Foto:Kremlin.ru, CC BY 4.0

SOVJETSKI Savez službeno se raspao 26. prosinca 1991. deklaracijom Vrhovnog sovjeta Sovjetskog saveza na 15 nezavisnih država. No 25 godina kasnije, tranzicija u tim zemljama nije se odvila prema tadašnjim predviđanjima.

Sile globalizacije mutirale su bivše države Sovjetskog saveza na neviđene načine, jačajući autokraciju, nacionalizam i korupciju nakon početne demokratizacije. Geopolitički animozitet između SAD-a i Ruske Federacije ponovo se vratio na nivo iz doba Hladnog rata.

Ipak, važnost ovih 25 godina promjena još uvijek nije potpuno shvaćena. Zašto je Sovjetski savez kolabirao, koje lekcije kreatori politika nisu usvojili i na koje načine se povijest ponavlja. Foreign Policy je postavio ova pitanja nekolicini eksperata za regiju.

Serhii Ploki, profesor povijesti i ravnatelj Instituta za istraživaje Ukrajine na Sveučilištu Harvard

Iako je mnogo faktora pridonijelo slomu SSSR-a, od bankrota komunističke ideologije do propasti sovjetske ekonomije, širi kontekst njegovog raspada često se previđa. Kao i dezintegracija prošlih carstava, kolaps Sovjetskog Saveza je proces prije nego događaj, proces koji se još uvijek odvija.

Rast nacionalnih država na ruševinama SSSR-a, kao i svakog drugog carstva, mobilizirao je nacionalizam, etničke tenzije i teritorijalne pretenzije. Ovaj proces barem dijelom objašnjava rusku aneksiju Krima, rat u Ukrajini i većinsku podršku ovoj agresiji u ruskoj javnosti. Ukrajina se našla u sličnoj situaciji kao države istočne Europe nastale raspadom Austro-ugarskog, Osmanskog i Ruskog carstva.

Ta nam paralela služi kao upozorenje. Ponovno crtanje post-imperijalnih granica rijetko je provedeno bez sukoba i ratova koji su ponekad trajali desetljećima, Današnji primjeri za to su ne samo Ukrajina, već i zamrznuti sukobi u Transnistriji, Abhaziji, Južnoj Osetiji, Nagorno-Karabahu i polu-nezavisnoj Čečeniji.

Lekcija za kreatore politika je da međunarodna zajednica ima vitalnu ulogu u uređivanju odnosa između bivših vladara i podanika. Teško je danas precijeniti važnost uloge SAD-a i NATO pakta u rješavanju navedenih konflikata.

Dimitri Trenjin, ravnatelj Carnegie centra u Moskvi

Sovjetski Savez vidio je sebe prvenstveno kao ideološku silu i vjerovao da komunizam predstavlja "svijetlu budućnost za cijelo čovječanstvo". No nakon početnih uspjeha, od Mongolije do istočne Europe, SSSR je u Afganistanu shvatio da je puno lakše izvršiti invaziju na ovu duboko religioznu i tradicionalnu zemlju nego reformirati njeno društvo. Moskva se u isto vrijeme počela sve više mučiti da zadrži kontrolu nad istočnom Europom i desecima država-klijenata diljem svijeta.

Nezadovoljstvo u Rusiji znatno je ojačano neuspješnim i skupim ratom u Afganistanu, uz istovremeni kolaps gospodarstva i infrastrukture. Lekcija iz ove povijesne epizode može se primijeniti i na današnju Rusiju, koja je 25 godina kasnije shvatila da novo carstvo pod drugim imenom nije realna opcija. Stoga i izbjegava poslati kopnenu vojsku u Siriju, kako ne bi doživjela novi Afganistan.

No lekcija vrijedi i za SAD, koji je imao sličan neuspjeh, uz ogromnu humanitarnu i financijsku cijenu, pri pokušaju izgradnje države pod izlikom uvođenja demokracije. Bilo koja ideologija, ne samo komunizam, loš je vodič za vanjsku politiku.

Alexander Cooley, ravnatelj Harriman instituta na Sveučilištu Columbia

Pet novih država u centralnoj Aziji - Kazahstan, Kirgistan, Tadžikistan, Turkmenistan i Uzbekistan - postale su prema mišljenju eksperata autoritarne, ekonomski izolirane i stagnirajuće zemlje. Međutim, to nije stoga što ih je globalizacija zaobišla, već zato što je globalizacija upravo pripomogla bijegu kapitala, ukorjenjivanju korupcije i cementiranju vlasti brutalnih diktatora.

Zahvaljući offhsore financijama, regionalne elite nisu provele tranziciju u liberalni politički i ekonomski poredak, već su iskoristile državne institucije za osobno bogaćenje, pomoću fiktivnih trvrtki i sumnjivih offhshore računa. Zapad je premalo obraćao pozornost na mrežu računovođa, odvjetnika i savjetnika koja ime je u tome pomogla. Zapad je tako ignorirao vlastitu odgovornost za održavanje globalnih mreža koje podupiru autokracije u bivšem Sovjetskom savezu i šire.