Kao vjetar godine prolaze, mi ostajemo, ljubimci odlaze

Kao vjetar godine prolaze, mi ostajemo, ljubimci odlaze
Suzana S.

PRIJE više od 12 godina u moj život je ušla jedna mala buhtla od svega 3,20 kg. Mali medvjedić koji mi je odmah osvojio srce. Zajedno smo se veselili, smijali, skakali, lovili loptice, išli u razne avanture, no zajedno smo i plakali.

Iako mi je ponekad smetalo što me stalno prati u stopu, pa čak i na WC, u ovom trenu bih dala sve da je tu, da me prati posvuda.

Znao je kad sam bila tužna lagano mahati repom, spustiti njušku u moje krilo i strpljivo upijati moje suze i čekati da se smirim. Znao je skakati od veselja sa mnom, pa čak i kada nije više mogao. Njegovo veliko srce me nikada nije htjelo razočarati,

Kao da mi daje do znanja - bit ću s tobom za vrijeme grmljavine i oluje, bit ću s tobom kada sunce sja. Nikada nije ništa pitao, strpljivo je slušao sve moje priče. Trudio se uvijek uveseliti me, a ja sam se trudila voljeti ga najviše na svijetu i pružiti mu maksimum koji mogu da ima što ljepši život.

Obožavao je more, dok je bio mlad, trčkarao je po plićaku, plivao, lovio loptice, a sjaj u njegovim očima kada bi vidio kamo smo stigli je bio neprocjenjiv. Kako je stario i slabije hodao, više nije mogao trčati po moru, ali iskra je uvijek bila tu.

Polako bi ušao u plićak, stajao dok su ga valovi lagano njihali i njušio borove i more. Kada bi skupio snage, potrčao bi za lopticom da mi pokaže da ipak još može. Uživao je u svakoj sekundi svog života. Obožavao je snijeg, obožavao je nositi grane, pa ipak je on ovčar.

Volio je zalajati kako bi drugi vidjeli da me štiti i da je tu on za mene. Njegove bademaste oči su bile spremne na sve avanture koje život donosi.

Nije mu smetalo što nije bio jedini pas, prihvatio je dvije mace, prihvatio je pse na čuvanju. Onda mu je stari prijatelj zauvijek zaspao i tada sam prvi put osjetila bol i prazninu, ali morala sam biti hrabra radi njega.

Nakon nekog vremena u njegov život je ušla još jedna mala buhtla koju je odmah prihvatio i naučio ju je da su mace dobre, da ne smije jesti iz njihove zdjelice bez pitanja. Naučio ju je kako se igrati i dao je sve od sebe da je zabavi,

Kada je prvi put bio bolestan, ona je legla kraj njega i čuvala ga. Dovoljno je bilo samo šapicom da ga dodirne i ja da stavim ruku na njega da mirno spava. Izvukao se kao da ima nedovršenog posla.. no onda se ponovilo još jednom i tada se nije dao.

Obećala sam mu da će vidjeti more još jednom i tako smo prije par dana krenuli jer sam duboko u sebi nekako osjetila da će mu to biti posljednje more.

Stigli smo navečer, podigao je glavu da osjeti miris mora, napravili smo mu mjesto za spavanje, a onda je legao i zaspao zauvijek.

Iako sam znala da taj dan mora doći, nadala sam se da neće tako brzo.. da imamo još malo vremena. 12 i pol godina uspomena, 12 i pol godina je bio moj najbolji prijatelj, moja sreća. Neki kažu, vrijeme mu je bilo, no za ovako nešto nikada nitko nije spreman.

Ovo ne razumiju ljudi kojima pas nije prijatelj, kojima je pas samo pas. Povezanost između mene i njega je nešto što mi ni jedna osoba ne može pružiti.

Kako ići dalje, ne znam. Dan po dan. Pogled na njegov prazan krevet, na njegove igračke, pogled na fotke, sve to mora postati jedna uspomena. Uspomena koja me tjera da se smijem dok plačem.

Ostale su njegove mace i njegova mala prijateljica. Prošlo je 6 dana od kada ga nema, no svi ga tražimo i nekako se nadamo da će se pojaviti sa svojim bademastim očima i osmijehom.

Sve ima svoje razloge, no rastanak s najboljim prijateljem mi nije jasan i vjerojatno ga nikada neću shvatiti. Volite svoje ljubimce, uživajte u svakom trenu s njima jer nikada ne znate kada će biti posljednji. 

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara