1925. godine gradić Nome na Aljasci suočio se s izbijanjem smrtonosne epidemije difterije. U to vrijeme zimski uvjeti i udaljenost činili su dostavu prijeko potrebnog seruma izuzetno izazovnom. Upravo je tada pas po imenu Balto, predvodeći tim saonica, postao heroj čija se priča i danas prepričava.

Epidemija u Nomeu

U siječnju 1925. liječnici u Nomeu shvatili su da im ponestaje seruma protiv difterije, bolesti koja je posebno opasna za djecu. Najbliži dostupni serum nalazio se u Anchorageu, ali zbog teških zimskih uvjeta i nedostatka pouzdanog prijevoza dostava seruma bila je gotovo nemoguća. Avioni tog vremena nisu bili opremljeni za letenje u arktičkim uvjetima, a brodovi nisu mogli probiti zaleđene vode. Jedina preostala opcija bila je dostava saonicama sa psećom zapregom preko 674 milje (oko 1.085 kilometara) surovog terena.

Kako bi se serum što prije dostavio, organizirana je štafeta u kojoj je sudjelovalo više od 20 mushersa (vozača saonica) i oko 150 pasa. Svaki tim prešao bi određeni dio rute, prenoseći serum do sljedećeg tima. Ova Velika utrka milosrđa započela je 27. siječnja 1925. godine, a cilj je bio dostaviti serum u što kraćem roku kako bi se spriječila katastrofa.

Balto i završna dionica

Gunnar Kaasen bio je jedan od mushersa uključenih u štafetu. Njegov glavni pas bio je Balto, aljaški haski crnog krzna s bijelim oznakama. Iako Balto nije bio poznat kao vodeći pas prije ove ekspedicije, Kaasen mu je povjerio vodstvo na završnoj dionici puta. Unatoč izuzetno teškim uvjetima, uključujući mećavu i temperature ispod -40°C, Balto je uspješno vodio tim kroz noć, bez vidljivih orijentira, oslanjajući se na svoj instinkt i izdržljivost. Dana 2. veljače 1925., nakon pređenih 55 milja (oko 88 kilometara), Kaasen i njegov tim stigli su u Nome, dostavivši serum i spasivši mnoge živote.

Balto i Kaasen postali su nacionalni heroji. Njihova priča obišla je svijet, a Balto je postao simbol hrabrosti i odanosti. U prosincu 1925. godine u njujorškom Central Parku otkriven je brončani kip Balta, djelo kipara Fredericka Rotha, koji i danas stoji kao podsjetnik na ovaj herojski podvig. Balto je ostatak života proveo u Clevelandu, gdje je dočekao duboku starost. Nakon njegove smrti 1933. godine njegovo tijelo je preparirano i izloženo u Prirodoslovnom muzeju u Clevelandu, gdje se nalazi i danas.

Balto je upamćen kao heroj

Iako je Balto postao najpoznatiji pas serumske štafete, kasnije su se pojavile kontroverze oko toga tko je zaslužio najveće priznanje. Leonhard Seppala, iskusni musher i njegov pas Togo, prešli su najdužu i najopasniju dionicu puta, no njihova priča nije dobila jednaku medijsku pažnju. Unatoč tome, Balto je ostao upamćen kao heroj, a njegova priča inspirirala je brojne knjige, filmove i dokumentarce, uključujući animirani film Balto iz 1995. godine.