Balaševićeva kći progovorila o traumatičnom iskustvu: "Davali su mi jedan posto šanse"
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Foto: Facebook
JELENA BALAŠEVIĆ, koja je nedavno na Twitteru izrazila zabrinutost za svog oca, na svom blogu podijelila je traumatično iskustvo kad poslije nesreće nije mogla hodati. Naime u teškoj saobraćajnoj nesreći koju je imala povrijedila je kralježnicu.
"Bila sam oduzeta od brade do stopala. Doktori su mi davali jedan posto šanse da ću stati na noge, a ipak sam uspjela prohodati", otkrila je. Zbog onoga što je prošla, odlučila je napisati ovaj tekst i posvetiti ga svima koji poput nje spadaju u tih "jedan posto sretnika." Njezin tekst prenosimo u cijelosti.
Klub "Jedan posto"
Gledala sam jednu od Trumpovih konvencija...
I... Izašao je na scenu dečko na štakama... Teško je hodao. Svi prisutni su ustali da ga pozdrave...
Predstavio se kao čovjek koji vodi klub "Jedan posto", ali nisu u pitanju milijarderi kojih je također bilo u toj prostoriji...
U pitanju su ljudi koji su imali jedan posto šanse da se oporave od povrede koju su doživjeli.
Zainteresiralo me posebno jer ja sam eto jedna od njih.
U Americi, on je heroj... On otvara velike sportske događaje, dobiva ovacije i poruke podrške i ohrabrenja, služi kao primjer...
Imao je saobraćajku i povredu kičme. Nižu od moje... Što u ortopediji znači "lakšu" iako je to vrlo nezahvalno reći jer se radi o jako teškim povredama...
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Heroj. Da,je. Ja znam kroz što je prošao. Mi smo "medicinski fenomeni".
Od svih stvari koje sam htjela biti u životu to sigurno nije bila jedna od njih, ali što je tu je... Iz nekog razloga to je moralo tako biti. Sa tim sam odavno našla mir.
Gledajući njega kako drži govor i kako ga ljudi poštuju sjetila sam se par slika...
Sjetila sam se kako su mi u Zmaj Jovinoj ulici vikali "Nauči hodati".
Sjetila sam se "invalidna kalašturo", "iskompleksirana zbog noge"...
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Sjetila sam se još dosta ne baš ohrabrujućih stvari za ovih osamnaest godina kako živim drugačije.
Ne mislim da trebam biti dočekivana ovacijama zbog svog oporavka. To i nije moj podvig, ja sam samo htjela ozdraviti...
Ali, znam da ima kod nas još slučajeva poput mog. Povrijeđenih, usporenih, kojima je teže, koji nisu krivi ni za što, a bore se da budu ravnopravni dio društva.
Treba ih ohrabriti. Malo je potrebno... "
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu? Kliknite ovdje.
Učitavanje komentara
Facebook
Google
