Zašto bismo uopće kupovali hrvatsko?
Foto: Index
NEDAVNO je ministar poljoprivrede Tomislav Tolušić objavio faktično netočan i krajnje patetičan Facebook status. Prvo je naveo: "Bez obzira na jeftinu hrvatsku pšenicu i vrijedne pekare, 90% proizvoda koje vidite na slikama (u ovom slučaju se radi o Kauflandu, ali isto je i u Lidlu i drugim lancima) NE dolaze iz Hrvatske."
>> Ministar Tolušić napao Kaufland i Lidl
>> Kaufland i Lidl odgovorili na napad ministra Tolušića
>> GDJE SI, TOLUŠIĆU? Pogledajte što prodaje Konzum, čekamo ministrov status na Facebooku
Zanimljivo je kako ministar ne spominje Agrokor, onu firmicu o kojoj država jako brine, a vezano za njegove tvrdnje sam Kaufland je odgovorio: "Što se pekarskih proizvoda konkretno tiče, trenutno u svojoj ponudi imamo skoro 60% proizvoda hrvatskog porijekla."
Ministar bi trebao unaprijed provjeriti takve stvari.
Dalje ministar na Fejsu piše: "Ministarstvo ne može zabraniti uvoz, ali može reći da trebamo kupovati svoje, hrvatske proizvode, i voditi brigu o svojim proizvođačima i svojim, hrvatskim poljoprivrednicima."
Što se tiče brige o proizvođačima, hrvatskim poljoprivrednicima – to je posao Ministarstva poljoprivrede, ali što ću ja ili bilo tko kupovati – to nije stvar ni Vlade ni Ministarstva ni osobno ministra.
Gospodin Tolušić može kupovati što i gdje mu se ćefne, pa i mi drugi možemo kupovati što i gdje nam se ćefne. Nije posao ministra da zaziva više hrvatskih proizvoda na policama putem Fejsa, posao ministra je da hrvatsku poljoprivredu učini konkurentnijom. Tek onda će se nalaziti hrvatski proizvodi na više polica, i to ne samo hrvatskih trgovačkih lanaca. Uvoz, naime, nije nikakva posljedica nečije volje da uništi hrvatsku poljoprivredu, već činjenice da je hrvatska poljoprivreda nekonkurentna.
Zašto uopće uvoz?
Zanemarimo ovdje da uvoz iz Poljske ili Češke ili Španjolske tehnički više nije uvoz, pa se uhvatimo suštine – nitko neće prevoziti namirnice kamionima 1000 kilometara kako bi ih ovdje prodavao jer ima neki kapric ili ne voli hrvatsko – kapitalist prodaje onako kako će najviše zaraditi. Ukoliko prodaje hranu iz Poljske ili Španjolske, to znači da je tamo radi manjih poreza, bolje organizacije ili sto drugih razloga jeftinija u nabavi. Čak i ako se utovari i šleper i vozi preko pola Europe!
To nije problem tih zemalja, a nije problem ni trgovačkih lanaca (koji uredno plaćaju porez ovdje, u Hrvatskoj), to je problem slabe produktivnosti hrvatske ne samo poljoprivrede već i cjelokupne privrede, to je problem neorganiziranosti i još sto stvari – upravo onoga čega bi se ministar trebao uhvatiti, umjesto da piše patetične statuse po Fejsu i traži okolo krivce. Krivci su oko njega – a to je nesposobna vlast koja nije u stanju poljoprivredu učiniti konkurentnom.
Kao prvo, na maloprodajnom tržištu vlada nekoliko velikih trgovačkih lanaca – poljoprivrednik da bi radio s njima mora imati spremne odgovarajuće količine robe, a to jedan ili pet OPG-ova nemaju, potrebno se dakle udružiti kako bi se moglo ponuditi dovoljno proizvoda. Također, treba imati i rane i kasne sorte, radi mjesec dana sezonskog voća ili povrća nisu previše zanimljivi nekome s par stotina trgovina, što opet znači dogovor proizvođača. Da li to naši proizvođači rade? Malo i nedovoljno. E, tu je posao ministarstva pomoći im.
Nadalje, kod konkretno kruha, veliki supermarketi su zaključili da se previše kruha uvečer baca, ili ponekad nedostaje kasnim kupcima, pa su počeli kupovati mješavine i sami peći kruh. Dakle, gospodo iz mlinarske industrije, usavršite se i ponudite im gotove mješavine, jer će inače te mješavine kupovati negdje drugdje, a vi ćete gledati kako tržište nestaje.
Sutra će se isto dogoditi s i povrćem – već se planira hidroponski uzgoj, dio povrća koje se lako kvari će se uzgajati u vodnoj otopini u samim trgovačkim centrima, hoće li onda kukanje kako više nitko ne kupuje ne znam, rajčice?
Dalje, današnje atomizirane obitelji sve više vole uredno posloženo povrće, a ne ono u rinfuzi – pa zar je tako složeno ponuditi ono što tržište treba, fina, mala izvagana pakiranja? Ljudi će za svoje novce kupovati ono što im se svidi – a uprave trgovačkih lanaca će kupovati ono što im se najviše isplati i što tržište traži, a ne ono što ministar dekretom odredi. To su tržišni mehanizmi, koje ministar neće promijeniti ni svojim upisima na Fejsu ni nekakvim propisima.
A što se nas kupaca tiče, plaćamo dovoljno i poreza i PDV-a da sasvim pristojno pomažemo hrvatskoj proizvodnji i poticajima i ne moramo gledati odakle je nešto, naše je pravo naš teško zarađeni novac trošiti tamo gdje želimo.
Zašto hoteli uvoze hranu?
Prošle godine je bilo aktualno, ove samo čekamo da se netko sjeti teme – zašto hoteli u Hrvatskoj uvelike uvoze hranu. Kao prvo, razočarat ćemo ljubitelje teorija zavjere, nije to jer nas ne vole ili zato što žele uništiti hrvatsku poljoprivredu, već je to stoga što naši hoteli nude uglavnom pansionsku prehranu, što znači na brzinu svako dan pripremiti 300-500 obroka, pa tako dvaput dnevno (doručak je nešto jednostavniji), svaki dan u tjednu. To vam znači kupovati polugotove proizvode, one koje u trgovinama vidimo u odjelu za zamrznutu hranu: već panirana riba, već očišćene mahune, već sasjeckane mrkve…
Ukoliko kao slavonski seljak hotelu ponudite svoje proizvode koji nisu tako napola pripravljeni, onda će vas ljubazno odbiti. Osim skupih restorana, drugi nemaju ni pogon ni želje zapošljavati dodatno ljudstvo za pripremu hrane. Omogućiti porezne ili druge olakšice jednom jedinom pogonu za proizvodnju polupripremljene smrznute hrane više bi pomogli nego svo kukanje i izmišljanje teorija zavjere zašto hoteli kupuju strano.
Da ima dovoljno domaćeg, kupovali bi ovdje, jer dovoziti smrznuto preko pola Europe košta. Jednostavno? Nije, jer opet će kukati kako je "velik uvoz", to je puno lakše nešto dovesti konkretnog ulagača.
Najlakše je kukati umjesto organizirati nešto novo i bolje. Najlakše je okrivljavati tržište, pa čak i kupce, nego reći da politika ne zna kako unaprijediti hrvatsku poljoprivrednu proizvodnju.
Brandiranje
I na kraju, slušamo stalno kako je naše "najzdravije", "najbolje", a nedavno smo i za lubenice čuli "najslađe", pa opet kukanje kako mjesto tog našeg "super-super" se uvozi nešto "bezvezno".
Ljudi, ako je vaša roba super – dajte si lijepo to brandirajte, pa se pojavite na tržištu sa svojim brandom i borite se za visoku cijenu. Kao što će kupci bez problema platiti Plavac mali s Pelješca nekoliko puta više od kakve generičke Graševine, tako će platiti i drugo, ako ih uvjerite da su vaši proizvodi bolji od drugih.
Vezano za kruh još jedan savjet – vaš autor je uredno kupio pekač i svako jutro me dočekuje svježi kruh od mješavine kakvu si sam sastavim, i to dođe negdje tri kune fina ukusna štruca kada se sve uračuna, s troškovima struje (samo se sastojci ubace unutra, stroj ostalo sve sam radi). Za osrednju obitelj pekač ćete isplatiti za pola godine. Niti treba pekar, niti trgovački lanac...
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati