Foto: Index

KLUB labinskih iseljenika u Americi, Rudar Club New York, ove je godine proslavio 40. godinu osnutka. Za razliku od klubova iseljenika u kojima je Thompson glavna ikona, u ovom klubu to nije slučaj.

Index je posjetio Rudar club te porazgovarao s predsjednikom Renatom Rajkovićem i zaposlenicima kluba. Odmah po ulasku u prostorije kluba, na gornjoj smo etaži zatekli desetak članova kluba kako kartaju briškulu i trešetu. Većinom su to umirovljenici koji se okupljaju ovdje u popodnevnim satima te krate vrijeme kartajući i družeći se. Svi redom su iz Istre i Dalmacije.

Potom smo se spustili u podrum gdje se nalazi restoran. Iako je prvotno bio otvoren samo za članove kluba, posljednjih 15 godina otvoren je za sve goste pa tako nerijetko u njega dolaze i Amerikanci, a ne samo hrvatski iseljenici.

U restoranu smo zatekli tek nekoliko zauzetih stolova jer su, kaže nam Renato, restoran i klub ljeti najslabije posjećeni, budući da većina njihovih gostiju ljeto provodi u Hrvatskoj.

No zato ostatak godine imaju pune ruke posla. Hrvatski iseljenici, većinom oni iz Istre, ovdje slave Novu godinu, rođendane, organiziraju svadbe, proslave povodom krstitki, pričesti, krizmi. Posebno je veselo nedjeljom jer u sklopu ovog kluba imaju i nogometnu momčad koja igra u Long island ligi pa se nakon utakmice svi okupljaju i feštaju u klubu.

"Kod nas nema mjesta ustaštvu"

Kad smo mi došli, u restoranu su lagano svirale dalmatinske pjesme, a Renato nam kaže da kod njih nema mjesta nacionalizmu.

"Tu nisu dopuštene provokacije, veličanje ustaštva i sve što ide uz to. Mi se ovdje volimo podružiti, puštamo klape i šansone, a kad god su u New Yorku, k nama obavezno navrate članovi klape Intrade. Njih često ugošćujemo i dragi su nam gosti", počeo je svoju priču Renato.

On je na čelu ovog kluba, u sklopu kojeg je i restoran, posljednjih šest godina. Taj posao obavlja volonterski jer je u mirovini pa ima vremena.

"Ja sam iz malog mjesta kraj Labina, a u New York sam došao turistički 1987. godine i ostao ovdje jer sam dobio posao na održavanju njujorških mostova. Posao je bio težak, ali radio sam ga sve do mirovine. Ovdje sam sam, a u Hrvatskoj su mi bivša supruga, djeca i unuci. Svako ljeto idem u Istru.

Ženi se ovdje nije svidjelo pa je odlučila ostati s djecom u Hrvatskoj. Sinovi su pak bili kod mene, radili su u jednom restoranu, ali nisu mogli dobiti papire pa su se vratili u Istru. Meni je isto bilo teško s papirima. Punih 10 godina sam čekao da sredim stalni boravak u SAD-u i za to vrijeme nisam mogao odlaziti u Hrvatsku.

To je i glavni razlog zašto mladi iz Hrvatske ne dolaze u velikom broju u SAD, nego odlaze u Irsku ili Njemačku gdje im je puno lakše s papirima", rekao nam je Renato.

Usporedba s ugostiteljstvom u Hrvatskoj

Pitali smo ga kako je voditi restoran, kolika su davanja i može li usporediti ugostiteljski posao s onim u Hrvatskoj.

"Održavamo se već toliko godina. Često priređujemo zabave, imamo proslave za Martinje i za sve druge prigode. Pokušavamo nekako držati ljude na okupu. Bilo bi bolje kada bi imali više mladih koji bi bili voljni voditi klub, ali za to nema interesa. Mladi nemaju taj odnos prema starom kraju i tradiciji, većina je ovdje rođena pa nisu tako vezani za Hrvatsku.

Što se tiče posla oko vođenja kluba i restorana, dosta je zahtjevno. Moramo poplaćati sve te takse, dolaze nam redovito inspekcije. Nije to jednostavno, a ja radim volonterski.

Svaku prvu srijedu u mjesecu imamo sastanak članova predsjedništva kluba i onda rješavamo sve probleme. Klub je u vlasništvu oko 200 članova kluba kojima jednom godišnje podnosimo izvještaj u kojem se obrazlože troškovi i dobit. Godišnje plaćamo oko 70.000 dolara poreza. Vidim da i u Hrvatskoj ima dosta poreza, ali ima ih i ovdje. Godišnje moramo platiti 13 različitih vrsta poreza, od kojih je najveći onaj na nekretnine koji nas košta 20.000 dolara", rekao nam je Renato.

Pitali smo ga događa li im se da ih inspekcija zatvori ako im pronađu višak u blagajni, kao što je slučaj u Hrvatskoj, na što je odmahnuo rukom i rekao da se takvo što ipak ne događa u SAD-u.

Kazao je kako inspekcije u New Yorku ipak nisu tako rigorozne kao u Hrvatskoj. Kaže i da je New York bolji za život jer se tu lakše nađe posao i puno se bolje može zaraditi.

"Redovito pratim vijesti iz Hrvatske i stvarno mogu reći da ovdje nema takve fiskalizacije. Najrigoroznija je sanitarna inspekcija koja restoranima dodjeljuje ocjene prema čistoći i uvjetima skladištenja hrane. To su ocjene A, B i C, koje vlasnici restorana moraju izvjesiti na vidljivo mjesto kako bi gosti znali gdje dolaze. Mi smo dobili ocjenu A", rekao nam je Renato.

Domaća hrana na meniju

U svom restoranu gostima nude istarske specijalitete, kao i jela iz ostatka Hrvatske. Tako se kod njih na meniju nalazi istarska maneštra, jota, fuži, njoke s gulašom, punjene paprike. Zimi su na meniju sarme, kobasice s kiselim kupusom, palenta..

Restoran je zatvoren samo ponedjeljkom, budući da vikendima često rade do kasno u noć zbog fešti. U restoranu rade ljudi podrijetlom iz Hrvatske i svi su kao jedna velika obitelj.

"Prodajemo i pršut, ali ovdje ne možete pronaći istarski pa kupujemo talijanski, no zato gostima nudimo paški sir, domaće tartufe i masline. Često spravljamo brodet, šurlice ili kako neki kažu pljukance te nudimo ribu s gradela. Naučili smo Amerikance na našu ribu, vole pojesti i riblju juhu, a ponekad u kaminu zavrtimo i janje ili odojak na ražnju. Amerikancima to bude doživljaj. Imamo dosta stalnih gostiju. Naprimjer, za Uskrs napravimo 60 do 70 kilograma bakalara", rekao nam je Renato.

A kakve su cijene, pitali smo. Najskuplja je riba, pa je tako porcija orade ili brancina s prilogom 25 dolara (oko 170 kuna), što je za SAD jako povoljno.

Sarme su po 13, brodet 16, fuži 14 dolara.. Od vina prodaju Kozlović, Babić i Pošip. Butelja je oko 30 dolara.

"Imali smo i Zlatni plavac, ali je bio preskup za goste. Nas je koštao 55 dolara pa smo ga morali prodavati za 80, tako da nam se nije isplatio. Zapravo se ta skupa vina ne isplate kad butelju dobrog Kozlovića mogu naručiti za 30-ak dolara. Goste počastimo istarskom medicom, a Amerikance smo navikli i na šljivovicu", rekao nam je Renato.

Kaže kako u New Yorku trenutno nema nijednog hrvatskog kafića. Dugo je postojao Scorpio u kojem su se okupljali uglavnom Hrvati. Tamo su se gledale utakmice hrvatske reprezentacije, ali kafić je zatvoren jer je vlasniku istekao najam.

Nema više hrvatskih kafića

"Tako to bude ovdje. Vlasnici nekretnine nakon isteka najma jako povise cijenu i vlasnicima ugostiteljskih objekata cijena najma bude preskupa, pa lako odustanu. Tako da trenutno nemamo neki baš hrvatski kafić. Mi imamo sreće jer je ovaj prostor gdje se nalaze naš klub i restoran u našem vlasništvu pa se domaći imaju uvijek gdje podružiti. No kao što sam rekao, jedino nam nedostaju mladi. Ovi koji su rođeni u SAD-u nemaju neku želju za očuvanjem tradicije, dok je s druge strane mladima iz Hrvatske teško doći do papira, tako da je zasad sve na nama starijima. Nekad smo imali i naš folklorni ansambl, ali više ga nemamo. Jedino još imamo nogometni klub koji dobro stoji u Long island ligi. Osvojili smo već puno pehara", pohvalio nam se na kraju Renato.

Porazgovarali smo i sa simpatičnom konobaricom Tinom koja već 20-ak godina radi u Rudar clubu, a u New Yorku živi 40 godina. Ona nam je također rekla da su svi u klubu kao velika obitelj.

"Znamo već sve goste, a mi zaposlenici smo svi iz Hrvatske, ima nas iz Dalmacije i Istre. Ja sam recimo iz Zatona kraj Zadra. Kćer mi je rođena ovdje, ali je zaluđena Hrvatskom. Bila je u Dalmaciji u svibnju i sad opet ide. I ja odem svake druge godine, bojim se leta pa ne idem često. No kod nas u restoranu imate osjećaj kao da ste doma, vlada domaća atmosfera. Stalno smo puni, osim ljeti. Tad je manje gostiju jer ih dosta odlazi na godišnji u Hrvatsku, ali trebate vidjeti kako je ovdje na jesen pa zimi, a i na proljeće kad krenu krizme i pričesti. Stalno imamo fešte", rekla nam je Tina, koja se ubrzo morala posvetiti gostima koji su taman ušli u klub.