RUŠIMO HRVATSKE MITOVE Zašto se još uvijek bojimo istine o ulasku Hrvata u Mađarsko kraljevstvo?
FOTO: Wikipedia
HRVATSKA, kao i sve zemlje svijeta, ima neke nacionalne narative o ličnostima i događajima koji su na važan način obilježili njezinu povijest. Neki od njih pripadaju tako davnoj prošlosti, iz koje nam je ostalo toliko malo materijalnih ostataka, da priče nije objektivno lako razlučiti od stvarnosti, odnosno od povijesnih činjenica. U nekim drugim slučajevima ne postoji politička volja da se to učini onako kako bi zahtijevala pravila struke.
Index je stoga, u suradnji s uglednim hrvatskim povjesničarima, pokrenuo serijal članaka u kojima će nastojati predstaviti analize nekih od naših najvažnijih narativa koje bi trebale pomoći da se shvati što je u njima mit, a što istina. Cilj nije negacija narativa, već preispitivanje – ponekad će historiografija potvrditi narativ, a ponekad utvrditi da je on mit ili pak nešto između.
Prvi u nizu naših tekstova bavio se Višeslavom, drugi Branimirom, treći Tomislavom, četvrti Zvonimirom, a ovaj peti posvetili smo priči o Pacta Conventi, navodnom ugovoru između Hrvata i Mađara koji je prethodio Hrvatsko-ugarskoj nagodbi i Hrvatima bio temelj za borbu za veće razine neovisnosti u zajedničkoj državi.
PRIJAŠNJE TEKSTOVE PROČITAJTE OVDJE.
U sastavljanju tekstova sudjeluju dr. sc. Gordan Ravančić (slika dolje), stručnjak za srednjovjekovnu povijest s Hrvatskog instituta za povijest, koji je predstavio narative i suvremene znanstvene spoznaje, te povremeno Miljenko Hajdarović (slika sasvim dolje), profesor povijesti i sociologije u Srednjoj školi Čakovec, urednik Hrvatskog povijesnog portala, član radne skupine koja je radila na kurikularnoj reformi koji nam je uglavnom pomogao s predstavljanjem onoga što se danas uči u školama.
Za čitatelje koji nemaju strpljenja pročitati cijeli tekst, masnim slovima izdvojit ćemo uvriježeni narativ o svakoj ličnosti te neki sažeti zaključak.
Podrobnu analizu povijesnih okolnosti nastanka i značaja Pacta Convente za Index je sastavio Gordan Ravančić.
Pacta Conventa - prvi međunarodni ugovor između Hrvata i Mađara ili mitski historiografski konstrukt?
U prethodnom nastavku govorili smo o legendarnom ubojstvu kralja Zvonimira. Iako je u historiografiji ovaj problem razmjerno davno riješen, postavlja se dilema – kako je to u jednom znanstvenom radu prof. dr. sc. Ivo Goldstein lijepo sročio – je li to „uopće stvar koja bi trebala zanimati suvremenu historijsku znanost“. Naime, bez obzira na prirodu smrti kralja Dmitra Zvonimira, djela iz njegove vladavine i stanje kraljevstva nakon njegova silaska s povijesne scene bitno su utjecali na daljnji tijek hrvatske povijesti i položili „sjeme“ za još jedan historiografski mit ili prijepor koji do dana današnjeg predstavlja svojevrsni „kamen spoticanja“ u razumijevanju naše prošlosti. Radi se o jednom kroničarskom zapisu u našoj historiografiji, široj javnosti poznatom pod imenom Pacta conventa, iako su ga još nazivali Qualiter, Appendicula ili Memoriale.
Što je Pacta Conventa ili Qualiter?
Tekst Pacta conventa u osnovi je dodatak na kroničarski zapis, sadržan je u spisu u historiografiji poznatom kao Historia Salonitana maior (HSM). Taj spis je u biti proširena verzija kronike poznatog splitskog kroničara arhiđakona Tome čije djelo se najčešće naziva Historia Salonitana i koje je nastalo u drugoj polovici 13. stoljeća te sadrži brojne vrijedne informacije za povijest Hrvata u do 13. stoljeća. Nasuprot, tome HSM proširena je verzija Tomine kronike nepoznata autora, o kojoj se svojevremeno dosta žučno raspravljalo u hrvatskoj historiografiji (posebno je intenzivna bila rasprava između pokojne prof. Nade Klaić i Olega Mandića i Stjepana Antoljaka), a i danas sva pitanja vezana za ovaj tekst nemaju konačnog odgovara u našoj povijesnoj znanosti.
Razlika između ove dvije spomenute kronike, bitna za raspravu o Pacta conventi, odnosi se na 17. poglavlje Tomine kronike naslovljeno „Kako su Ugri uzeli dominij Dalmacije i Hrvatske“, dok to poglavlje u HSM nosi naslov „Kako su se i s kakvim ugovorom Hrvati podvrgli kralju Ugarske“. Sadržajno oba autora govore o razdoblju nakon Zvonimirove smrti do vremena kada se ugarski kralj Koloman okrunio za kralja Hrvatske i Dalmacije (1102.), no razlika između ta dva teksta nije samo u naslovu, nego i u interpretaciji na koji način je došlo do navedene političke i dinastičke mijene.
Tomina kronika govori o tome kako je nakon Zvonimirove smrti u Hrvatskom Kraljevstvu došlo do pomutnje i borbe za vlast budući da Dmitar Zvonimir nije imao zakonita nasljednika (njegov sin Radovan ranije je preminuo, a kruna i kraljevska vlast shodno onodobnim pravilima nasljeđivanja nisu mogle prijeći na Zvonimirovu kćer Klaudiju). Tada, na poziv nekog slavonskog plemića, ugarski kralj Ladislav krene smiriti situaciju; i sve do planine Gvozd nije mu nitko pružao otpor, ali se potom – ne stigavši do mora – morao vratiti u Ugarsku. Tek je njegov nasljednik Koloman u pobjedonosnom, ali dugotrajnom, pohodu uspio prodrijeti do Jadranske obale i potom se okruniti za kralja.
S druge strane, okončanje ove pripovijesti u HSM-u ponešto je drugačije jer nepoznati autor donosi podatak da se Ladislavov nasljednik Koloman (kojeg – uzgred rečeno – naziva Ladislavovim sinom, što nikako nije točno) namjerio silom prodrijeti do jadranske obale. No na rijeci Dravi dočekali su ga predstavnici 12 hrvatskih plemena te s njime načinili dogovor, što zapravo znači da su se podložili njegovoj vlasti. Kralj se obvezao priznati im sve stare povlastice, a oni su se kralju obvezali podložiti i pružiti mu vojnu pomoć u obrambenim i navalnim ratovima. Sporazum se navodno – prema kroničarovoj priči – dogodio 1102. godine; iste one godine kada se Koloman okrunio za kralja Hrvatske i Dalmacije u Biogradu.
U čemu je problem?
Prema hrvatskoj verziji priče 12 hrvatskih velmoža, koji su predstavljali svojevrsno legitimno državno tijelo, dobrovoljno je u 12. stoljeću sklopilo ugovor s ugarskim kraljem Kolomanom i podložilo se njegovoj vlasti. Ta interpretacija bila je kasnije temelj za zahtjev da se isto načelo dobrovoljnosti primijeni u uređivanju odnosa u Hrvatsko-ugarskoj nagodbi (1868.).
Mađari su s druge strane, u nastojanju da uspostave snažniju vlast nad hrvatskim krajevima, poricali vjerodostojnost Pacta convente i predstavljali je kao povijesnu krivotvorinu. U istom duhu tvrdili su da je vlast nad hrvatskim krajevima bila ostvarena mačem, odnosno silom.
Iako je za ove narativne izvore znao još i „otac hrvatske historiografije“ Ivan Lučić – Lucius (1604.-1679.), tim se informacijama nije pridavala neka osobita pažnja sve do doba nacionalnih buđenja i pokreta s ciljem formiranja nacionalnih država. Naime, tek će u doba Ilirskog preporoda, a onda i kasnije sve do sloma Austro-Ugarske Monarhije, politički krugovi okupljeni oko Narodne stranke (a poslije posebice oni okupljeni oko Stranke prava) početi isticati važnost ovog kroničarskog zapisa – naravno interpretirajući ga kao prepričani međudržavni ugovor – a sve s ciljem da se obuzda ojačali mađarski hegemonizam i pokušaji da se u donošenjima političkih odluka tog vremena izbjegne uloga i zakonodavnost Hrvatskog sabora.
Izravan politički povod za takvo agilno branjenje hrvatskog državno-povijesnog prava ležao je u činjenici da se još od polovice 18. stoljeća, tj. nakon što slavonske županije reinkorporirane u Hrvatsko Kraljevstvo iza mira u Srijemskim Karlovcima (1699.), u međudržavnim odnosima Ugarske i Hrvatske mogu pratiti pokušaji ugarskog plemstva da se Hrvatskom saboru nametne podređeni položaj s obzirom na odluke koje su se donosile na Ugarskom saboru, tj. pokušavalo se progurati ideju da su hrvatske zemlje u osnovi samo provincije velikog Ugarskog Kraljevstva. Iako je tijekom prve polovice 19. stoljeća – pogotovo tijekom 40-ih godina i za vrijeme revolucionarne 1848. – dolazilo do ozbiljnih političkih i historiografskih razmimoilaženja između ugarske (mađarske) i hrvatske interpretacije, pravi historiografski rat povest će se tek nakon 1868. godine kada je potpisana Ugarsko-Hrvatska nagodba, kojom je hrvatski dio kraljevstva nedvojbeno došao u nepovoljniji i podčinjeni položaj.
Historiografija u službi politike
Historiografski sukob između onodobnih hrvatskih i mađarskih povjesničara može se ukratko svesti na sljedeće postavke. Hrvatska historiografija 19. stoljeća interpretirala je podatke sadržane u HSM-u kao prepričanu međudržavnu povelju kojom je 12 predstavnika hrvatskog plemstva ugovorno podčinilo čitavo Hrvatsko Kraljevstvo ugarskom kralju Kolomanu Arpadoviću, jer je takva interpretacija odgovarala onodobnom političkom trenutku – poglavito nakon uspostave Austro-Ugarske Monarhije i susljedne Ugarsko-Hrvatske nagodbe. Naime, prihvaćanje istinitosti pripovijesti donesene u HSM-u moglo se politički interpretirati u smislu da se Hrvatska svojevoljno i ugovorno podvrgla ugarskom kralju, te da je tim činom nastala personalna unija ovih dvaju kraljevstava. Shodno tome svaka mijena zakona i načina uprave unutar hrvatskog političkog prostora morala bi se susljedno ugovorno dogovarati između hrvatskih i ugarskih partnera unutar te personalne unije. Naravno, onovremena ugarska politika (i historiografski krugovi) zastupali su suprotno mišljenje – tvrdeći da je Pacta conventa falsifikat, da se ne radi o diplomatičkoj ispravi, te da podaci sadržani u HSM-u nikako ne odgovaraju duhu 12. stoljeća kad se sporazum navodno dogodio; a sve to imajući u pozadini jasan politički cilj i težnju da ugarska upravna tijela što izravnije upravljaju i hrvatskim dijelom kraljevstva.
Što je zapravo tu istina i tko je (bio) u pravu?
Uzme li se u obzir priroda povijesnog izvora i njegov sadržaj, suvremena historiografija mora zaključiti: Pacta conventa ili Qualiter nije nikakav međunarodni ugovor, isprava ili diploma to je tek jedan kroničarski zapis – narativ, nastao vjerojatno negdje u 14. stoljeću.
Imajući u potpunosti razumijevanja za politički, društveni i kulturni trenutak kada se razvija žučna historiografska rasprava oko valjanosti i vjerodostojnosti teksta Pacta conveta, treba imati na umu jednu važnu i najčešće zanemarenu činjenicu; a to je da čitava rasprava počiva na pretpostavci da se tu radi o diplomatičkom dokumentu – međunarodnom ugovoru, što je nažalost potpuno kriva premisa ako se uzme u obzir priroda sačuvanog izvora o kojem se raspravlja. Pacta conventa ili Qualiter nije nikakav međunarodni ugovor, isprava ili diploma to je tek jedan kroničarski zapis – narativ, nastao vjerojatno negdje u 14. stoljeću. O tome je unutar hrvatske historiografije prvi put prozborio prof. Ljudmil Hauptmann polovicom 20. stoljeća, ali prijepor oko Pacta convente nije na tome stao. Iako je rasprava unutar historiografskih krugova nastavljena, ipak je postignut određeni konsenzus. Naime, tijekom rasprava koje su uslijedile tijekom čitave druge polovice 20. stoljeća prevladalo je mišljenje da je Historia Salonitana maior, tj. dijelovi koji se tiču Pacta conventa, nastala negdje u zadnjoj četvrti 14. stoljeća.
Da se tu uistinu ne radi o bilo kakvom međudržavnom ugovoru jasno govori i sadržaj prepričanog (legendarnog ili ne) susreta kralja Kolomana i predstavnika 12 hrvatskih plemena. (Osim toga i u nastavku o Branimiru bilo je riječi o konceptu međunarodnih odnosa u srednjem vijeku i neprispodobljenosti preslikavanja suvremenih koncepata na pred-moderna razdoblja.) Naime, prepričani sadržaj i popis tih 12 velmoža, nažalost, ne dopušta pretpostavku da su ti ljudi bili nosioci bilo kakvog državnog prava i vlasti, bez obzira što su nosili titulu comes (što bi se moglo prevoditi s hrvatskim terminima župan ili knez). Naprotiv, sadržaj čitavog njihovog dogovora s Kolomanom u biti je opis tipičnog srednjovjekovnog seniorsko-vazalnog odnosa: kralj (senior) priznaje podaniku (vazal) neke privilegije, a taj podanik od tada kralju duguje vjernost i (vojnu) pomoć. Štoviše, iz analize krajeva kojima su ti ljudi upravljali, ne može se reći da je time obuhvaćen cjelokupan prostor onodobnog Hrvatskog Kraljevstva, nego su navedeni velmoži kroz ovaj ugovor podložili sebe i zemlju kojom su upravljali vlasti ugarskog kralja, te nisu kao skupina predstavljali nekakvo legitimno državno predstavničko tijelo.
Novi prijepori oko Pacta Convente
Historiografija druge polovice 20. stoljeća, velikim dijelom zaslugom i tvrdoglavošću prof. Nade Klaić, pokušala je ovaj kroničarski zapis i raspravu o njenu sadržaju izmaknuti iz diskursa političke i državno-pravne povijesti te se usmjeriti na informacije sadržane u ovom tekstu koje ponešto govore o društvenom razvoju srednjovjekovne Hrvatske. Razlozi prestanka pretresanja državno-pravnog diskursa ležali su već i u samoj činjenici da je s nestankom Austro-Ugarske nestala i realna potreba dokazivanja diplomatičke vjerodostojnosti Pacta convente. No, tu se otvorio novi historiografski problem – pitanje načina i vremena raslojavanja hrvatskog plemstva.
Za potrebe ovog pregleda o Pacta Conventi u smislu mita o ključnom državno-pravnom dokumentu hrvatskog srednjovjekovlja uistinu nije nužno ulaziti u detalje historiografske raščlambe o genezi raslojavanja hrvatskog plemstva te ću samo navesti postojeće dvije suprotstavljene teze koje u krajnjoj liniji određuju i pitanje u kojem je društvenom kontekstu i kada mogao nastati narativ koji je utjecao na izmjenu 17. poglavlja Tomine kronike (Historia Salonitana). Tako s jedne strane dio historiografije tvrdi da je Pacta conventa kao narativ uistinu nastala u 12. stoljeću te je stoga dokaz postojanja jedne plemićke institucije poznate pod imenom „bratstvo 12 plemena“ (generatio duodecim generaciones) čije su aktivnosti razmjerno dobro zabilježene u dokumentima 14. stoljeća. S druge strane, dio historiografije zagovara tezu da Pacta conventa i vrijeme njena nastanka treba vezati upravo za 14. stoljeće kada s dolaskom dinastije Anžuvinaca na čelo Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva dolazi do niza velikih društvenih, ustrojbenih i političkih promjena.
Je li tih 12 hrvatskih velmoža spomenutih u dodatku na 17. glavu Tomine kronike predstavljalo jednu zasebnu plemićku organizaciju/instituciju, ili se tu radilo tek o skupini velmoža, historiografija tek mora donijeti konačni sud. Tek su novija arheološka istraživanja prof. Nikole Jakšića u zaleđu Zadra unijela još malo svjetla u rasvjetljavanje ovog problema jer nalaz ostave Kolomanova novca na lokalitetu Begovača sugerira da bi to moglo biti mjesto gdje se ugarski kralj susreo s predstavnicima dijela hrvatskog plemstva i u zamjenu za njihovu vjernost darivao ih dragocjenostima. Ovakvom interpretacijom uklanja se dio „legendarnosti“ priče vezane za Pacta conventa, ali i dalje ostaje nesporno da se tu ne radi o diplomatičkom međunarodnom ugovoru. Naime, imajući na umu da se čitav proces sjedinjenja Ugarskog i Hrvatskog Kraljevstva odvijao u razmjerno dugačkom vremenskom luku od jednog desetljeća, s očiglednim „usponima“ i „padovima“ sukobljenih strana, pri čemu se ne smije zaboraviti niti pogibija kralja Petra Svačića (ili Snačića) na Gvozdu 1097., nije nimalo nemoguće da je ugarski vladar (prvo Ladislav, a potom i Koloman) u nizu vojnih i diplomatskih akcija malo-po-malo širio svoju vlast nad Hrvatskim Kraljevstvom. Čitav proces započeo je oko 1091. godine, a okončan je Kolomanovom krunidbom u Biogradu 1102. tj. trijumfalnim ulaskom u Zadar 1105. godine. Neki prostori osvojeni su mačem, a drugi pak svojevoljnim podlaganjem dijelova hrvatskog plemstva novome vladaru, te je Pacta conventa onda – u ovakvoj interpretaciji – predstavljala tek opis jednog od načina kako su Arpadovići preuzimali vlast u Hrvatskom Kraljevstvu.
U svakom slučaju, ukoliko se uzme u obzir činjenica da je 14. stoljeće s dinastijom Anžuvinaca uistinu donijelo čitav niz značajnih promjena glede dotadašnje upravne i društvene strukture srednjovjekovne Hrvatske, te da se već prvi kralj te dinastije (Karlo Robert) izravno sukobio s nekim od tadašnjih ključnih magnatskih rodova hrvatskog plemstva (Šubići Bribirski), što je nastavio i njegov nasljednik, a što je susljedno rezultiralo stvaranjem novih odnosa na relaciji hrvatsko plemstvo – kralj, lako se može pretpostaviti da se upravo tada stvara jedan novi narativ (temeljen vjerojatno na usmenoj predaji) kojim su dijelovi hrvatskog plemstva pokušali osigurati svoja prava i limitirati kraljevu samovolju; poglavito jer kraljevi dinastije Anžuvinaca provode vrlo agresivnu politiku restauracije kraljevske vlasti u njenoj punini na čitavom prostoru svog vladanja. U takvom kontekstu narativ Pacta conventa mogao je poslužiti kao ogledni obrazac kako kralj može (ili treba) regulirati svoje odnose s plemstvom.
Mit o kontinuitetu važniji od istine
Miljenko Hajdarović kaže da izvorišne osnove Ustava Republike Hrvatske taksativno nabrajaju na koje je sve načine Hrvatska tijekom tisućljeća i više zadržala neki oblik 'nacionalne samobitnosti i državne opstojnosti'. Iz toga se stječe dojam da je vrlo važno zadržati taj niz i tu ideju državnosti. Razmišljanje o mogućim drugačijim perspektivama u tom smislu predstavlja kršenje dogme i postaje političko pitanje. Vjerojatno zato još uvijek i danas imamo istaknuti spomen Pacta convente kao potvrdu personalne unije Hrvatske i Mađarske. No, u stvarnosti u hrvatskoj i mađarskoj literaturi ponajviše se piše o postepenom vojnom osvajanju razjedinjenih hrvatskih krajeva i o lokalnim vođama koji su naposljetku vjerojatno pristali potvrditi Kolomana uz primitak povlastica, da ne kažemo narodski - mita.
U našem obrazovnom sustavu od devedesetih do danas imamo tu intenciju potvrđivanja narativa o kontinuiranoj državnosti. U posljednje vrijeme u tijeku je tek sporo uvođenje kritike izvornosti i tumačenja Pacta convente, ali nitko u udžbenicima nema mjesta ili u nastavi vremena povesti ovakvu raspravu. Gledamo li širu pojednostavnjenu priču koja se oblikuje kroz naše obrazovanje, ona može izgledati ovako: Hrvati su po doseljenju prihvatili kršćanstvo i stvorili snažnu državu. Uslijed loših okolnosti pristali su uz Mađare ući u zajedničku državu da bi kasnije sami izabrali Habsburgovce. Dakle, moglo bi se reći da mi Hrvati uvijek sami određujemo svoju sudbinu, premda ponekad loše biramo
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu? Kliknite ovdje.
Učitavanje komentara
Facebook
Google
