U SURADNJI s Yugopapirom donosimo tekst o pošasti u beogradskim školama 1970-ih.

Svibanj 1978.: Scena koju ćemo opisati odigrala se u beogradskoj kavani Poslednja šansa: za dva spojena stola sjedi društvo, desetak mladića i djevojaka, po svemu sudeći, još srednjoškolci. Kraj je školske godine, raspoloženje je vedro... Pa, ipak, nešto nije u redu. Jedna obična žuta najlon kesa, kakva se može kupiti u svakoj samoposluzi, kruži od usta do usta. 

Neka nova igra dokone mladeži? Ne! Obična narkomanska seansa, samo na novi način i u dosad neuobičajeno vrijeme. U kesi koju mladići i djevojke iz Šanse natežu, vjerovali ili ne, nalazi se najobičnije univerzalno Tigar ljepilo. 

Pomama za ljepilom

Pokušate li ga kupiti ovih dana, morat ćete se dobro potruditi. Otkud tolika nestašica i što to Beograđani odjednom lijepe u ove proljetne dane? Obišli smo nekoliko specijaliziranih radnji u centru grada i, zaista - Tigra gotovo nigdje nema. Zašto?

Žika Petrović već dvadeset godina prodaje ljepila i farbe. Radi u prodavnici Chromos na Slaviji. Čim smo mu spomenuli ljepilo, nemoćno je slegnuo ramenima i rekao da Tigra nema. Otkud zna majstor Žika da nama treba baš to?

"Kako ne bih znao, kad samo njega traže. Jest da je najbolje, ali, ipak... I to uglavnom mladi ljudi. Tu je blizu Osma beogradska gimnazija, valjda im treba za taj njihov ručni rad... Samo, brate, mnogo ga kupuju", kaže.

Kada smo mu objasnili zašto se zapravo ljepilo  kupuje u tolikim količinama, nije mogao vjerovati. Uzeo je Žika jednu preostalu teglu Tigra, otvorio je, pomirisao nekoliko puta, ali nikako nije mogao shvatiti kako to da se hašišu, marihuani, opijumu, valoronu i drugim drogama sad odjednom pridružilo i ljepilo koje on prodaje, evo, već dvadeset godina.

Ali, ostavimo majstora Žiku. Pozabavimo se malo onima koji to ljepilo kupuju i koriste u svrhe koje sigurno nisu u uputama. Prišli smo grupi učenika Osme beogradske gimnazije. Bio je veliki odmor. Učenici su vrlo rado pristali na razgovor.

"Bar 70 posto njih to koristi"

Ali, već poslije prve rečenice - mali šok! Po riječima mladih iz Osme beogradske gimnazije, većina učenika se drogira udišući ljepilo.

Zar baš toliko?

"Apsolutno", tvrdi M., učenik trećeg razreda, i dodaje: "Spreman sam reći - bar sedamdeset posto, ako ne i više. Evo, samo u mom razredu, od nas četrdeset, ljepilo udiše njih dvadeset pet-šest. Neki su samo probali, tek da vide što je to, neki, opet, drogiraju se vrlo često. Nerijetko i za vrijeme satova.

(Igrom slučaja, pisac ovih redova također je bio učenik spomenute gimnazije, ali s tom razlikom što u njegovo vrijeme toliki broj nije čak ni pušio, a o nekoj drogi da ne govorimo. A sve to nije bilo tako davno: prije desetak godina.)

S. ima samo sedamnaest podina, ali već bogato narkomansko iskustvo. Do sada je sve probala, jedino se još nije bola iglom. Plaši se, kaže, da se ne "otkači", kao što se to desilo nekim njenim prijateljima koji su sad pacijenti Zavoda za mentalno zdravlje. Ona nam je i objasnila tajnu ljepila Tigar.

"Kad nema prave droge, onda daj šta daš. Do šita i trave se teško dolazi, a i skupo je. Tigar se svugdje prodaje i ne košta mnogo. Nije isto, ali je slično. Zapravo, stvara slične efekte. U trenucima se postiže osjećaj euforije... Ali isto kao i kod pravih droga, postoji opasnost da se 'padne u bedaka', da se doživi upravo suprotan efekt: grižnja savjesti, neraspoloženje, depresija. Naravno, nastavlja ona, doze se s vremenom povećavaju, tako da su već poslije dva mjeseca aktivnog udisanja potrebne bar dvije tube.

Jednostavno i opasno

Jedan od učenika s kojima smo razgovarali bio je zbog Tigra i liječen. Udahnuo je preveliku količinu ljepila i, kad je iz bolnice izašao, nikad mu više nije palo na pamet da se na ovakav način igra sa životom i zdravljem.

"Ovo je, po mom mišljenju, najotrovniji i najgori način drogiranja. Ja sam svojevremeno (i ne samo ja) dolazio napušen na predavanja. Da o nekom normalnom učenju ne može biti govora, dovoljno pokazuje podatak da sam ja te godine ponavljao razred. Ipak, ljepilo se još troši. I to najviše među prvim i drugim razredima. Otiđite malo u osnovne škole, pa da vidite što se tamo dešava."

Tako kaže S. A tako priča i većina učenika s kojima smo razgovarali... Jedan od njih objasnio nam je "način upotrebe". Onaj koji ne piše na tegli:

"Ljepilo se nagura u praznu kutiju od imalina i položi na dno plastične kese. Onda stavite glavu kroz otvor kese, pritom pazite da nema nijednog otvora za zrak i - duboko udahnete. Eto, to je sve."

A kako se osjećaju poslije?

"Neki kažu da se osjećaju ugodno, neki neugodno, neki čak dožive i poneku halucinaciju, neki se histerično smiju. Uglavnom, većinu od svega toga samo boli glava. Ali, da je bar samo to. Svi oni koji su se udisanjem ljepila bavili intenzivnije mjesecima su imali problema s plućima, dišnim organima, a mnogi su svoju narkomansku avanturu neslavno završili na kirurškom stolu."

Obišli smo još nekoliko srednjih škola: I., XI. i XIV. beogradsku gimnaziju. Svugdje - isto. Ljepilo se koristi čak i u osnovnim školama. Među mladima koji se drogiraju nije samo ljepilo zamjena za drogu. Čuli smo razne priče, tužne ispovijesti i nevjerojatne primjere. Jedan, već iskusan narkoman, na primjer, kad nema droge - direktno udiše isparenja iz auspuha automobila!?

Razloga zbog kojih mladi pribjegavaju drogi ima dosta. Jedan od njih leži i u tome što je narkomanija nekoliko godina unazad "moderna epidemija", iako je stara koliko i ljudsko društvo. Ona je danas samo dobila svjetske razmjere. Tako mnogi mladi ljudi drogu uzimaju iz čiste poze, "zato što to rade i drugi", zato što je to moderno. Jednostavno, misle da će sebi i drugima na najefikasniji način dokazati da su suvremeni ako se drogiraju. Budalasto i patološko, zar ne? Nažalost, i istinito.

Ne smije se zaboraviti: narkomani (pa bio to Tigar ili nešto drugo) su bolesnici, a bolesnike treba liječiti. Da bi se to postiglo, neophodno je koordinirano djelovanje kako zakonskih tako medicinskih i obrazovnih institucija. A one koji su na putu da postanu narkomani treba spriječiti. Razumno - razumije se!

Napisao: Srđan Biljanović (RTV revija, 1978.)