Foto: Press/Facebook

U GLASU Nikole Marjanovića Hrvati svakodnevno uživaju putem radijskih etera, bilo da je riječ o suradnji sa Songkillersima, TBF-om ili o samostalnoj izvedbi poput njegove nove pjesme "Gloria".

Mnogi ne znaju da u njegovom glasu uživaju i dok gledaju neke popularne crtiće koje ovaj talentirani glazbenik često sinkronizira.

Ipak, za njega se u svijetu glazbe čuje mnogo manje nego što bi se trebalo pa smo odlučili provjeriti što on misli o trenutnoj situaciji na hrvatskoj glazbenoj sceni, što planira sa svojom karijerom u budućnosti te što ga je potaknulo na prijavu u talent show "X Factor Adria" 2015. godine.

"Dio mene" i "Nisi tu" doslovno ne napuštaju radijske etere, očekuješ li to i od nove pjesme "Gloria"? Kako je nastala ta pjesma?

Iznimno sam zahvalan radijski urednicima i publici što su tako dobro prihvatili singlove sa Songkillersima, a što se tiče Glorije, uh... Život me grubim podražajima uči da općenito prestanem očekivati, jer očekivanja ionako samo vode u razočaranja, tako da ne, ne očekujem ništa od Glorije ali se nadam, nada umire zadnja. Pjesmu je napisao naš mladi i još relativno neotkriveni autor Dino Osmanagić, dok je za kompletan aranžman, produkciju i spot zaslužan legendarni producent Denyken.

Još je rano za zaključke, no zasad, da kucnem u drvo, pjesma nailazi na puno dobrih kritika i u ovoj ranoj fazi odlično kotira na HR Top 40 i na radio stanicama. Dino, Denyken i ja dali smo svoj maksimum i istresli dušu i srce u tu snimku, a sve ostalo pokazat će vrijeme.

Publici si poznat po suradnjama s bendovima, najprije Sane i Radio Luksemburg, surađivao si s TBF-om i Songkillersima - voliš li više takve glazbene suradnje ili ipak više uživaš u solo izvedbama? Označava li "Gloria" početak tvoje isključivo solo karijere ili ipak planiraš i nove suradnje?

Ako želiš nasmijati Boga ispričaj mu svoje planove, reče jednom mudar čovjek. No, neke kratkoročnije planove imam, mada većina moje karijere dosad je bila stvar trenutka, a tajming je jedina stvar na koju nemamo baš puno utjecaja.

Oduvijek sam najviše volio formu benda, čini mi se najiskrenija i najenergičnija forma bavljenja glazbom, no uz bend sam uvijek volio raznolikost, sudjelovanja u različitim projektima koji su mi se svidjeli. Motivacija mi nikad nije bila slava ili novac, ako mi se nešto zaista svidi radit ću to, a ako ne - ma može biti budući hit desetljeća, no ja se ne mogu natjerati da to radim ako nije prošlo moje osobne kriterije, ako mi ne titra srce dok snimam i izvodim tu pjesmu. To "svaštarenje", tvrde mnogi moji kolege, nije dobro za biznis jer publika nikako da se navikne na jedan određeni sound koji donosi Nikola Marjanović, no moje srce vuče me u različitim smjerovima i od toga ne mogu pobjeći.

Imam svoj bend s kojim guram solo karijeru zadnje dvije godine, Nikola Marjanović Trio, no tu su gotovo jednako mi bitni Jazzoleptic - moj jazz trio bez kojeg bi se osjećao vrlo neispunjeno, zatim službeni Dino Dvornik Tribute koji mi je velik izazov, pa Singles - oda Grungeu 90-ih koji naprosto obožavam, Brown Sugar - bend s kojim izvodim old-skool soul i funk, te Chimily's - Red Hot Chili Pepperst tribute, i uz to još i razna gostovanja koja me veoma vesele. Znam, nedostaje mi fokus, no što da radim kad volim tu raznolikost, ne mogu se natjerati da vozim samo jednom trakom cijelo vrijeme.

Publika te pamti iz showa "X Factor Adria" - zbog čega si se odlučio prijaviti na takav show? Kakav je inače tvoj stav prema takvim tipovima natjecanja, pogotovo u Hrvatskoj i regiji? Je li ti "X Factor" pomogao u karijeri?

Na "X Factor" prijavio sam se zbog reklame i da testiram samog sebe. I iznenadio sam vlastiti ego jer nisam bio ni približno onoliko dobar koliko sam očekivao da ću biti, da se opet vratimo na onu priču o očekivanjima. No, to iskustvo me poprilično ponizilo i naučilo me gdje pripadam, odnosno gdje sam najjači, a to je stage s live bendom. Pjevanje na matricu naprosto nije za mene. Nema bubnjara iza mene čiji me bas-bubanj gađa direktno u leđa i gura naprijed, nema glazbene interakcije i izmjene žive energije među muzičarima koji te okružuju, sve je nekako polumrtvo i sterilno, nekako napola.

Mnogi tvrde da u Hrvatskoj prolazi samo "zabavnjačka" glazba, misliš li da je to istina? Postoji li u Hrvatskoj mjesto za "kvalitetnu" glazbu?

Pitanje Hrvatske, zabavnjaka i kvalitetne glazbe, uvijek iznova ponavljam, stvar je čiste matematike. Kod nas nije ništa manji postotak ljudi koji imaju malo stroži ili drugačiji glazbeni ukus, nego recimo u Americi ili Njemačkoj, no Amerikanaca je skoro 400 milijuna, Nijemaca 80 milijuna, a Hrvata u Hrvatskoj manje od 4 milijuna. Brojke ti sve govore, tržište je minijaturno i samim time kod nas naprosto matematički ne mogu vrijediti ista tržišna pravila kao u većim zemljama, pogotovo onima na engleskom govornom području.

Zvučat će mrvu patetično, no nisam ja odabrao glazbu već je ona odabrala mene. I da, vrlo često sam, razočaran u ranije spomenutu matematiku, poželio baviti se nečim drugim, no neka me nevidljiva sila uvijek vraća glazbi, ipak je to moj zanat. Budimo iskreni, ni ne znam raditi ništa drugo! Osim sinkronizacije, u tom sam poslu paralelno s glazbom već nekih 5-6 godina i obožavam ga, redovito sinkroniziram crtiće za Nickelodeon i druge TV kuće.

S kime bi volio surađivati od domaćih glazbenika, a da dosad za to nisi imao priliku?

Hm... Volio bih u nekom trenutku opet surađivati s Massimom, ovaj puta ne kao basist, već u formi vokalnog dueta. Lik je strašan, uvijek drži do kvalitete i standarda, i ima svoju vjernu publiku, također nije samo pjevač već je i izvanredan gitarist i glazbenik. Mislim da bi nam se glasovi magično sklopili. Isto to mogu reći i za Olivera, ne bih se žalio niti na duet s njim.