Foto: hajduk.hr/Miro Gabela

TRANSFER Lovre Kalinića u Gent sporan je po mnogo čemu, ali nažalost jedino nije po iznosu koji će Belgijci isplatiti. Nakon što je potvrđeno kako je kapetan Hajduka dogovorio prelazak vrijedan 3,1 milijun eura, veliki broj navijača napao je nesposobnu Upravu Hajduka koja nije u stanju ni s onim najboljim čime klub raspolaže, a jedini hrvatski reprezentativac to svakako jest, zaraditi više od tih smiješnih nekoliko milijuna eura, s kojima se danas ne može kupiti ni pristojan desni bek, a kamoli drugi vratar 14. reprezentacije svijeta.

Mnogi će zlurado primijetiti kako je Zdravko Mamić svojedobno za sličan iznos prodao 23-godišnjeg Hrvoja Čalu koji nije bio ni blizu reprezentacije, ali kako uopće uspoređivati klub koji godišnje uprihodi tridesetak milijuna eura, što od transfera što od kontinentalnih natjecanja, i klub koji već godinama životari i kojem svaki milijun eura znači nekoliko mjeseci produžetka života. Drugi će za tren primijetiti kako su Modri na Brekalu i Šimunoviću koji su zajedno imali svega dvadesetak nastupa u HNL-u, zaradili gotovo 15 milijuna eura, ali riječ je opotpuno suprotnim stvarima.

Plaća se za ono što će netko postati 

Zašto? Posljednjih desetak godina svjedoci smo sve veće pomame za tinejdžerima, umjesto za igračima u zrelim i najboljim godinama. Danas se puno više plaća ono što bi netko trebao postati nego ono što netko jest. Riječ je o svojevrsnoj igri. Svi gramzivi predsjednici klubova i brojni drugi sportski dužnosnici nadaju se da će ponekom kupovinom otkriti novog Messija ili Ronalda i na njemu zaradili stotine milijuna eura. Samo zbog tog razloga spremni su platiti pet, šest, deset, dvadeset milijuna više nego što netko zaista vrijedi.

I u hrvatskoj ligi takvih je primjera na desetke, iako ne doduše toliko izraženih. Spomenut ćemo, primjerice, Milana Badelja koji je kao već formirani 23-godišnjak iz Dinama otišao za tri milijuna eura manje nego Jozo Šimunović. Možda najdrastičniji primjer je onaj Mije Caktaša, nedvojbeno jednog od najboljih igrača Hajduka koji je u siječnju 2016. prešao u ruski Rubin za smiješnih milijun eura. Polivalentni veznjak s iskustvom igranja u Europi i preko stotinu utakmica u domaćem prvenstvu prodan je za isti novac kao i 17-godišnji napadač Josip Maganjić koji nikada nije ni bio blizu prve momčad.

Ali čak i kada se ovi argumenti prihvate, mnogi će reći kako je neuspjeh očit jer je u siječnju ove godine Kaliniću u posljednjim trenucima odbijena radna dozvola pa mu je propao transfer u Aston Villu vrijedan više od šest milijuna eura. Međutim, nije sve kako se čini na prvi pogled. U ocjenjivanju iznosa koji će Hajduk uprihoditi postoji puno faktora koji se moraju uzeti u obzir, a onaj najvažniji je tržište vratara koje je oduvijek bilo vrlo usko i nefleksibilno. Na vratarima je vrlo teško zaraditi novac i nije nevažan podatak kako je i s ovim iznosom Kale drugi najplaćeniji hrvatski vratar.

Hajdukovci se održavaju na životu (i funkcijama) 

Nije to nimalo čudno jer svaka momčad treba više od petnaestak kvalitetnih prvotimaca koje će po potrebi i nuždi rotirati, a vrlo često samo jednog ili eventualno dva kvalitetna vratara. Dodatni problem u tome je što je riječ o nogometnoj "robi" koja vrlo dugo traje pa klubovi poput Juventusa i minhenskog Bayerna jednom kada pronađu idealno rješenje, vratare ne kupuju više od petnaest godina, a ponekad i gotovo dva desetljeća, barem kada govorimo o primjeru slavnog Talijana Gianluigija Buffona.

Također treba uzeti u obzir i to da su samo premierligaški klubovi spremni za vratara platiti više od nekoliko milijuna eura, a kako će Kalinić, pokraj Danijela Subašića, još dugo vremena grijati reprezentativnu klupu, odlazak na Otok bio je neostvariv posao, a iznos koji je klub iz Birminghama nudio pusti san. S obzirom na to da u ovom trenutku, osim Rennesa, ozbiljnih i moćnih interesenata nema, a da je Hajduk ove zime prisiljen prodavati igrače kako bi se financijski održao na životu, prostora za manevar nije bilo mnogo.

Činjenica je da Rennes ima veću platežnu moć od Genta, ali na tu se kartu nije moglo igrati jer Francuzi imaju puno tvrđe pregovaračke navike. Upućeni tvrde kako se s njima nije moglo cjenkati, uvjet je bio "tri milijuna eura uzmi ili ostavi", dok su godišnja primanja Kaliniću bila gotovo dvostruko manja. Kalinić će transferom u Gent, na temelju ugovora s Hajdukom, dobiti 600 tisuća eura na ruke, odnosno 20 posto cjelokupnog iznosa, dok bi u novom klubu trebao zarađivati oko 750 tisuća eura godišnje.

Riječ je o velikom novcu koji Lovri, zbog neprofesionalne situacije u Splitu, nitko nije imao pravo svojevoljno oduzeti. Tu je i posljednja, ali ništa manje važna stavka ovog transfera - kapetan Hajduka Lovre Kalinić tijekom 16 poljudskih godina svojim igrama, zalaganjem i ponašanjem zaista je zaslužio napokon dobiti priliku okušati se na europskoj sceni. Lovre za nekoliko mjeseci puni 27 godina, a iako to nikada nije javno rekao, već duže vrijeme smatra kako mu je krajnji rok da ode i osigura mirnu budućnost. 

Prodali su sve, a zaradili samo 14 milijuna eura 

Iako sam branio transfera Lovre Kalinića, postoji jedna druga činjenica koja puno više brine od one zbog koje je Hajduk ostao kratak za pola milijuna eura ili milijun eura. Novac bi Bijelim ionako kliznuo kroz prste, ali cijeli niz amaterski odrađenih poslova ono je što će svi na Poljudu i oko njega vrlo brzo osjetiti. U posljednje dvije i pol godine Bijeli su prodali sve što praktički vrijedi u momčadi, a zaradili su svega 14 milijuna eura.

Mario Pašalić, Franko Andrijašević, Antonio Milić, Filip Bradarić, Andrija Balić, Mijo Caktaš, Tino Sven Sušić, Hrvoje Milić i Lovre Kalinić. Sve su to prvotimci koji su imali zapaženu ulogu na Poljudu i koji bi i sada bili članovi prve momčadi, a na njihovim transferima prosječno je zarađen milijun i pol eura. To je praksa koja će na kraju Hajduk skupo koštati jer na njima nije zaradio ni približno onoliko koliko je mogao, s tim novcem nije napravljeno ništa više osim svakodnevnog preživljavanja, a u Carrillovoj momčadi takvu vrijednost više nema nitko osim Vlašića. 

A i taj talentirani mladić sve je veći problem jer više toliko ne obećava kao što je obećavao prije dvije godine. Nekad su mu vrijednost procjenjivali na deset milijuna eura, ali on danas igra lošije nego 2015., dvije godine je stariji i velikim klubovima je sve manje zanimljiv. Vlašića će biti vrlo teško prodati za pristojan novac, ali to nije poanta priče.

Poanta je kratkovidnost čelnika Hajduka, od Marina Brbića do Ivana Kosa. Naravno, Hajduk treba preživjeti, ali kada se s odmakom pogledaju svi ovi transferi, teško se oteti dojmu da su ovi poslovi odrađeni samo da bi se "spasile" vlastite guzice. Da bi se zakrpila financijska struktura te godine i "uspješno" nastavila plovidba u bolje sutra. U tome nema veće laži. Hajduk je naizgled opstao, ali je ostao praktički bez cijelog kadra, potpuno je osiromašen, a nitko ne razmišlja što će biti sutra.

Ako jedan reprezentativac i uz to sjajan vratar vrijedi tri milijuna eura, koliko onda vrijede sadašnji prvotimci Dante Stipica, Lorenco Šimić, Zoran Nižić, Toma Bašić i Ante Erceg? Na svim ovim igračima Splićani ne mogu zaraditi dva milijuna eura. Razmišlja li itko kojim će se transferom napuniti proračun Hajduka za sljedeću godinu, a pogotovo onu iza ili baš nitko ne gleda dalje od svog nosa i svoje sudbine na Poljudu? Naravno, postoji nada da će izniknuti neki novi Andrija Balić, neki novi Mario Pašalić koje će nakon sezone-dvije prodati za dva-tri milijuna eura, ali svojim odlukama čelnici kluba i to dovode u pitanje. Ne samo prodajama poput one Josipa Maganjića, nego i desecima stranaca koji će Hajduku teško donijeti nešto novca.