AMERIČKA akita jedna je od najpopularnijih pasmina u svijetu, pa tako i kod nas. U zadnjih par godina sve češće ih srećemo po ulicama, no ovo nije pas za svakoga.

Američka akita pravi je primjer odraza svog vlasnika: kako je on odgoji, takva će i biti. Pouzdana je i nepodmitljiva kao čuvar ako je od početka tome učena, ali može biti i besprijekorna maza ako je na to naviknuta. Prijateljski je nastrojena, okretna, ponosna i hrabra.

Kinološka sutkinja i vlasnica uzgajivačnice Red Mist Kennel, Mirjana Makević Solomun, podijelila je s nama svoje iskustvo. Bavi se uzgojem pasa više od 20 godina, a krenula je sa sibirskim haskijima. No, američke akite su je privukle 1996. godine, kada je u njen dom stigla akita Big Boss Tao Li iz zrenjaninske uzgajivačnice Hasaki Team.

"U to doba akite su bile jedna pasmina s više varijacija u boji: narančasto-bijele, bijele i sezam boje, tigrasto bijele, crno-bijele, smeđe-bijele, s tamnim maskama na licu", rekla je Mirjana i dodala da se ona odlučila za narančasto-bijelu urajiro varijantu.

Američka akita je snažne građe, skladna, s velikom mišićnom masom i teškim kostima. Široka glava formira trougao s tupim uglovima, s dugačkom njuškom, relativno malim očima i uspravnim ušima nagnutim naprijed, tako da se nalaze skoro u istoj ravni s zadnjim dijelom vrata. To predstavlja karakteristiku pasmine. Standard za visinu ženke propisuje od 61 do 66 cm, a za mužjaka od 66 do 71 cm. Nema karakterističan miris, naročito ako živi u stanu.

Veže li se akita za jednog vlasnika ili za sve članove obitelji i kakav je njen odnos s djecom i drugim psima?

Karakter američke akite je specifičan. Bez obzira na to hoćete li se odlučiti za mužjaka ili ženku, uvijek imajte u vidu da će taj pas, iako prihvaća sve članove obitelji, obožavati samo jednu osobu.

Ne voli promjenu vlasnika, tako da nije pogodna ni za vojno-policijske službe jer se tu često mijenjaju vodiči. Nakon niza godina uzgoja američkih akita, mogu reći kako je to dobro selekcionirana i odgojena pasmina koja obožava djecu. Moji psi bili su u kontaktu i s djecom s posebnim potrebama, kao terapijski psi, i odlično su se pokazali u toj ulozi.

Akita je poslušna i svjesna svoje snage, tako da u druženju s drugim psima ne bi trebalo biti problema, pod uvjetom da su i drugi psi dobro odgojeni i socijalizirani. Na napade zna žestoko uzvratiti jer su to ipak bili psi za borbe. To uvijek treba imati na umu.

Što je potrebno za smještaj i prehranu akite?

Dvorište je pravo mjesto za američku akitu, ali ako imate želju držati je u stanu, ni to nije problem. Neće vas pratiti u stopu po stanu i smetati; mirna je i čista. Čak joj je i u dvorištu toalet na jednom mjestu. Zimu ne poznaje jer ima duplo krzno, gornje deblje i duže dlake, a poddlaka je paperjasta, gusta i meka te štiti od hladnoće.

Linja se dva puta godišnje. Ishrana je vrlo jednostavna jer je u ponudi veliki izbor suhe briketirane hrane. Jedino se tijekom odrastanja, do godine dana, preporučuje što kvalitetnija juniorska hrana s dodatkom kalcija i glukozamina radi bržeg rasta kostiju i zglobova.

Postoje li prioriteti pri selekciji?

To je, prije svega, zdravlje jedinke, kako fizičko tako i mentalno. Ne treba je pariti s jedinkama koje nemaju dobre kukove, pa je obavezno napraviti snimku kukova. Također je neophodno snimanje očiju, a u posljednje vrijeme rade se i snimke luksacije patela, tzv. snimka koljena, jer pri lošem uzgoju koljeno može ispasti iz zglobne čašice. Agresivne ili plašljive jedinke također treba izbjegavati u priplodu.

Koje je pravo vrijeme za početak dresure i što ona obuhvaća?

Američka akita dobro prihvaća dresuru, ali samo sa svojim vlasnikom. Zato ove pse nikada ne treba ostaviti na dresuri; bolje je zajedno s njima ići na treninge. Tada je učinak pravi. Također, može ih destabilizirati odvajanje od kuće i obitelji - njihovog "čopora".

Porijeklo američke akite

Pasmina je, prema zapisima, nastala 1603. godine u Japanu i razvijala se kao pas za lov na krupnu divljač (medvjede, jelene...). Borbe pasa bile su vrlo popularne, pa se izvorne akite prvo miješaju s tosama i mastifima, dobivajući na masi i snazi, a kasnije s njemačkim ovčarima i drugim ovčarskim rasama.

Borbe pasa striktno su zabranjene 1908. godine. Kao posljedica godina borbi pasa, nastale su tri varijante akita: matagi akite, akite za borbu i ovčarske akite. Nakon Drugog svjetskog rata, mali broj akita uvezen je u SAD.

Prvi klub američkih akita u SAD-u osnovan je 1956. godine, kada započinje odgoj. Japanci su 1972. godine zabranili izvoz akita u SAD. Tada nastaje jedinstveni tip za SAD koji traje do današnjih dana. Službeno su definirani kao rasa tek 2000. godine.

Akite su ostale pod tim nazivom, a američki tip akita, pod nazivom veliki japanski pas, s novim standardom 344, smješten je u II FCI grupu, među molose. Činjenica da imaju te krvi u sebi Amerikancima nije dovoljna da ostanu na tom mjestu i s tim imenom. Ignorirali su odluku FCI-ja, pa je američka akita konačno dobila puno i pravo ime tek 5. siječnja 2006. godine.

Pasmina američka akita, pod brojem standarda 344, porijeklom je iz Japana i razvijala se u SAD-u. Datum oblikovanja originalnog važećeg standarda je 6. lipnja 2005. godine. Kvalifikacija je V. FCI grupa, špic tip i primitivne rase, sekcija 5, azijski špicevi i srodne rase. Ne podliježe radnom ispitu.

Američke akite su veliki i jaki psi, odani svojoj obitelji, no potrebno je imati na umu da ih treba socijalizirati od malena i raditi s njima. Izuzetno su inteligentna pasmina s kojom vam nikada neće biti dosadno. Iako se vežu za jednu osobu, čuvaju čitavu obitelj. 

Postoje i dugodlake američke akite koje FCI nije priznao. Što s njima?

Američke dugodlake akite su nepravedno zanemarene. U leglima vrhunskih uzgajivača ponekad se pojavi i dugodlako štene, a to mu je jedina razlika od ostalih štenaca kraće dlake. 

Sve ostalo je isto: karakter, veličina, čitav standard. U SAD-u, u American Kennel Klubu, dozvoljavaju dugodlakim akitama da ih se ocijeni i idu u uzgoj. No, dobivaju samo ocjene, ne i titule.

"Vrijednost akite ne gubi se zbog duže dlake, kao kod, primjerice, haskija i malamuta, jer im duža dlaka smeta dok vuku saonice. Iskreno se nadam da će ih vrlo brzo priznati. Jedini za kojega znam da je napravio nešto po tom pitanju s naših (ex-Yu) prostora je dr. sci. Nedim Šuta, međunarodni kinološki sudac i vrhunski uzgajivač ove pasmine, koji je poslao dopis kako bi se dugodlake američke akite trebale priznati. Njegov rad i osvrt na ovu problematiku potaknuti su manjkom razloga da FCI prizna ovu pasminu. Ova varijanta dugodlakih akita trebala bi biti priznata isto kao što su priznati dugodlaki njemački ovčari, dugodlaki weimaraneri...", zaključila je naša sugovornica.