"DOŠLE smo u Lekenik 5. prosinca 2002. godine, sestra i ja, taman na poklone. Sjećam se samo puta kroz šumu do tamo i ništa više. Sad nam je bilo 18 godina bez roditelja. Nisu baš funkcionirali, a nisu znali ni odgajati djecu. Mama je pobjegla od kuće jer nije mogla podnositi nasilje, a centar za socijalnu skrb je došao po nas jer tata nije mogao brinuti za nas budući da je radio noćne smjene", tako počinje priča dvadesetdvogodišnje Kristine Ivanuš, dobitnice nagrade Hermann Gmeiner, nazvane prema prvom osnivaču SOS Dječjeg sela u svijetu.

Nagrada se dodjeljuje osobi odrasloj u SOS Dječjem selu koja je, unatoč životnim teškoćama, postala uzornom i izvanrednom na društvenom, kulturnom, sportskom ili profesionalnom polju. Uz sve to Kristina je i najmlađa dobitnica ove nagrade.

Mlada djevojka koja razbija sve predrasude o odrastanju u alternativnoj skrbi

"Presretna sam što se to tako dogodilo, koliko god to tužno zvuči. Nakon što sam izašla s pričom u javnost, puno ljudi mi se javilo i ispričalo što su proživljavali s roditeljima. Mislim da to nitko ne zaslužuje. Ja sam spašena. Imala sam četiri godine, a moj tata je već tad odlučio da ću ići u željezničku školu jer je on tamo radio. Da sam ostala s njim, ne bih imala priliku niti se školovati. Presretna sam što mi se pružila prilika i cijenim to", kaže studentica treće godine marketinga. 

Osim puta kroz šumu do Lekenika, jedino čega se sjeća iz ranog djetinjstva, kaže, dan je kada je njezina majka napustila obiteljski dom. No to nije bio kraj traumama iz djetinjstva jer sa šest godina zbog bolesti živaca nije mogla hodati.

Oboljela je od poliradikuloneuropatije, bolesti perifernih živaca, te se zbog toga kao dio terapije počela baviti sportom. Trenirala je odbojku, nogomet i tajlandski boks, a prije četiri godine je počela s ronjenjem. Kada je imala 18 godina, bolest se povukla, a danas nema nikakvih fizičkih poteškoća i živi život iz svojih snova.

"San mi je bio biti fotomodel i sad mi se to počelo ostvarivati. Imala sam dvije kampanje, prva je za Autonomnu sigurnu kuću, a druga za nakit Cloud&Co. To je nešto o čemu oduvijek sanjam, kad te urede, našminkaju, kad sjajiš, baš to volim. Meni nije problem sto puta ponoviti fotku jer baš to volim, uživam, nije mi to stres ni muka", kaže Kristina koju svi od milja zovu Kika. 

Iako mnogi misle kako odrastanje u domu znači biti lišen mnogih stvari, tvrdi da je kod nje bilo baš suprotno.

"U SOS Dječjem selu Lekenik odrastalo je nas 85-ero djece, a preko puta je bila osnovna škola i imali smo osjećaj kao da je to naša škola, a djeca iz okolnih sela su voljela dolaziti kod nas i uvijek smo se igrali zajedno. No kad sam došla u srednju školu, to je bila druga priča. To je vrijeme kad malo poludiš u glavi i prvi put osjetiš život. Kad kreneš u srednju školu, već si dovoljno velik da ti daju slobodu otići do Zagreba u šoping-centar ili na kavu, a istovremeno mi se dogodilo da sam jedina u razredu iz SOS-a. Jako sam se sramila i bojala kako će druga djeca reagirati jer oni imaju sve, a ja nemam pa da ne bi imali lošu sliku o meni. Djeca gledaju kao da si ti kriv što si bez roditelja", prisjeća se Kika prvog razreda srednje škole te dodaje kako se u osnovnoj školi nije razlikovala od druge djece u razredu..

"U srednjoj školi se vidjela razlika. Druga djeca imaju skupe mobitele i tenisice, dolaze s automobilima u školu. U glavi mi je stalno bilo što će ljudi misliti o meni, previše sam razmišljala o tome, a kad bih ispričala prijateljicama iz razreda svoj život, one bi se rasplakale i ne bi mogle vjerovati", priča nam Kika, koja je o svemu skupila snage javno progovoriti tek kada je dobila nagradu.

"Što više pričaš, lakše ti je, nego kad šutiš i držiš to za sebe", kaže Kika koja je u medijima završila i zbog poprilično traumatične priče o svojoj majci koju je izbavila iz ropstva.

"U kontaktu sam s mamom cijeli život. Teško je reći mama, to je velik pojam. Viđala sam je dvaput godišnje, a kad sam došla u srednju školu, ja sam nju počela posjećivati. Zbog njenog posla nisam mogla doći u kontakt s njom kad sam htjela jer su joj šefice uzele privatni mobitel, a na službenom zabranile sve kontakte i kontrolirale ispis poziva. Kontrolirale su s kim se viđa, radila je jako puno sati dnevno, ja sam dolazila potajice", kaže te naglašava da su uz to cijelu njenu plaću uzimale sebe i govorile da sve potroše na plaćanje njenih režija, hrane i ostalih potrepština, no zapravo su na nju trošili puno manje od onoga što je zarađivala.

"Ona je bila udomiteljsko dijete. Imala je grozan život, udomitelji su je tukli… Mislim da joj treba dići spomenik jer to što je ona proživjela stvarno nije lako. Nikad nije imala normalan život i nitko nikad nije bio ljubazan prema njoj. Tek sad joj je lijepo, malo se smirila i živi normalno", kaže.

S druge strane otac se odrekao obje kćeri budući da mu je bilo teško plaćati 200 kuna mjesečne naknade za njihov boravak u SOS Dječjem selu. Iako sada može slobodno graditi odnos s majkom, Kika blagdane ipak namjerava provesti s dečkom i njegovom obitelji.

"Prošle godine sam bila prvi put za Božić kod dečka i njegove obitelj i baš sam se osjećala kao da pripadam tamo. Tako da ću i ove blagdane provesti s njima", kaže Kika koja, nakon što je shvatila koliki je utjecaj njena priča imala na mnoge druge ljude, želi nastaviti inspirirati svojim primjerom.

U skrbi SOS Dječjeg sela Hrvatska odrasta još puno djece koja dijele Kristininu sudbinu, a u stvaranju njihovog sretnog i bezbrižnog djetinjstva možete pomoći klikom na link.