Foto: Foto: Karavan / Huper 

Nakon tužne vijesti da nas je napustila velika jugoslavenska legenda Miki Jevremnović, u suradnji s YugoPapirom pronašli smo njegovu veliku životnu ispovijest.

Kolovoz 1999: Miki Jevremović je više od tri i po desetljeća na sceni, doživljavao je takvu popularnost još u onoj bivšoj, velikoj Jugoslaviji, kakvu danas pjevači mogu samo sanjati A on je oduvijek bio i ostao romantična duša, što se vidi i po pjesmama: "Pijem", "Ako jednom vidiš Mariju", "S kim si sada kad je tužno vrijeme"... bilo da ih je sam pisao i komponirao ili pažljivo birao od drugih autora.

Vrijeme poštenja

"Rodio sam se na takozvani dan prevrata, 27. ožujka 1941. godine u Beogradu. U stvari, u to vrijeme je moja obitelj živjela u Požarevcu, ali je moja majka Angelina samo zbog porođaja došla u Beograd. Kao gotovo i svako djetinjstvo i moje je bilo prelijepo, zapamtljivo do detalja. Sretno, usprkos činjenici da je bilo poslijeratno, što je podrazumijevalo takozvane točkice za namirnice i odjeću, čekanje u beskrajnim redovima za mlijeko ili proju.

Svatko u mojoj obitelji je imao svoje zaduženje: moje je bilo da uranim ujutro, u četiri, da odem do dućana i s lončićem zauzmem red za mlijeko. Onda bih, ponovo, oko sedam sati, odlazio po taj lončić s mlijekom, kad bi se zapravo dućan i otvorio Bilo je to vrijeme neizmjernog poštenja. Nikako nije moglo da se dogodi da vam netko zamjeni lonac, ubaci se u red... Taman posla!

Ja sam srednje od troje djece. Imam stariju sestru i mlađeg brata s kojima sam se družio i igrao. Omiljene igre su mi bile nogomet na polju i hvatanje golubova u koš od kukuruza. S jeseni, kad se kukuruz okruni, na podu koša je ostajalo mnogo zrnja, pa su golubovi uletali. Zbog njih sam baš znao da poranim kako bih za njima zatvorio vratanca i tako ih gajio i imao za igru.

Kao klinac zaista sam bio pravi mali vrag.

Nije bilo drveta na koje se nisam popeo... Doduše, tada je u modi bio Tarzan i sjećam se da sam dugo štedio novac sa svojim prijateljima kako bismo mogli da kupimo konopac koji bi nam poslužio kao lijana Jedva smo uspeli da skupimo novac za mnogo manji konopac nego što smo željeli, ali, dobro, bar je bio naš.

U mojoj ulici rastao je dud, a iza u našem dvorištu dvije trešnje. Jednom sam rano ustao, nabrao trešnje i pažljivo ih okačio na dud. Zabavljalo me je kako su prolaznici s nevjericom promatrali dud na kome "rastu" trešnje.

Škola mi je oduvijek dobro išla. Već u prvom razredu osnovne škole počeo sam pjevušiti u zboru. Čuo me je nastavnik glazbenog, izvukao iz zbora i poslao na međuškolsko takmičenje. Pjevao sam kao predstavnik svoje škole iz Burjan male "Svrljiška brda" i osvojio prvu nagradu.

Ali, to sam i očekivao, jer sam već dvije godine išao u glazbenu školu i svirao violinu koja je bila veća od mene Zaista sam volio svirati, ali nisam volio solfeđo pa sam često bježao s tih satova. Ipak su me u to vrijeme više privlačili klikeri, pa sam ubrzo i napustio glazbenu školu. Mnogo godina kasnije počeo sam učiti gitaru i, evo, već trideset godina se družim s njom.

U školi sam imao tu nesreću da su mi se često mijenjali učitelji. Promijenilo se i školstvo. Do tada se obrazovanje od petog do osmog razreda zvalo niža gimnazija, a onda osmoljetka. Svejedno, ništa mi to nije smetalo da pravim razne nestašluke.

Ali, osnovnu školu najviše pamtim po svojoj ljubavi. Bio sam smrtno zaljubljen u jednu debelu Miru. Pošto su meni u kući stalno govorili: "Jedi, jedi", za mene je pozamašna Mira bila oličenje ljepote. I strašno sam patio. Nisam mogao svojim očima vjerovati kad se zgledala s jednim ponavljačem Mirkom, a ne sa mnom, ’ej odlikašem.

Adios, muchachos

Imao sam zaista divne roditelje, koji me nisu kažnjavali za nestašluke. Uostalom to i nisu morali raditi, jer sam sam sebe kažnjavao. Malo, malo, pa dođem s razbijenom glavom ili koljenom. U osnovnoj školi imao sam veoma strogog profesora matematike, koji me natjerao da naučim taj predmet. A pošto sam ja ambiciozni Ovan, sjedio sam po cijelu noć nad nekim zadatkom i tako mi je matematika krenula.

Volio sam sve predmete, pa nisam mogao odlučiti što da studiram. U to vrijeme nije bilo televizora, samo nešto malo radio-aparata, tako da smo se mnogo družili. Roditelji su obično bili u jednoj prostoriji, a mi, djeca u drugoj.

Stalno smo izmišljali neke rođendane, godišnjice, slavlja. I obično bi nas zabavljali čuveni harmonikaš Mika Kajla i njegova sestra Lena. Odrasli bi dobro znali lumpovati, tako da bismo mi djeca ujutro gazili po srči. To je bilo u vrijeme kad slave nisu bile baš popularne, tako da smo na prozore stavljali deke kako se ne bi vidjela upaljena svijeća...

Negdje na početku osmog razreda, preselili smo se u Valjevo... U Valjevu je bio čist zrak, četiri rijeke. U početku je bilo teško. Dvije godine smo spavali u dućanu.

Sve je ličilo na Fellinijeve filmove: toga dana kad smo odlazili iz Požarevca pljuštala je kiša, a mi se skupili u dva kamiona u kojima je bilo sve naše bogatstvo.

Pjevali smo "Adios, muchachos" ("Zbogom, prijatelji"), a sestra je neutješno plakala, jer je bila pred velikom maturom i u Požarevcu već pustila korenje...

A ja... Ostavio sam neke prijatelje tamo, ali sam kao avanturistički duh tu selidbu tako i prihvatio...

Romeo i Julija iz Valjeva

Prve dvije godine u Valjevu su bile teške. Kako sam u Valjevu bio nov, morao sam se dokazati, tako što sam se svakodnevno tukao. Kad me je direktor gimnazije, koja se nalazila u centru grada, uveo u razred da me predstavi i kad su čuli da sam odličan đak, začuo sam: "Jedini, jedini"...

To Je bilo problematično odjeljenje, ali su bili sjajni prijatelji. Ušao sam i u zbor. Opet poznata priča.

Profesor Mijanović me je zapazio i promovirao za solistu. Negdje u drugom razredu gimnazije bilo je srednjoškolsko muzičko natjecanje, a glavni pjevač iz moje škole se razbolio, pa su me doslovno gurnuli na scenu. Nisam stigao ni tremu dobiti. Osvojio sam prvo mjesto i postao glavni pjevač.

Kasnije sam toliko često i normalno nastupao na takmičenjima - kao da idem u dućan po kruh. Uostalom, ta nadmetanja su me cijelog života pratila, tako da i dan-danas nastupim na nekom festivalu. I otac i majka su sjajno pjevali, pa im je bilo drago što sam naslijedio njihov talenat. Međutim, mislim da su cijelog života žalili što, ipak, nisam završio strojarski fakultet.

Za gimnaziju me vežu divne uspomene; prva prava ljubav, muzička takmičenja, prava prijateljstva koja traju i danas, a nekako u to vrijeme sam počeo igrati i šah, pa sam kao omladinski prvak Valjeva u šahu predstavljao svoj grad na prvenstvu Srbije, igrao sam i nogomet za "Radnički" u kojem je moj tata bio predsjednik...

E, oko tog fudbala nastaju moji jadi.

Na zaprepaštenje nekih ljudi, moj tata je kao novajlija u Valjevu postao predsjednik kluba "Radnički." A na to mjesto je pretendirao dugogodišnji Valjevac, otac moje djevojke, čiji je sin također igrao u klubu. On me je zbog toga zamrzio pa smo moja djevojka i ja bili Romeo i Julija Valjeva.

Znate ono: roditelji nam se nisu podnosili, a mi smo bili zajedno. Na kraju se ta moja ljubav s Katarinom, kao i sve prve ljubavi, završila u lomovima.

Pošto sam s odličnim uspjehom završio gimnaziju, bio sam oslobođen mature. Došao sam u Beograd na studij i u tramvaju se još premišljao hoću li na književnost ili strojarstvo. Bacio sam dinar i ispalo je strojarstvo, zbog čega sam bio pomalo tužan, ali i zadovoljan, jer sam od valjevskog "Krušika" dobio stipendiju.

Ona je podrazumijevala osigurano radno mjesto po završetku studija. Međutim, kako sam u međuvremenu zarađivao pjesmom novac, vratio sam im stipendiju. Bio sam najmlađi u generaciji i u roku sam apsolvirao, pa sam rekao sebi: "Hajde sad, Miki, daj sebi oduška, posveti se pjesmi" i tako nikada nisam diplomirao.

Te godine sam uzeo i satove kod Stanoja Jankovića, prvaka Beogradske opere, da profesionalno naučim pjevati. Ta naša suradnja je trajala intenzivno četiri, a kasnije, kad god mi je trebalo, još 12 godina. Nagovarao me je da odem u operu, jer sam tad bio visok tenor ali sam krenuo drugim putem.

Počeo sam pobjeđivati na festivalima i prihvatio sam pjesmu kao ljubav i poziv, i čini mi se da mi je ona pružila mnogo više nego da sam bio inženjer. Jer, zahvaljujući pjesmi proputovao sam cijeli svijet, stekao mnogo, mnogo prijatelja, upoznao razne kulture i shvatio da je estradni život ponekad lijep, ponekad težak, ali nikada dosadan.

Prvi alkohol i vjenčanje

U to vrijeme je bilo teško postati pjevač ako ste netalentirani. Ali, ako imate talent, imali ste i mnogo prilika da pjevate, pobjeđujete na takmičenjima.... Tako sam osvojio "crvenu majicu Jugoslavije", nagradu koja mi je otvorila vrata svetilišta - Radio Beograda u koji nije mogao svako da uđe. Dobio sam i priliku da snimim ploču, što se smatralo vrhuncem uspjeha. Danas to možda zvuci smiješno, jer se obrnuto radi: snimi se ploča, pa se onda uči pjevanje.

Ne, nismo išli u kavanu, to je bilo takvo čedno vrijeme. Prvi put sam okusio alkoholno piće na svojoj momačkoj večeri u 27. godini, dakle pred vjenčanje.

Nešto prije braka, točnije 1961. godine, počela je i moja prava karijera. Prava, jer sam snimio ploču "Mama" koja je postala hit, pa srebrna ploča. U to vrijeme i nije bilo zlatnih ploča. Snimio sam je poslije dugih peripetija s PGP-om. Dvije godine me pored potpisanog ugovora nisu pozivali na snimanje.

Onda sam snimio ploču za zagrebački "Jugoton" i 18 godina surađivao s njima. I druga ploča je imala isti uspjeh... U međuvremenu je pukla moja bračna ljubav. Razočaran, napisao sam muziku i tekst za pjesmu "Suza u vjetru" i time se upisao u kantautore. U to vrijeme su me pozvali i na čuveni festival u Opatiji, gdje smo Đorđe Marjanović i ja dijelili sobu. On je bio nevjerojatno popularan, čak se i kasnije publika oko nas podijelila. Iako smo bili konkurencija, ostali smo prijatelji, a takozvani "đokisti" i "mikisti" se svađali.

Đorđe je od mene dosta stariji, desetak godina i mnogo mi je pomogao, naročito na početku karijere. Dovoljno je bilo biti u njegovoj blizini, naučiti što je estrada, kako se boriti za svaki nastup, davati se pjesmi onako kako je on to znao. I čini mi se da sam i ja svakoj pjesmi davao po komad srca ne bih li joj vratio ono što je ona meni dala.

Negdje gubiš, negdje dobiješ

Poslije tih silnih festivala nastupilo je malo zatišje, a onda sam 1965. godine snimio kompoziciju koja je danas evergrin, "Pijem".

Ona je bila prodana u 200 tisuća primjeraka, a postojalo je samo oko 100 tisućaa gramofona. Zaista sam uživao nevjerojatnu popularnost, često bih poslije koncerata završavao na ramenima publike, ali sam znao da je u svemu tome bilo najvažnije ostati normalan, ne poletjeti u nezamislive visine, jer je poslije toga pad teži.

Znao sam da čovjek ne može uvijek da bude na vrhu, tako da sam kasnije našao svoje mjesto i na njemu sam i danas.

Što se tiče privatnog života, već sam spomenuo da sam se oženio na "Pjesmi leta", gdje sam pobijedio s pjesmom "Pijem". S tom djevojkom sam se već zabavljao četiri godine, ona je studirala pravo i iz tog braka imam sina Đorđa.

Negdje pred njegovo rođenje imao sam profesionalnih problema zbog pobjedničke pjesme. Napadali su me u novinama govoreći da je pjesma "Pijem" plagijat. Bio je to strašan pritisak za mene koji sam od svog imućnog oca Vidoja naslijedio samo obraz... Otišao sam u Grčku da upoznam čuvenog kompozitora Jorgosa Zambetasa, tvrdili su da sam uzeo njegovu pjesmu...

Naravno, utvrdili smo da to nije točno i u međuvremenu se toliko sprijateljili da mi je postao kum, krstio sina. I to prijateljstvo je trajalo godinama, do njegove smrti, da bi, evo, nedavno s prvim grčkim konvojem humanitarne pomoći došao i njegov sin Mihael da se ponovo vidimo.

Da, 1972. godine mi se desio i razvod, a baš te godine sam imao i nevjerojatnih uspjeha u karijeri. Ipak, razvod me je prilično uzdrmao...

Međutim, u dokolici, na jednoj od mamutskih turneja po SSSR-u, kad sam telefonirao svima koje sam znao, između ostalih, okrenem i broj mojih poznanika Dražena i Zlatice iz Sarajeva, koji su mi saopćili da je njihova kćerka postala mis Bosne i Hercegovine.

Sonju sam video još davno, kad je bila mala, ali kad smo se ubrzo sreli, ona je bila već stasala djevojka, koja je u gimnaziji polagala popravni iz matematike.

Zadao sam joj 50 zadataka iz matematike da bih je kasnije uzeo u svoju prateću grupu, i blizina je učinila svoje. Vjenčali smo se 1980. godine i već sljedeće dobili Jelenu, a 1987. Stefana."

Zabilježila: Nada Torlak (Huper, 1999.)