LJUDI gotovo pet tisuća godina smišljaju proizvode za čišćenje i dezinfekciju, a opet jednostavna kombinacija sapuna i vode ostaje jedno od najsnažnijih oružja protiv infektivnih bolesti, uključujući koronavirus. Međutim, kada dođe do iznenadnog širenja virusa, kao što je to slučaj s COVID-19 javlja se panika, ljudi žure kupiti sve vrste kemikalija za čišćenje, od kojih je većina potpuno nepotrebna i krajnje neefikasna u borbi protiv virusa.

Izbjeljivač više šteti nego što pomaže

Pjenasta sredstva za dezinfekciju ruku brzo nestaju s polica u trgovinama, iako većina njih ne sadrži dovoljnu količinu alkohola (minimum 60%) da bi eliminirali virus. U zemljama koje je virus najviše pogodio, timovi u zaštitnim odijelima prskaju otopine izbjeljivača po ulicama i unutar poslovnih zgrada. Stručnjaci nisu sigurni da je ta akcija zaista potrebna kako bi se neutraliziralo širenje virusa, prenosi National Geographic.

Virologinja Jane Greatorex s Cambridgea smatra da korištenje izbjeljivača nije pametno rješenje, jer može dovesti do korozije metala, kao i do drugih respiratornih zdravstvenih problema.

Ako poprskate izbjeljivač na prašnjavu površinu, ta prašina će "pojesti" izbjeljivač. Stručnjaci preporučuju da umjesto izbjeljivača koristite blaža sredstva poput tekućine za pranje posuđa, kako bi lako dezinficirali vanjske i unutrašnje površine.

Kako biste potpuno razumjeli zašto se zdravstveni radnici uvijek vraćaju sapunu, pomoglo bi znati koliko dugo koronavirus može preživjeti izvan ljudskog tijela, a koliko na površinama.

Tvrde površine su kao stvorene za koronavirus

Glavni način na koji se ljudi zaraze koronavirusom je prijenos s jednog čovjeka na drugog. Ovaj bliski kontakt u formi zagrljaja, rukovanja ili jednostavnog stajanja u gužvi, omogućava zaraženim osobama lako proširiti svoje respiratorne kapljice, koje najčešće iskašlju ili iskišu.

Respiratorne kapljice su teške i veoma lako padnu na tlo. Ovisno o tome gdje se prizemlje, one mogu preživjeti na površini i možete ih pokupiti rukom, kojom kasnije dodirujete nos ili usta, što dovodi do infekcije.

Svi virusi su sićušni dijelovi upakiranog genetičkog koda lipida i proteina, koji mogu imati kućište na bazi masti koje je poznatije kao virusni omotač. Virusi s omotačem eliminiraju se mnogo lakše od virusa bez omotača. Na primjer, trbušni norovirus nema omotač i na površini može preživjeti do nekoliko mjeseci. Virusi s omotačem izvan tijela mogu preživjeti svega nekoliko dana i smatra se da ih je najlakše eliminirati, jer čim se njihova krhka vanjština probije, oni se počinju raspadati.

Studija je otkrila koliko se virusi mogu zadržati na određenim površinama, ali to vrijedi samo za kontrolirano okruženje

Svaki virus s omotačem je drugačiji i znanstvenici širom svijeta konstantno istražuju SARS-CoV-2, da bi razumjeli kako se nagomilava. U studiji koja je u utorak objavljena u New England Journal of Medicine, znanstvenici su testirali koliko dugo COVID-19 može preživjeti na različitim materijalima. Dylan Morris, biolog s Princetona i koautor studije, rekao je da je njihova misija bila istražiti koje površine u medicinskom okruženju su toliko pune virusa da mogu ozbiljno zaraziti pacijenta.

Otkrili su da SARS-CoV-2 na kartonu opstaje 24 sata, dva dana na nehrđajućem čeliku i tri dana na tvrdoj plastici (polipropilenu). Virus se zadržao četiri sata na bakru, materijalu koji prirodno razlaže bakterije i viruse. Studija je otkrila da je SARS, rođak koronavirusa, koji je bio aktualan 2002. i 2003. godine, na površinama ostajao slično razdoblje kao i COVID-19.

Ljudi koju naručuju stvari preko interneta mogu se zaraziti ako dođu u kontakt s kontaminiranim kartonom, iako američki Centar za kontrolu i prevenciju bolesti naglašava da to nije primarni način na koji se virus širi.

Morris ne želi spekulirati kako se virus ponaša na površinama iz našeg svakodnevnog okruženja, pa zato savjetuje redovno dezinficirati površine i ruke.

Njihova studija je ograničena. Tim istraživača ispitivao je virus u kontroliranom laboratorijskom okruženju. Prostori koje često dotičemo, poput ograde ili drške u javnom prijevozu, sigurno sadrže veću količinu virusa i predstavljaju veći rizik od infekcije, od onih površina koje su testirane u laboratoriju. Okruženje također može utjecati na to koliko dugo će virus opstati. Za vlagu se smatra da usporava kretanje respiratornih kapljica u zraku, a ultraljubičasto svjetlo je poznato po tome da razgrađuje viruse.

U studiju nisu uključili odjeću i hranu

Morrisova studija nije uključila stvari koje najčešće dodirujemo poput odjeće i hrane, ali ne postoje dokazi koji ukazuju na to da se COVID-19 može prenijeti preko hrane. U studijama koje su ispitivale gripne viruse, na poroznim stvarima poput odjeće i drveta virus se nije zadržavao duže od četiri sata. To je zato što ovi predmeti vade vlagu iz virusa i čine da se virus raspada, ističe američka Agencija za hranu i lijekove.

Bez obzira na to što dodirujete, sapun i voda su najbolji način da uklonite bilo kakav potencijalni virus s vaših ruku, prije nego što se zarazite. Koronavirus ne ulazi kroz kožu, jer je vanjski sloj asidičan, što sprječava većinu patogena ući u tijelo, istaknula je Greatorex.

Sapun je efikasan, jer njegov kemijski sastav otvara vanjski omot virusa nakon čega se on počinje raspadati. Tada molekule sapuna zarobe male dijelove virusa, koje vi sperete vodom. Sredstva za dezinfekciju ruku rade na sličan način, razbijaju proteine koji se nalaze u virusu.

Voda iz slavine također ne predstavlja razlog za brigu, jer bi bilo kakva vrsta kontaminacije mogla doći samo iz otpadnih voda. Iako se koronavirus može naći u fekalijama, virus još nije detektiran u otpadnim vodama.

Stručnjaci smatraju da je posljednja stvar koja se treba dogoditi da se ljudi počnu bojati piti vodu iz slavine ili njome prati ruke.