Foto: FAH/Youtube

ISPALJIVANJE projektila preko japanskog kopna definitivno je bilo najprovokativnije u nizu sjevernokorejskih testiranja projektila posljednjih nekoliko godina.

>>Sjeverna Koreja jučer je dokazala da može raketama dosegnuti američki teritorij. Što će sada Trump?

>>Sjeverna Koreja prijeti: Raketa preko Japana je prvi korak vojne operacije

Prilikom ovog ispaljivanja, naime, postojala je barem teoretska mogućnost da se projektil u letu raspadne, a njegove krhotine padnu na tlo Japan. Iako ovo nije bio prvi projektil iz Sjeverne Koreje koji je preletio preko Japana, ne radi se ni o uobičajenoj provokaciji, pošto se radi o tek trećoj takvoj raketi u zadnja dva desetljeća. 

Sjeverna Koreja nije napala Guam, ali nije ni ustuknula

Ipak, upadljivo je da režim Kim Jong-una još uvijek nije realizirao svoju nedavnu prijetnju da će ispaliti projektil prema američkom teritoriju Guamu, na kojem se nalazi strateški značajna vojna baza. S druge strane, ispaljivanje zadnjeg dalekometnog projektila ruši tvrdnju američkog predsjednika Donalda Trumpa da je, nakon niza prijetećih poruka s obje strane, uključujući njegovu neslavnu izjavu o "vatri i bijesu kakav svijet nije vidio", uspio obuzdati Sjevernu Koreju.

Stoga opet dolazimo do istog pitanja - što napraviti u vezi Sjeverne Koreje dok ova ubrzano napreduje sa svojim međusobno povezanim programima nuklearnog naoružanja i balističkih projektila, piše BBC. Ili, drugim riječima: ako se ovi programi ne mogu zaustaviti i Sjeverna Koreja razvije sposobnost da pogodi kopno SAD-a nuklearnim projektilom, mogu li Washington i ostatak svijeta živjeti s nuklearnim Pjongjangom?

Trenutno na svijetu postoji samo pet deklariranih nuklearnih sila: SAD, Rusija, Kina, Francuska i Velika Britanija. One su, uz iznimku Kine koja se pridružila nuklearnom klubu šezdesetih godina, sve razvile nuklearni arsenal tijekom ili neposredno nakon Drugog svjetskog rata. SAD ga je jedini upotrijebio u napadu na japanske gradove Hirošimu i Nagasaki 1945., pri čemu je ubijeno između 129 i 226 tisuća ljudi.

Irak, Iran, Sirija, Libija i Južnoafrička Republika odvraćene od nuklearnog programa 

Sporazum o zaustavljanju širenja nuklearnog oružja (NPT) iz 1970. bio je relativno uspješan u postizanju svog cilja - iako je službeni cilj ne samo zaustavljanje širenja, već i smanjenje i eventualno eliminiranje arsenala postojećih nuklearnih sila. Zemlje koje su težile razvijanju nuklearnog arsenala zaustavljene su bilo kroz taj sporazum kao Južnoafrička Republika (koja ga je već razvila pa sama demontirala 1989.), bilo vojnom prijetnjom ili akcijom poput Iraka, Sirije i Libije, bilo dodatnim sporazumom poput onog s Iranom.

Zemlje koje su u međuvremenu razvile svoj nuklearni arsenal - Indija, Pakistan i Izrael - nikad nisu potpisale NPT. No iako su njihovi programi i dalje donekle kontroverzni, pogotovo pakistanski zbog širenja oružja u prošlosti, na njih se gleda kao prijetnju samo u regionalnom kontekstu.

Sjeverna Koreja poseban slučaj među nuklearnim silama

Posljednja zemlja koja je razvila nuklearni arsenal, Sjeverna Koreja, poseban je slučaj. Njen cilj nije samo odvratiti regionalne suparnike, već razviti kapacitet za nuklearni napad na SAD, drugu najveću svjetsku nuklearnu silu. Po nekim procjenama, ova zemlja već ima sposobnost pogoditi dio američkog teritorija. 

Nadalje, Sjeverna Koreja se ističe po još jednom bitnom aspektu: za razliku od Izraela, Pakistana i Indije, ova zemlja nije demokracija. Osim toga, ni u kakvom smislu riječi nije saveznica SAD-a, ali isto tako je jedinstveno izolirana od čitave međunarodne zajednice, koja je kroz Vijeće sigurnosti UN-a osudila i sankcionirala njen nuklearni i balistički program. Posljednje, ali ne i najmanje važno, Sjeverna Koreja je, unatoč svom teatralnom razmetanju i prijetnjama, slab i siromašan režim kojem prijeti urušavanje.

S tim u vidu, postaje još teže odgovoriti na pitanje mogu li Washington i Pjongjang koegzistirati kao nuklearni suparnici, iako prvi ima neusporedivo razorniji nuklearni arsenal od potonjeg. Mnogi analitičari tvrde da je upravo nuklearna prijetnja pomogla održati svjetski mir za vrijeme Hladnog rata između SAD-a i Sovjetskog Saveza, iako se radilo o ljutim ideološkim i geopolitičkim suparnicima. No teško je zamisliti da bi Washington i Pjongjang uspostavili takav neizrečeni dogovor.

Drama ili kriza?

Iako je napredak Kim Jon-unovo režima impresivan, pred njim je još dug put. "Testiranje pojačivača projektila i vozila za ponovni ulazak u atmosferu je još daleko od posjedovanja stvarnog operativnog projektila. Posjedovanje sposobnosti dizajniranja relativno malene fisijske bojeve glave još je daleko od proizvodnje i testiranja stvarnog dizajna bojeve glave", napominje američki strateški analitičar Tony Cordesman.

"Ispaljivanje neprovjerenog projektila s neprovjerenom bojevom glavom u neprovjerenom vozilu za ponovni ulazak u atmosferu, s neprovjerenom preciznošću i pouzdanošću pri ovim dometima protiv velike nuklearne sile ide od gluposti do ludosti", zaključuje Cordesman. Stoga, smatra ovaj analitičar, SAD treba koherentnu politiku, ne retoričko razmetanje i prijetnje.

Utjecaj Kine

Trumpov pokušaj pritiska na Kinu da ova izvrši pritisak na svoju saveznicu Sjevernu Koreju imao je pomiješani rezultat. Peking je u Vijeću sigurnosti glasao za teže sankcije Pjongjangu, ali je isto tako ljutito reagirao na bilateralne sankcije koje je Washington nametnuo, a koji zahvaćaju kineske pojedince ili tvrtke koje posluju s ovom zemljom. Kinesku moć pritiska na Sjevernu Koreju ne bi trebalo precjenjivati.

Osim toga, Kina ne želi rušenje Kimovog režima koje bi destabiliziralo zemlju i dovelo do izbjegličkog egzodusa preko kineske granice. Stoga će Kina uvijek biti ambivalentna oko obračuna s Kimovim režimom i podržavati SAD samo do određene mjere.

Regionalno pitanje

Lako je gledati na ovu krizu kao sraz dvaju nepredvidivih lidera, Trumpa i Kima, ali ona je mnogo kompleksnija od toga. Tu je i južnokorejski faktor, japanski faktor te faktor odnosa ovih dvaju zemalja s Washingtonom i Pekingom.

Primjerice, američko postavljanje proturaketnog sustava obrane u Južnu Koreju već je stvorilo tenzije između Seula i Pekinga, koji ne gleda blagonaklono na taj potez. Rusija također pažljivo promatra naoružavanje u regiji.

Višedimenzionalni pristup

Ako Sjeverna Koreja nastavi s postojećom strategijom, tada je s druge strane potrebno razviti novu politiku zadržavanja i odvraćanja, ali takvu koja neće stvari učiniti još gorima. 

Elementi takve politike su: teže gospodarske sankcije na koje će i Kina pristati, bolja obrana američkih saveznika u regiji i jasno pokazivanje odlučnosti SAD-a, uključujući, ako je potrebno, postavljanje nuklearnog "kišobrana" iznad Južne Koreje i Japana. Ali budući da će ovi potezi povećati osjećaj ugroženosti Pjongjanga, potrebna je još jedna ključna dimenzija ove strategije.

Jasan diplomatski put

Diplomacija je pod Trumpovom administracijom dobila lošu reputaciju, čemu svjedoči Trumpovo protivljenje nuklearnom sporazumu s Iranom koji je postigao njegov prethodnik Barack Obama. Ali kad bi takav sporazum bio postignut sa Sjevernom Korejom, čak i ako bi samo usporio ili odgodio napredak sjevernokorejskog programa, i to bi bilo bolje od statusa quo.

Bivši američki diplomati također upozoravaju da se diplomacija s "pustinjačkim kraljevstvom", kako se često naziva Sjeverna Koreja, nepravedno otpisuje. Glavni razlog tome je taj što je sličan sporazum Washingtona i Pjongjanga iz devedesetih propao, ali napredak sjevernokorejskog nuklearnog programa ipak je bio zaustavljen na nekoliko godina. Na sličan način je propao i sporazum o zamrzavanju njenog balističkog programa. No postupci SAD-a su također doprinijeli njihovom neuspjehu.

Mnogi analitičari ističu da Sjeverna Koreja nije tako luda kao što se čini - njeni postupci imaju svoju logiku i vođeni su konkretnim, racionalnim ciljevima, prvenstveno samoodržanjem režima. Mirovni sporazum, gospodarski razvoj i obećanje SAD-a da odustaje od smjene režima mogući su ustupci koje joj SAD može ponuditi u pregovorima.

Cilj u svakom slučaju mora biti izbjegavanje najgoreg mogućeg ishoda i traženje najmanje lošeg. Pitanje je, naravno, je li trenutna američka administracija sposobna odgovoriti na takav izazov, kao i je li Kimov režim spreman pregovarati u dobroj vjeri ako u tome vidi vlastitu dobrobit.