"MALO je trenutaka u životu ugodnijih od onog posvećenog ceremoniji poznatoj kao popodnevni čaj", napisao je Henry James u svom romanu "Portret dame". Doista, "teatime" je jedna od onih tipičnih engleskih fraza koja odmah priziva slike sjajnih srebrnih čajnika, prostranih travnjaka i likova kao iz serije "Downton Abbey" koji uljudno čavrljaju uz etažere pune delikatnih kolača i sendviča bez korice.

No, priča o britanskom čaju puno je složenija od sendviča s krastavcima i čajanki iz filma "Mary Poppins". To je kompleksan fenomen, prožet pedantnim ritualima, brojnim inačicama i promjenjivom etimologijom. Vrijeme je da zakuhamo čaj i razjasnimo o čemu se zapravo radi.

Gladna vojvotkinja koja je pokrenula trend

Sve je počelo, kako kaže priča, kruljenjem u želucu. Jednog poslijepodneva 1840. godine, oko 16 sati, Anna Russell, vojvotkinja od Bedforda, požalila se na "osjećaj slabosti", piše CNN. Bila je gladna, a do večere su bila još četiri duga sata. Nestrpljiva aristokratkinja zatražila je od svoje služavke da joj uz uobičajeni čaj donese i nekoliko zalogaja. Iako nije zabilježeno što je točno jela, vjerojatno se radilo o malo kruha, maslaca i džema. Tako je rođen popodnevni čaj.

Ovaj je ritual započeo kao zabava više klase, a prihvatila ga je čak i kraljica Viktorija, po kojoj je nazvan njezin omiljeni kolač - biskvit Victoria. Uskoro su se jednostavni zalogaji pretvorili u raskošan izbor slanih i slatkih jela. Sendviči, pedantno izrezani u prutiće, punili su se rajčicom, šparogama, škampima, pa čak i kamenicama. Ponuda kolača uključivala je sve od biskvita sa sjemenkama i švicarskih rolada do Battenberga i makarona.

Spisateljica Daphne du Maurier u svom romanu "Rebecca" iz 1938. slikovito opisuje bogatstvo popodnevnog čaja: "Oni sočni uštipci, sad ih vidim. Sitni hrskavi komadići tosta i vrući, brašnasti pogačići. Sendviči nepoznate prirode, tajanstveno začinjeni i prilično ukusni, i onaj vrlo poseban medenjak. Anđeoski kolač, koji se topio u ustima, i njegov teži pratilac, pun kandiranog voća i grožđica. Bilo je ondje dovoljno hrane da se gladna obitelj hrani tjedan dana."

Među svim delicijama, sendvič s krastavcem postao je statusni simbol. Iako ne zvuči uzbudljivo, uzgoj krastavaca zahtijevao je skupi staklenik, što je bio znak bogatstva. S druge strane, biskvit Victoria svoju je popularnost zahvalio novom izumu - prašku za pecivo, koji je 1843. godine predstavio kemičar Alfred Bird. Prašak za pecivo, zajedno s još jednim revolucionarnim izumom, parnim vlakom, popularizirao je još jedan stup popodnevnog čaja: pogačice poznate kao "scones".

Priča o "čaju s vrhnjem" (cream tea) seže još dalje u prošlost, navodno do opatije Tavistock u Devonu. Radnici koji su 997. godine obnavljali opatiju nakon napada Vikinga bili su nagrađeni kruhom, gustim vrhnjem (clotted cream) i džemom od jagoda. S vremenom je kruh zamijenjen pogačicama, a zahvaljujući željeznici, turisti su pohrlili na jugozapad Engleske, gdje su im mještani s veseljem prodavali svoje čajeve s vrhnjem.

Ritual čaja izlazi na ulice

Popodnevni čaj bio je više od obroka; bio je to društveni događaj, prilika za razmjenu tračeva i učvršćivanje statusa. Ubrzo su se razvila stroga pravila. Autorice poput gospođe Beeton pisale su detaljne upute o pravilnoj pripremi čaja, a knjige o bontonu, poput one Lady Constance Howard, savjetovale su da "dame koje namjeravaju jesti sladoled ili kolač trebaju skinuti rukavice". Nabavljalo se posebno posuđe, slale su se pozivnice, a muškarci su pili iz posebnih šalica s brkovima kako bi ih održali suhima.

Uskoro se ceremonija preselila iz aristokratskih salona na otmjene londonske ulice. Hotel Langham tvrdi da je prvi počeo nuditi popodnevni čaj javnosti 1865. godine u svom raskošnom Palm Courtu. Slijedili su ga i drugi, poput hotela The Ritz, otvorenog 1906. godine, gdje se čaj posluživao u glamuroznom okruženju. Postalo je popularno i organiziranje čajanki s plesom, takozvanih "thé dansants".

Iste godine kada je Langham poslužio svoj prvi popodnevni čaj, Lewis Carroll je u "Alisi u zemlji čudesa" stvorio najpoznatiju književnu čajanku, pretvorivši engleski ritual u nadrealnu i beskrajnu zbrku. Time je "teatime" zacementiran kao simbol britanskog načina života, iako je njegova definicija već bila u procesu promjene.

Što je zapravo "high tea"?

Dok su se više klase prepuštale popodnevnom čaju, radnička klasa razvila je vlastitu, znatno drugačiju inačicu. Zahvaljujući smanjenju poreza na uvoz 1784. godine, čaj je postao dostupan svima. Industrijska revolucija donijela je duge i naporne radne dane u tvornicama, a vlasnici su shvatili da pauza za čaj sa slatkim zalogajima može povećati produktivnost radnika.

No, glavna radnička varijacija postala je "high tea" - obilan obrok koji se jeo nakon napornog dana. Naziv "high" (visoki) dobio je jer se posluživao za visokim stolom za večeru, za razliku od niskih stolića za čaj u salonima. Uz čaj su se posluživala robusna jela: od kruha i sira do mesnih pita i šunke. Za radničku klasu, "high tea" nije bio međuobrok, već glavna večera. Zbog toga mnogi Englezi, osobito na sjeveru, i danas svoj večernji obrok nazivaju "čaj" (tea), bez obzira na to jedu li pečenje, curry ili ribu s krumpirićima.

Zlatno doba popodnevnog čaja

Nakon razdoblja ratnih nestašica, popodnevni čaj doživio je veliki povratak i danas je možda popularniji no ikad. Iako su klasne razlike izblijedjele, i dalje se smatra posebnom prigodom. "Popodnevni čaj savršen je način za proslavu rođendana, godišnjica ili zaruka", kaže Andrew Gravett, glavni slastičar u hotelu Langham. "To je divna ravnoteža između ukusnog obroka, raskošnog okruženja i dovoljno ceremonije da se svaki gost osjeća kraljevski, barem na nekoliko sati."

S usponom društvenih mreža, vizualna prezentacija postala je iznimno važna. Danas postoje tematski popodnevni čajevi inspirirani Sherlockom Holmesom, Harryjem Potterom ili Shakespeareom; postoje indijske i sushi inačice; poslužuju se u autobusima, na parnim vlakovima, pa čak i u zrakoplovima. Postoje i brojne verzije za djecu, s temama poput medvjedića Paddingtona ili dinosaura. Neki idu toliko daleko da čaj u potpunosti zamjenjuju koktelima, vinom ili šampanjcem. Kod mnogih današnjih "čajanki", sam čaj je postao potpuno neobavezan.

Iako tradicionalni popodnevni čaj i dalje postoji, granice su se zamaglile. Nije neobično da se na istom etažeru nađu sendviči s krastavcima, pogačice s vrhnjem i slane pite. Vojvotkinja Anna Russell teško bi prepoznala svoj izum, ali nema sumnje da bi i dalje uživala u gozbi.

Mali rječnik britanskog čaja

Čaj (Tea): Vrući napitak od sušenih listova biljke čaja. U Engleskoj je postao popularan u 17. stoljeću, a danas ga pije gotovo tri četvrtine Britanaca svakoga dana.

Popodnevni čaj (Afternoon Tea): Lagani obrok između ručka i večere, tradicionalno se sastoji od sendviča, pogačica (scones) i kolača, posluženih na etažeru uz čajnik. Danas se smatra posebnom prigodom.

Čaj s vrhnjem (Cream Tea): Specifična vrsta popodnevnog čaja koja se sastoji samo od pogačica, džema i gustog vrhnja (clotted cream). Potječe s jugozapada Engleske.

High Tea: Izvorno obilan večernji obrok radničke klase. Danas se taj izraz ponekad pogrešno koristi za otmjeni popodnevni čaj, ali u mnogim dijelovima Britanije "čaj" i dalje znači večera.

Low Tea: Drugi, rjeđe korišteni izraz za popodnevni čaj, nazvan tako jer se posluživao na niskim stolićima.

Pauza za čaj (Tea Break): Kratka pauza (do 15 minuta) tijekom radnog dana za šalicu čaja i keks.

Teatime: Višeznačan pojam. Može se odnositi na pauzu za čaj, ali zbog povijesnog značenja "high tea", može značiti i "vrijeme za večeru". Stoga "teatime" u Britaniji ne mora nužno uključivati ni čaj ni kolače.