KAD SAT otkuca ponoć i ispratimo staru godinu, zvučna kulisa je gotovo uvijek ista: eksplozije vatrometa, zaglušujuće trube i onaj prepoznatljivi zvuk - pucanje čepova pjenušca. No, kako je upravo ovo pjenušavo piće postalo sinonim za doček Nove godine?

Od rimskih korijena do američkih salona

Priča nas vodi sve do Julija Cezara. Prije njega, Nova godina slavila se s dolaskom proljeća, no Cezar je reformirao kalendar i odredio da godina počinje u siječnju, nazvanom po dvoličnom bogu Janusu koji istovremeno gleda u prošlost i budućnost.

Običaj slavljenja početka godine proširio se Europom, a doseljenici su ga donijeli u Ameriku. Do 19. stoljeća već je bilo uobičajeno ostati budan do ponoći uz zvonjavu crkvenih zvona i pucnjavu iz vatrenog oružja. U nekim se gradovima razvila tradicija obilaska kuća, gdje su domaćini goste častili pićem.

Ta tradicija nije poznavala društvene granice. Američki predsjednici, od Georgea Washingtona do Franklina D. Roosevelta, otvarali su vrata Bijele kuće svakome tko je bio prikladno odjeven, poslužujući ponoćni punč i zalogaje.

Jedan zapis iz 1852. godine svjedoči o šarolikoj ponudi: krčme su nudile "opake mješavine", svećenstvo punč od araka, a gradonačelnik limunadu. U zraku su se, kako navodi zapis, miješali zvukovi "pušaka i pištolja od večeri do jutra, te čepovima pjenušaca od jutra do večeri". Pjenušac je tada bio tek jedno od mnogih pića u ponudi.

Od mane do simbola luksuza

Put pjenušca do statusa zvijezde novogodišnje noći jedan je od najboljih primjera kako se mana može pretvoriti u prednost.

Sve je počelo kada je francusko vino punjeno u boce prije završetka fermentacije, zbog čega bi se aktivirao kvasac i stvorili mjehurići. Godinama se smatralo da mjehurići prikrivaju lošu kvalitetu vina, no nakon stoljeća usavršavanja, proizvođači su stvorili svježe i delikatne šampanjce koji su osvojili nepca.

Prvo su ga prigrlile kraljevske obitelji, zatim plemstvo, a na kraju i rastuća trgovačka klasa koja je željela oponašati elitu. Proizvođači su ga počeli reklamirati kao piće za posebne obiteljske prigode. "Jedan je promatrač 1881. godine primijetio da je povećana upotreba šampanjca na svečanim okupljanjima bila 'šarmantna moda koja postaje sve češća'", piše Kolleen Guy u svojoj knjizi.

S industrijskom revolucijom i jačanjem srednje klase, prodaja je eksplodirala - sa 6 milijuna boca 1850. na čak 28 milijuna 1900. godine. A koja je prilika bila bolja za pokazivanje statusa od dočeka Nove godine?

Konačna potvrda tradicije

Vrhunac popularnosti pjenušac je vjerojatno dosegnuo početkom 20. stoljeća u njujorškom restoranu Cafe Martin's. Ovaj francuski restoran bio je okupljalište društvene kreme, a na Staru godinu uveo je posebno pravilo: gosti su mogli naručiti što god žele, pod uvjetom da je to bio pjenušac.

Navodno je to bilo prvo mjesto koje je nakon 21 sat posluživalo isključivo pjenušavo piće. "Uopće dobiti stol na Staru godinu je teško", napisao je jedan posjetitelj 1910. godine, "a kad ga dobijete, morate piti ono što vam se kaže."

Na vinskoj karti Martin's je imao oko 200 vrsta pjenušaca. Tada se u SAD-u još nije strogo razlikovao "Champagne" iz francuske pokrajine od ostalih pjenušavih vina.

Potražnju nisu stvarali samo gosti; "svi su dobili svoj dio kolača, uključujući konobare koji su čuvali čepove, primajući proviziju od uvoznika vina za svaku bocu koju su otvorili", zabilježio je isti gost. Uslijedila je prohibicija koja je privremeno prekinula ovu tradiciju, no pjenušac se s vremenom vratio na novogodišnji stol.

Danas je pjenušavo vino ponovno neizostavan dio slavlja. Najfinije marke i dalje su rezervirane za one dubljeg džepa, dok većina nas nazdravlja cjenovno pristupačnijim alternativama poput prosecca ili cave. I to je sasvim u redu.