Foto: Instagram

NAKON što se cijeli Balkan ujedinio u oplakivanju prerano preminule glazbenice Donne Ares, neki su ozbiljno promijenili ploču. Kolumnist Buke Dragan Bursać priznaje da nije upoznat s njenom karijerom, ali primjećuje internetske komentare koji su ga zgrozili te je odlučio ukazati na njih.

Donedavni obožavatelji lika i djela Donne Ares, naime, promijenili su mišljenje nakon što su shvatili da pjevačica nije bila vjernica. Njegov komentar ovdje prenosimo u cijelosti:

"'Na kraju što je pak to, dženaza nije klanjana, strašno, nisam znala da je izašla iz svoje vjere, bilo mi je žao, a sad baš i nije. Ružno i tužno.'

'Sad mi nje nije žao, a bilo mi je žao jer mislila sam da je muslimanka.'

'Ateista glupača glupa. Ovakvih mi uopće nije žao koji ne vjeruju u Allaha, eto ko životinju su je zakopali.'

'E za koga vi dovite, fuj Bože sačuvaj! E sad nek gori!!!'

Ovo ste vjerojatno pročitali. Tiče se preminule Donne Ares.

Emotivni bogalji

E, sad mene zanima, kakva to moraš biti zvijer pa da 'žaljenje', 'žal' i 'bol' isključiš, potrošiš tek tako, kao tariguz papir? Ne, to ni zvijeri nisu u stanju. Znaju li ova bića uopćte što je 'žal'? Jesu li ga ikad osjetili? Bojim se da nisu. A, to je najstrašnije!

Ovo su tek puki emotivni bogalji zarobljeni u religijskoj dogmi. Mogli su biti i u političkoj, ideološkoj. Nebitno je. Ono što je bitno, a pokazuje se kroz ovo instant 'željenje' je saznanje u kako monstruoznoj sredini mora živjeti i mrijeti emotivno zrelo biće i koliki ceh mora platiti na ovom i svim drugim svjetovima zarad kohabitacije sa zombijima.

I zaista poslije ovakvih izljeva gnjeva, prema preminuloj osobi, ostaje nam da uplašeni konstatiramo kako živimo u društvu bitno sociopatski obojenom. Živimo okruženi bipedima, koji samo sliče ljudima. I osim te emotivne obogaljenosti, primjetna je jedna vrsta ispraznosti. Jedna zamjena suštine za formu.

A, evo i kako. O Donni Ares malo znam. Znam da je rođena Bišćanka, kao i ja. Znam da je žena borac, osoba koja je uoči rata u svom aranžmanu pjevala fantastične obrade Janis Joplin, znam da je nekoliko puta pobijedila rak, ali bolest je na kraju bila jača. Znam da je na koncu, odlučila ono najstrašnije ništenje-smrt, dočekati u svom rodnom Bihaću. Za nekoga tko ne poznaje osobu, ovo mi je sasvim dovoljno da je poštujem do kraja života. O njenim vjerskim, političkim, estetskim, ideološkim i svakim drugim svjetonazorima ne znam ništa.

Ljubitelji površnosti

Ali, kako je to svjetina, rulja zamijenila suštinu za formu? Kako su to pojedini obožavaoci Donne Ares, naprečac postali rulja koja nekrofilski posmrtno linčuje ovu ženu? Pa vrlo jednostavno. Donna Ares je za njih bila dogma. Nije ona bila niti pjevačica, niti borac, niti dobra osoba. Zapravo, jeste onoliko koliko je vjerska kanonika nalagala. Kada su saznali da Donna Ares ne polaže puno računa dogmatici religijske prirode, pukao je taj balon "obožavanja".

I da se razumijemo, svaka dogma, svake ideologije, religije i politike funkcionira identično. Čovjek i onaj koji obožava i predmet obožavanja su krajnje dehumanizirani, lišeni svake individualnosti. Lišeni očovječenja.

Pa tako ovaj (i slični) slučajevi nisu tek domena licemjerstva palanačkog, nego klasični vid socijalne patologije poremećenog društva. Ovaj poremećaj, naravno povampiren i boldan, najbolje se vidi u ratovima, u slučajevima masovnih zločina, gdje čitava društva u svojoj perverziji (p)ostaju lišena empatije. Kolektivno ludilo.

Zagrobni život Donne Ares, najbolje nam svjedoči tome. Sav njen rad, sva njena egzistencija na ovome svijetu postaju ništavne u očima sociopata, naspram efemerne činjenice da ista Donna nije bila zagovorni protokolarne religioznosti i pratećih običaja.

I društvene mreže u punom sjaju svoga blata mogu poslužiti kao odličan lakmus papir, koji zorno pokazuje devijantne oblike ponašanja masa. Da, masa. Jer ovdje nije riječ o nekakvim pojedincima, nego o povelikom broju ljudi, koji ne vide ništa sporno u ličnom 'svičanju' emocija u momentu od 'ljubavi', do želje da se gori u paklu. Naravno, nema tu ni 'e' od emocija, ali ima slobode, fizičke i duhovne za orgijanje tako dehumaniziranih persona.

Zločin malog čovjeka

I ne, nije ovdje riječ o nekakvim usamljenicima, ekshibicionistima i (vidljivim) pervertitima! Ne, to su navijek isti 'obiteljski ljudi', s djecom, rodbinom, uvijek istim 'obiteljskim vrijednostima'. Uvijek isti obrazac. Bilo gdje na svijetu.

A, najgore od svega je njihova nesposobnost da uvide svoju grešku posthumnog, nekrofilskog razvlačenja jednog ljudskog bića. Zapravo, taj linč je u njihovim očima opravdan i neophodan.

Jer Donna Ares je ta koja je izdala?! Ne znaju oni najtočnije što, ali izdaju trpaju pod religijsku domenu. Nekako su baš oni čuvari morala. Ti ćudoredni stražari s navijek upaljenim bakljama, što poput kjukluksovaca samo čekaju da 'neko skrene s pravog puta'.

A, skrenula je, po njihovim aršinima, Donna Ares.

E sad i da postoji, veliki Bog bi mogao samo da plače nad otužnim interpretatorima svoje Riječi. Doduše, suze Boga velikog ne prestaju, evo ima 12 tisuća godina, od kada se na različite načine personificirao među homo sapiensom. Plače dragi Bogo za sva zlodjela ovog svijeta što počiniše djeca njegova u ime njegovo. Plače, pa im prašta.

A, Donna Ares, borac i heroj života? Eto, njeno ime je samo posljednje u Božjoj šihterici, na koga su se kamenjem virtualnim bacali ludi, zloguki, neostvareni i poremećeni sinovi i kćeri Božje.

Na svoju sramotu, kao i uvijek.