Foto: 123rf

NAKON bankrota jedne od najvećih investicijskih banaka SAD-a, piše Sebastian Mallaby za Guardian, predsjednik se sastao s jednim profesorom i bivšim direktorom Goldman Sachsa. Profesor je imao plan za spas gospodarstva najmoćnije zemlje na planetu, ali mu je za to trebalo 85 mlrd $. To je više nego se godišnje u SAD-u troši na prijevoz te tri puta više nego se troši na borbu protiv AIDS-a.

S predsjednikovim odobrenjem, profesor Ben Bernanke otišao je do Senata naći se s predsjednicima oba doma Kongresa. Kad su ga upitali ima li 85 mlrd $, odgovorio je da ima 800 mlrd $. Centralna banka ipak može stvoriti onoliko novca koliko misli da treba. Kao predsjedniku Federalne rezerve (Federal Reserve), Bernanke je imao najveću čekovnu knjižicu na svijetu. Slavna američka demokracija ne odnosi se na financije te je mogao djelovati samostalno.

Spas American International Group-a (AIG) pokazao je da Federalna rezerva može jednostavno stvoriti novac. Nakon što je AIG-ov slučaj to legitimizirao, tijekom 2009. godine, Fed je u gospodarstvo SAD-a upumpala trilijun dolara, ili skoro 30 posto budžeta. Bernanke je postao osoba godine po izboru časopisa Time.

Za primjerom Feda povele su se središnje banke u velikim ekonomijama. Predsjednik Europske središnje banke (ECB), Mario Draghi, izjavio je da je ECB spreman učiniti sve da zaštiti euro. Sredinom desetljeća moć centralnih bankara bila je uzimana zdravo za gotovo. Prikazivani su kao Supermeni, rock zvijezde, James Bond, i slično.

Kult bankara

Kult bankara je samo najistaknutiji primjer šireg kulta koji se formirao tijekom prošlih 25 godina - kult stručnjaka. Tehnokrati iz svih područja bili su fascinirani činjenicom da bi političari mogli poslušati nekog oboružanog činjenicama i racionalnom analizom. Kad su Bernanke i Draghi uspjeli, takva je vizija postala moguća.

Ključ uspjeha bankara bio je što su mogli izbjeći političko uplitanje. Imali su misiju da zaustave inflaciju, a političari su ih pustili da rade u miru. Ostalim stručnjacima je to bio model kako bi stvari trebale funkcionirati. Stručnjaci su osnovali Microsoft, analizirali genom, postavljali kablove ispod oceana. Zašto bi političari gospodarstvo povjerili amaterima ako ne bi dali amateru da im operira dijete?

1997. godine ekonomist Alan Blinder objavio je tekst pod nazivom Je li vlada previše politička? (Is government too political?). Po njegovom viđenju, stručnjaci bi trebali češće sudjelovati u debatama, inače će šarlatani dominirati. On je krenuo spasiti svijet od povratka u mračno razdoblje tijekom Reaganovog predsjedništva, kad je "glupost štovana kao evanđelje".

Tijekom njegovog rada za Bijelu kuću, savjete je teško pretvarao u zakone. Ali u Fedu, stručnjaci su bili veoma moćni. Mogli su međusobno usuglašavati detalje gospodarstva te samostalno manipulirati stopom rasta.

Blinderu je bilo očito da je Fedov model superioran. Ankete su pokazivale sve manje povjerenje naroda spram političara. Od toga je mali korak do prijedloga da bi političari trebali slušati stručnjake. Previše političkog uplitanja dovelo je do toga da im građani sve manje vjeruju.

Umjesto da se političare zamijeni populistima čija je ideja politike bila sumnjiva, Blinder je predložio alternativu - da se ideja centralne banke davanja moći stručnjacima proširi na ostale sfere vlasti. Taj prijedlog najbolje ilustrira porezna politika. Stručnjaci iz obje stranke slažu se da se iz poreznog sustava trebaju ukloniti perverzne olakšice i rupe u zakonu. Naciji bi bilo bolje da stručnjaci to riješe nego da se političari natežu bez rezultata. Stručnjaci bi također trebali izbalansirati gospodarski rast i očuvanje planeta.

Poziv na davanje moći stručnjacima nije uspio, ali je pokazao da su kritiziranje lobiranja i političkog ometanja široko prihvaćeni u javnosti.

Demokracijom treba upravljati

Tako je početkom 21. stoljeća došlo do novog konsenzusa - demokracijom treba upravljati. Volja naroda ima svoje mjesto, ali to mjesto treba odrediti. Na nekom podsvjesnom nivou obrazovani su se ljudi počeli pitati, ako je povijest gotova što će nam političari?

Blinderov najmoćniji guru bio je Alan Greenspan, koji je bio predsjednik Federalne rezerve gotovo dva desetljeća. Greenspan je bio vrelo znanja i statistika. Nakon što se umirovio, proglasili su ga "živućom legendom" te isticali da je "nepogrešiv kao što je Mao nepogrešiv Kinezima". Tijekom cijelog 20. stoljeća središnji su se bankari sklanjali od očiju javnosti i sumnjali u svoju moć. Kad je Greenspan postao predsjednik Feda, tadašnja administracija je pokušala sve da ga natjera da smanji kamatne stope. Ali, s Clintonovom administracijom pa sve do 2006. godine, Greenspan je postigao status legende. Kongres i predsjednici su od njega tražili savjete.

Kako je Greenspan postigao taj legendarni status? Kako je nadahnuo generaciju tehnokrata? 1990-e godine su bile vrijeme ogromnog rasta te je to bio jedan od razloga njegovog uzvišenog statusa. Tijekom njegovog vremena, stručnjaci su ostvarivali i više od obećanih rezultata. Ali Greenspan je i volio politiku, nije je se bojao. Razumio je moć i nije ga bilo strah upotrijebiti je.

Njegov je genij bio kombinirati stručnu analizu visokog kalibra sa sirovim političkim metodama. Imao je više moći nego običan stručnjak i više utjecaja nego obični političar. Njegov je politički utjecaj ovisio o percepciji njega kao stručnjaka. Njegov je savjet bio objektivan - on je bio čovjek koji je znao detalje budžeta, gledište Wall Streeta i političke mijene. Što su kompleksniji bili problemi, to je vrjedniji bio njegov savjet.

Kad je postao predsjednik Feda, već je savladao Washington. Davao je političke savjete gospodarstvenicima i gospodarske savjete političarima. Kritičari su mu zamjerali da se dodvorava političarima i tako smanjuje utjecaj Feda. Ali istina je bila upravo suprotna - izgradnjom političkog kapitala je očuvao Fed.

Njegov prethodnik Paul Volcker bio mu je sušta suprotnost. U odboru su mu sjedili guverneri koji su ga redovito nadglasavali. Također je odbijao tražiti odobrenje javnosti te se ponekad pretvarao da ne primjećuje novinara koji mu je ušao u ured.

Budući da su se novinari divili Greenspanu, političarima je bilo opasno započeti sukob s njim, jer u svakoj javnoj raspravi tisak bi stao na njegovu stranu. Greenspan je bio premoćan da ga se dira. Ljudi koji su mu se zamjerili mogli su se oprostiti od karijera.

Naravno, trijumf stručnjaka je bio krhak. Michael Gove je nakon Brexita izjavio da je "Britancima dosta stručnjaka". Nakon izlaska iz EU guvernera Engleske banke optužili su za monetarne eksperimente.

Donald Trump napada intelektualce svih vrsta. Obojica su zaključili da su stručnjaci spremni za pad. Gospodarstvo se oporavilo te je prevladavajući dojam kako su stručnjaci nepotrebni. Iako, iz povijesti bi mogli naučiti tri stvari. Prvo, anti-stručni populisti sami sebe diskreditiraju. Ako Trump postane predsjednik, građanima će biti dosta populizma sljedećih nekoliko desetljeća. Britanija će nakon Brexita vjerojatno platiti gospodarski ceh koji će se pamtiti generacijama.

Drugo, Alan Blinder je bio u pravu - demokratska politika je podložna greškama. Model nezavisne centralne banke nije šablona za sve. Izabrani političari imaju mandat naroda da odluče prioritete nacije, koji dalje određuju ciljeve ostalih stručnih tijela. Ali, političari bi se onda trebali odmaknuti - demokracija je jača kad stručnjaci sudjeluju.

Treće, ako se stručnjaci žele brže vratiti u vlast, moraju proučavati Greenspanovo politiziranje. U demokraciji činjenice i analize nisu dovoljne za pobjedu. Javnost mora osjećati da ste u pravu. Treba se udvarati medijima i potkopavati neprijatelje.

U svojoj posljednjoj knjizi, američki kulturni kritičar Christopher Lasch napisao je da su elite izgubile doticaj s narodom. "Uvijek je postojala privilegirana klasa, ali nikad nije bila ovako opasno izolirana od okoline". Ova je kritika predvidjela uspon nove kozmopolitske elite, koja ne osjeća obavezu prema mjestu porijekla te uvjerenju da njena privilegija proizlazi iz pameti i postignuća, a ne sreće i nasljedstva.

Elite će morati pokazati da nisu izvan politike te da mogu zaslužiti povjerenje javnosti, zaključuje Mallaby za Guardian.