SOFRA, bosanski restoran uz džamiju u prisavskom kvartu Borovje, bila je jedan od najpopularnijih zagrebačkih restorana od druge polovice 2000-ih do sredine 2010-ih. Stol se rezervirao danima unaprijed, a prizemlje stambene zgrade u kojoj se nalazi redovito je bilo puno obitelji, poslovnih ručkova i društava koja su ondje slavila sve što se slavilo.

U jednom je trenutku brend ojačao toliko da je otvoren i veći prostor u Green Goldu u Radničkoj, zamišljen kao nova gradska gastro točka. Taj je lokal nedavno zatvorio, ali izvorna Sofra na Borovju je ostala - i, sudeći po prizorima koje sam zatekla neki dan, i dalje solidno radi. Iako godinama nisam bila ovdje, svaki put kad dođem, sve se čini identično.

Lokacija u neposrednoj blizini džamije

Na Borovju sam živjela prije desetak godina i Sofru pamtim kao kultni dio kvarta. Smještena je na pomalo zabačenom uglu, u pustom dijelu kvarta. Ipak, kad god sam ušla u Sofru, tamo je uvijek bilo ljudi.

Iz Sofre pamtim dosta dobre ćevape, osobni favorit - klepe (bosanske "raviole" u umaku od vrhnja), pjesmu "Halima" koju sam čak i upamtila jer su ju često puštali i naravno, ekipu iz obližnje džamije. Zanimljivo mi je da je ta pjesma svirala i 2017., a i prilikom mog sadašnjeg posjeta restoranu.

Došla sam oko 14 sati, usred tjedna. Lijep dan, nekoliko stolova na terasi popunjeno, unutra je većina gostiju bila smještena u stražnji dio restorana. Sjela sam za šank, tik uz blagajnu i liniju s koje konobari preuzimaju tanjure. Nije to idealno mjesto za ručak, ali je idealno za stjecanje dojma o dinamici restorana. Kako ove obilaske često obavljam sama, znaju me zabavljati konobarske priče i uzvici koje čujem iz kuhinje.

Interijer se također godinama nije mijenjao - tu je dominantno masivno drvo, klupe, tradicionalni detalji, ukratko - "mala Baščaršija" stil.

Ponuda i cijene

Jelovnik je opsežan i najvećim dijelom klasičan i tradicionalan. Ono što moram primijetiti je nova verzija jelovnika, jer koliko se sjećam, u starom su bila navedena imena tradicionalnih jela bez ikakvih opisa ili sastojaka, pa smo uvijek guglali i naručivali prema slikama i receptima s interneta.

Tu su predjela poput hladne plate, uštipaka i čimbura od mesa sa cijenama od 9 do 13 eura. Juhe (tarhana, goveđa, povrtna, sarajevska i begova čorba) kreću se od 6 do 8 eura. Pite - sarajevski burek, buredžici, krumpiruša, zeljanica i begovska sirnica - od 7 do 9 eura.

Glavninu čine roštilj i kuhana jela: miješano meso (17 eura), plate za dvoje (30 eura), šiš u sahanu (16 eura), bosanski lonac (15 eura), kalja, japrak, sogan dolma, punjene paprike i tikvice. U tepsiji dolaze klepe (tijesto punjeno mljevenom junetinom u umaku od vrhnja), kvrguša, bosanska musaka, đulbastija i đulbe tava. Janjetina i teletina ispod peke po cijeni su od 48 eura po kilogramu. Deserti - baklave, tufahije, hurmašice i pite - od 5 do 6,50 eura.

Bosanska kuhinja temelji se na sporom kuhanju, punjenom povrću, pitama i jelima koja traže vrijeme. To su jela kakva ćete jesti u Sarajevu, ali i u obiteljskim kućama diljem Bosne i Hercegovine. Sofra je u tom smislu, barem ovdje u Zagrebu, sa svojom ponudom jedinstvena.

Osim novog izdanja jelovnika, u ponudi je i nekoliko vrsta svima poznatih tjestenina i salata koje su očito ubačene kao prilagodba tržištu. Iako, ne mogu zamisliti tko u Sofri naručuje tjesteninu s 4 vrste sira ili cezar salatu. Ali jasno mi je da i ovdje opcija (valjda) treba biti.

Šarena dolma - ako niste probali, probajte

Još na putu do Sofre zamišljala sam kako ću se počastiti svojim favoritom - klepama, koje sam skoro svaki put naručila. Ukratko, radi se o tjestenini punjenoj mljevenom junetinom u umaku od vrhnja, s jakom aromom češnjaka. Ali, ako konobaru kažete da biste pojeli raviole, znat će da mislite na klepe. Jelo koje mnogi ovdje naručuju.

Međutim, kako sam ovdje došla zbog pisanja recenzije, odlučila sam napokon naručiti nešto novo - šarenu dolmu. Šarena dolma zapravo je mali presjek bosanske kuhinje na jednom tanjuru. Sogan (luk punjen mesom), japrak (listovi vinove loze punjeni junetinom), tikvice i paprike, sve punjeno začinjenom mljevenom junetinom, uz prilog pire krumpira. To je jelo koje traži pripremu, preciznost i strpljenje - i osjetilo se.

Povrće je mekano, ali kompaktno, sve je zadržalo svoj karakter. Luk daje slatkoću, japrak blagu kiselost, tikvica neutralnost, paprika puninu. Meso je bilo sočno i fino začinjeno, osjetno dugo kuhano. Pire krumpir kao onaj kućni, s maslacem i mlijekom. Bogato i domaće, a ako ste ljubitelj punjene paprike - oh, onda vam treba ovako nešto. Ovo je punjena paprika + prijatelji.

Baklava kakvu biste jeli u Bosni

Za kraj sam, naravno, uzela baklave. Iako znam da se mnogi ne bi složili sa mnom, osobno više volim one suhe, male baklavice kakve se rade u Turskoj - kompaktne, hrskave, s jakom aromom maslaca i bez šećernog sirupa. Bosanska verzija je druga priča - veća, mekša i okupana šerbetom. Takva je bila i ova i nemam joj što zamjeriti, no nakon dva zalogaja - bilo mi je dovoljno.

Sve u svemu, ono što volim u ovom restoranu je taj paradoks - gdje se u startu očekuje jaka, bosanska hrana (što ona djelomično i jest), no tu su i sporo kuhana jela i raznoliko povrće i namirnice kuhane na zanimljive i kreativne načine. Dok se malo manje priča o svim finim specijalitetima bogatim povrćem i dosta često - bezmesnim. 

Jer česta asocijacija na Bosnu su - ćevapi. Uvijek se sjetim jedne zgode prije petnaestak godina, kada je Richard Geere u šetnji Baščaršijom pao u nesvijest nakon što ga je (navodno) iz ćevabdžinice Želja, zapuhnuo miris ćevapa. Eh, da je probao dolmu.

Odavde ćete otići siti, ali nećete osjećati onu težinu kao kad se, primjerice, prejedete mesa ili tijesta.

Ipak, na izlasku me konobar pitao kako je bilo, pa sam mu u šali spomenula da mi treba prijevoz do doma. Odmah je rekao da ćemo to riješiti, pa mi je palo na pamet da bi to bila baš zgodna usluga u restoranima, nakon ovakvih finih i obilnih porcija.