RAZLOGA za Die Hard (Umri muški) može biti i 110, ili 1010, u notesu potpisnika ovih redova on je za sva vremena upisan kao najbolji akcijski film. U redu, tu negdje ispod je i Cameronov Aliens, ali kako se tu radi o hibridu akcije i znanstvene fantastike, isključivo zbog žanrovske čistote prednost uvijek dajem McTiernanovom klasiku iz 1988.

I osobna je tradicija da svakog 24. prosinca u kućnom kinu obavezno priuštim sebi još jednu vožnju roller costerom preko vertikale Nakatomi Plaze, jer, za mene se pitanje je li to, osim akcijskog, i božićni film uopće ne postavlja.

Međutim, dodatni razlog ove zime i ovog Badnjaka može biti činjenica da nam se Bruce ne osjeća baš najbolje tamo u Hollywoodu, te iako nam posljednje snimke iz doma Willisovih pokazuju da je okružen velikom ljubavlju i nježnošću, mi se moramo uključiti i u našoj filmofilskoj crkvi u najvećoj noći u godini ujediniti ljubav i poslati mu stotine dobrih vibracija zahvalnosti jer nam je mladost i djetinjstvo učinio ljepšim.

Ovo je (samo) 10 jakih razloga da nas podsjete zašto je to najbolje napraviti uz Die Hard.

"Fists with your toes" - svaki detalj scenarija služi većoj svrsi

Već prva replika izgovorena u filmu je važna i ukazuje na vrlo bitan detalj. Svi znamo da detektiv McClane čitav film progura bos. Teroristi koje likvidira k'o za vraga imaju mala stopala kao djevojčice, a on onako znojav i izubijan mora pred kišom metaka trčati golih tabana preko stakla. Razlog za to naravno leži u savjetu koji mu pruža iritantni susjed s avionskog leta koji primijeti njegovu nervozu uslijed slijetanja.

“Znate kako da preživite let – kada stignete tamo kamo idete, skinite cipele i čarape i hodajte po tepihu bosi praveći šake stopalima.”

Kada kasnije McClane tako i napravi, izgovara jedno zadovoljavajuće “son of the bitch was right”, ali taj kratkotrajni užitak ubrzo se pretvara u agoniju nakon što se začuju prvi pucnji terorista. Mali detalj, genijalno implementiran u scenariju, koji daje osobnost filmu.  

"Pearl Harbor didn't work out so we got you with tape decks" - suptilni momenti u replikama

Previše je tu genijalnih rečenica, ali uvijek sam posebno volio ovu Takagijevu opasku na McCaneovu konstataciju kako nije znao da u Japanu slave Božić. Takagi, predstavnik japanskih korporacija čija roba u 80-im dominira američkim tržištem, i koji simbolički drži lance korporativnog ropstva McClaneove žene Holly, ovdje ukazuje na bitan subtekstualni moment koji utječe na ton filma.

Glavna tema je svakako mikroinvazija koju izvrše teroristi stranci, ali na širem planu vidimo da se i druga invazija na Ameriku već dogodila.

Zgrada u kojoj se sve događa je u vlasništvu firme iz zemlje bivšeg zakletog neprijatelja iz Drugog svjetskog rata, a gospođa McClane se mora podčiniti te, zbog njihovih rigidnih pravila, poslovno nastupati pod djevojačkim prezimenom Genero, što dodatno raspizdi Johna, prirodnog branitelja pravih obiteljskih vrijednosti oduvijek posebno naglašenih u Badnjoj noći, kada svaka obitelj i doslovno i simbolički mora biti skupa.    

Nakatomi Plaza – mjesto kao glavni junak

Veliki Aristotel je još davno napisao kako svako uspješno dramsko djelo mora imati jedinstvo mjesta, vremena i radnje i, svakako, Umri muški ispunjava sva tri uvjeta. Sve se događa u jednoj noći, vrti se oko jedinstvenog događaja i, naravno, odvija na jednoj od najčuvenijih filmskih lokacija svih vremena.

Nakatomi Plaza je skoro potpuno prazna i sterilna četrdesetokatnica kroz čiji se inferno mučeni McClane migolji puzeći kroz ventilacijske cijevi i otvore dizala, padajući i uzdižući se, viseći nad ponorom više nego jednom. Rijetko možemo naći u sveukupnoj povijesti svjetske kinematografije da je prostor tako dobro iskorišten, postajući integralni dio filma i funkcionirajući gotovo kao dodatni član ovog fenomenalnog ansambla.

Nakatomi je u više kadrova nego bilo koji od likova. Bilo da smo u njegovim podzemnim garažama i chillamo s Argyleom, laganim vozačem limuzine koji veći dio filma i nije svjestan kaj se događa, bilo da je gledamo iz daljine očima narednika Powella vidjevši sijevanje pucnjeva na krovu, ili se krećemo kroz njenu čeličnu utrobu. Ona je uvijek tu.

Gledati Die Hard na specijalnoj projekciji ispred Fox Plaze, kako je u zbilji naziv ove zgrade, jedna je od stavki koju svaki filmofil koji drži do sebe mora imati na bucket listi.   

"Hans, bubby, i'm your white knight" - ili najbolja moguća reklama za Coca-Colu

Simbolična je veza između Božića i Coca-Cole. St Nick, aka Djed Božićnjak kakvim ga danas znamo, u komercijalnoj kulturi proslave velikog kršćanskog praznika populariziran je još 1931. na ilustracijama Haddona Sundbloma koje je Coca-Cola koristila za svoje reklame.

Prije toga, lik Djeda je varirao, i mada se u poznatom izdanju pojavljivao i ranije, baš se ta slika punašnog čovjeka u crvenom s dugom bijelom bradom nakon ove reklamne kampanje ustalila u našoj potrošačkoj svijesti. Nije ni čudo onda što se baš ovaj napitak pojavljuje u tragikomičnoj sceni u kojoj nesretni Ellis, jedan od Hollynih kolega, pokušava primijeniti svoje business pregovaračke taktike ne bi li dopro do Rickmanovog Grubera.

Kada shvati da je propao, i prije nego mu Gruber oduva facu, Ellis brže bolje posegne i otpije gutljaj Cole govoreći nam da, ako već moramo otići, onda je to najbolje učiniti uz ovaj okus.    

"Was always kinda' partial to Roy Rogers, actually" – rođenje akcijskog heroja

McClane nije Rambo, niti je poput svih onih testosteronskih gromada koje je u tom desetljeću oživljavao Švarci. On nije bivša zelena beretka za koju će jedan od terorista u nekom trenutku reći – uhh pa znam ja njega, zajedno smo služili u Kambodži, najebali smo - kao što to biva u stereotipnom trenutku mnogih akcijskih klonova koji su se tijekom 90-ih izrodili iz naslijeđa Die Harda.

Bruce Willis je u trenutku snimanja filma bio relativno nepoznat glumac, iz jedne romantične komedije, koji je za ovu ulogu bio tek šesti izbor. On nije nosio nikakvo metafilmsko naslijeđe poput Eastwooda, Norrisa, ili gorespomenutih, da uvijek mora biti taj isti lik, samo s drugim imenom.

Njegov McClane nije supercop, nitko od policajaca to ne spomene, on je “just a cop”, čovjek koji samo radi svoj posao – brani svoju obitelj i sve ostale nevine taoce, i njegova filmska i metafilmska legenda nam nije ispričana u suhoparnoj ekspoziciji, niti se podrazumijeva izborom glumca, već se rađa baš tu, u toj priči, pred našim očima. 

"Benefits of a classical education" – rođenje klasičnog negativca

Isto je i s njegovim mračnim blizancem – Hansom Gruberom. Poput svojih britanskih zemljaka, Petera O Toolla ili Anthonyja Hopkinsa, Alan Rickman stupa pred filmsku kameru tek u zrelim godinama, i to u žanrovskom produktu nečega što bi njegove shakespeareovske kolege svakako smatrale “proizvodom devalvirane kulture”.

I u čemu je tajna? Kako je, opet bez ikakvog zaleđa prethodnih uloga, ili podrške nekog literarnog prijedloška, ovaj mršavi kulturno izgledajući Englez stvorio jednog od najboljih filmskih negativaca? Mi to ne možemo reći, a ne može više ni Hollywood, jer se do danas sličan nije pojavio.

Možda je trik u ležernosti, onom blagom istezanju vrata kada njegova ekipa uleti i opali rafal u plafon pred uplašenom masom, možda u načinu na koji kaže: “Mr. Takagi did not see it that way... so he won't be joining us for the rest of his life”, ili kako se transformira u uplašenog Amera kada ga Willis uhvati u jednom trenutku…

Što god da je, znamo jedno – nije Božić dok ne vidimo Grubera kako pada s Nakatomija.  

"Schiess den Fenster – shoot the glass" ili novi život filma u beskrajnim internet raspravama

Mali trenutak, ali voljen među svim fanovima. Gruber tijekom jednog od obračuna s McClaneom upućuje svog henchmana Karla da “puca u prozor”, rekavši mu to na njemačkom, lošem dakako, jer bi ispravno bilo “Schiess das Fenster” ili “pucaj u prozor” gdje je “des Fenster” neutralnog, a ne “den” muškog roda.

Ali pošto ovaj slaže zbunjenu facu, Gruber naredbu ponavlja na engleskom “shoot the glass”, što naravno nema nikakve veze sa životom, jer su obojica Nijemci, te bi valjda obrnut slijed bio logičan. Internet je prepun objašnjenja za ovu nedosljednost, ali nama bliska je da je ovdje film sebi dozvolio neuvjerljivost komentirajući sam sebe, odnosno loš njemački skoro svih glumaca koji glume europske teroriste (pljačkaše).

U movie worldu engleski s njemačkim naglaskom je zapravo jedini jezik kojim bi ovi ljudi trebali govoriti.  Ako mislite da je drugačije, slobodno se uključite u neku od rasprava na Redditu.

McTiernanverse ili "They have missiles, automatic weapons, and enough plastic explosives to orbit Arnold Schwarzenegger!"

Izgovara to McClane preko voki-tokija pošto otkrije eksploziv na vrhu zgrade, aludirajući naravno na scenu iz prethodnog filma Johna McTiernana, Predator.

McTiernan je svojim trećim filmom sebe ustoličio kao najvećeg živog akcijskog redatelja, bacajući u lice rukavicu kolegi Cameronu, a ova samoreferenca navodi na sanjarenje o začetku nečega što bi se u današnje vrijeme vjerojatno razvilo u svojevrsni cinematic universe. Da Mc Tiernan nije zaglavio robiju tijekom 2000-ih, a Hollywood potonuo u bedastoće poput Expendablesa.

Legenda kaže da je i Švarcija ovo malo pecnulo, mada su kasnije surađivali na filmu Last Action Hero, ali da ipak nije propustio prozvati Willisa kao pretendenta za zvanje glavne McTiernanove muze. “Znaš zašto nikada nećeš biti akcijski heroj?" pitao ga je prilikom jednog susreta, a onda flexao svoj čuveni biceps pred njim: “Imaš ruke kao čačkalice.”

Danas znamo koliko je bio u pravu.

Al Al do you copy – buddy cop classic

Što su osamdesete bez kvalitetne buddy cop akcije? I mada su 48 hours i Leathal Weapon, makar u tom smislu klasičniji predstavnici, ne možemo ne spomenuti specifičnu vezu koju za manje od sat i pol, koliko im traje komunikacija preko stanica, uspijevaju ostvariti Willis i njegov crni slučajni partner Reginald VelJohnson. U muzeju velikih filmskih pandurskih dvojaca sasvim lagodno možemo je postaviti rame uz rame s onom Gibsona i Glovera. 

I na kraju, što drugo do “Yippee-Ki-Yay, Motherfucker!", reče Willis da oraspoloži filmsku ekipu, stvorivši slučajno najveći one-liner ikada.

I neka mu je na čast i u zdravlje za još mnogo Božića!