AL PACINO i riječ "podcijenjenost" na prvu loptu ne bi nikako trebali biti u istoj rečenici. Ipak se radi o jednom od najvoljenijih, ali svakako i najcjenjenijih glumaca otkako je glumačka profesija uopće izumljena. Možemo potrošiti sate i dane pričajući o njegovim uspjesima pred kamerom i na pozornici, a da nam opet ostane dovoljno materijala za sljedeću rundu razgovora, ali možemo pričati i o tome kako je Al zakinut preveliki broj puta za glavne nagrade, pa i za onu najpopularniju.

Nećemo o tome, svakako je na jedvite jade nekako i osvojio svoju jedinu statuu za Miris žene i to jest bila čista kompenzacija za pljačkaške pohode Akademije u slučaju Kuma, Kuma 2, Pasjeg popodneva, Serpica i ostalih filmova za koje je već trebao pokupiti dovoljno priznanja da mu bude potrebna nova vitrina. Ne, ništa o "podcijenjenosti" Pacina kao glumca nećemo reći ovog puta, jer je vrlo diskutabilno da to uopće postoji. No, kao i svi ostali velikani glume, tako i on ima filmove koje svi znaju i citiraju, ima one o kojima većina nerado priča, kao i one koji možda zaslužuju više prostora nego što im se dalje. Danas ćemo o naslovima iz ove posljednje grupe.

U pitanju su djela koja su ili prošla ispod radara ili ih je radar ipak uhvatio, ali ne u mjeri u kojoj bi trebalo. Ima ih u solidnom broju čak i u slučaju jednog Pacina, a mi ćemo izdvojiti pet koji su apsolutno vrijedni gledanja. Luda energija, vika na svakom koraku, iskolačene oči i boca suptilnosti kad god je neophodno neki su od razloga zašto je teško ne obožavati Pacina, a ima ih i u ovim ostvarenjima, pa da krenemo...

5. Cruising/Noćno kruženje (1980.)

Jedan krajnje prljav i ružan film prepun namjere da se oslovi baš s ta dva pridjeva, ali to ne znači da nije odlično urađen i dostojan pažnje. Nekako mu je sudbinska ta 1980. godina jer u potpunosti spaja '70-e i '80-e godine u svom stilu, a i tema je prilično kontroverzna. Pacino igra policijskog detektiva koji juri serijskog ubojicu s namjerom da presudi homoseksualcima, i to homoseksualcima koji se oblače u sado-mazo kostime, a takvi su imali svoja jaka uporišta u vrijeme izlaska filma, bili su tzv. "leather subkultura". Hrabra uloga i iznesena bez kompromisa po svakoj osnovi, ali Al nije zaradio nikakve lovorike za nju, a slično je prošao i redatelj William Friedkin koji je već tu ušao u određenu putanju padanja nakon megauspješnih Francuske veze i Istjerivača đavola. Noćno kruženje mu možda nije toliko dobar film kao također u vrijeme izlaska neuspješna Nadnica za strah, ali djelo je solidan biserčić i svakako je dalo novu dimenziju i glumcu i redatelju.

4. The Panic in Needle Park/Panika u Parku droge (1971.)

Kum se obično uzima kao početak svjetlosnog puta za Pacina, no prije Coppolinog remek-djela, on je imao dvije uloge, jednu krajnje epizodnu u filmu Ja, Natalie, a drugu ništa manje nego središnju u filmu Panika u Parku droge Jerryja Schatzberga. Još jedno u biti kontroverzno djelo, mada u daleko manjoj mjeri nego Noćno kruženje, u pitanju je ipak kvalitetno iznesena ljubavna priča koja se, eto, događa između dvoje narkomana. Pacino je ovim filmom pokazao da itekako može biti glava priče. Iako je već imao 30 godina u vrijeme izlaska, Panika ga je označila kao jednu od najvećih mladih nada u američkom glumištu. Ništa manje fantastična nije bila ni Kitty Winn, koja je za svoju izvedbu čak osvojila Zlatnu palmu u Cannesu, ali njena zvijezda ne samo da nije kasnije zasjala u istoj mjeri kao Pacinova, nego se može reći da nije zasjala uopće. Objektivna šteta...

3. Sea of Love/More ljubavi (1989.)

Veoma podcijenjena detektivska misterija koja činjenično predstavlja početak povratka Pacina na glavni kolosijek nakon turbulentnih i uglavnom nezadovoljavajućih '80-ih godina, ali ovaj se film često zna preskočiti kada se priča o njegovim velikim izdanjima. Jasno da nije u pitanju filmčina na nivou njegovih izvanvremenskih klasika kojih ima barem nekoliko, no nije ni toliko daleko da baš mora biti prilično ignorirano djelo. On je kao detektiv uvijek u svom elementu, More ljubavi nije izuzetak, a fantastična kemija s partnerom Johnom Goodmanom, kao i usijano vrele scene s Ellen Barkin čine film Harolda Beckera sasvim primamljivim i ljudima koji možda nisu toliki obožavatelji žanra. Kraj je mogao biti malo bolji, ali cinična glazba '80-ih koja kao da jedino može živjeti na kišom okupanoj ulici u noći koju neonska svjetla drže budnom i generalno čitava neo-noir postavka, sve je odrađeno bez greške i jake strane ostvarenja su stvarno - jake. Pacino među njima.

2. Scarecrow/Strašilo (1973.)

Prije Strašila su kronološki išli Kum i Serpico, a poslije Kum 2 i Pasje popodne, tako da nije preveliko čudo što se ovaj film malo izgubio u tom čudesnom nizu i što je ostao u sjeni. Djeluje kao da bi ipak trebalo biti drugačije jer su dvije glavne uloge Pacino i Gene Hackman, vjerojatno dva glumca koji su najviše pokazali u toj prvoj polovici '70-ih (a i na mnogo širem vremenskom planu), tako da jedino rješenje zagonetke ostaje priča i možda je ona odbila ljude u vrijeme izlaska. Priča uopće nije loša, naprotiv, ali Strašilo je u osnovi art film ili barem prijemčiva verzija istog, a od te etikete je nemoguće očekivati da prođe vrhunski na blagajnama pa sve i kad Pacino i Hackman vode glavnu riječ. Njih dvojica u ulogama dva vagabunda koji su sasvim različitih karaktera i senzibiliteta, ali više sile i najzad prijateljstvo ih spajaju u zajednički put, jednostavno je milina i vidjeti ih zajedno, a tek u nečemu što funkcionira (iako se privatno nisu slagali). I ovaj film je visoko dekoriran u Cannesu, mada to i nije neko iznenađenje, često je ostatak svijeta mogao bolje procijeniti veličinu određenih američkih filmova nego sami Amerikanci.

1. Glengarry Glen Ross (1992.)

Najmanje podcijenjen i najviše poznat od ovih pet filmova, ali je ipak na prvom mjestu i to dovoljno govori koliko je podcijenjen u odnosu na status koji bi mu trebao pripadati. Storija Davida Mameta o hohštaplerskim prodavačima nekretnina u režiji Jamesa Foleya i sa sedam glumaca A klase od kojih je svaki odigrao svoju ulogu besprijekorno i nadmašio sebe, ako je to uopće moguće za bilo koga od njih. Al Pacino, Jack Lemmon, Ed Harris, Alan Arkin, Alec Baldwin, Kevin Spacey i Jonathan Pryce, svi verbalno divlji i razmahani, a Mametov scenarij cijelih 100 minuta klizi kao podmazan i gledatelji imaju priliku vidjeti spektakl i sedam mahera koji se trude da što bolje plivaju jedan do drugog u moru dijaloga, uglavnom baš sočnog i ispunjenog psovkama. Pacino je prihvatio daleko manju plaću samo da bi glumio u ovom filmu, slično su uradili i ostali, ali opet je Glengarry debelo podbacio financijski i, vjerovali ili ne, prošao gotovo neopaženo u vrijeme izlaska. Kao što to obično biva, kvaliteta mora izbiti na površinu prije ili kasnije pa se u godinama nakon premijere malo revitalizirala popularnost djela, međutim i dalje to nije ni izbliza na nivou koji pripada ovoj žestokoj sagi o likovima sa same margine društva.

Ono što se da zaključiti jest da su Pacinovi podcijenjeni filmovi uglavnom iz rane ili srednje faze karijere, dok u posljednjih 20 godina njegovi odabiri nisu baš ono što smo navikli. S te strane je teško njegove naslove iz 2000-ih nazvati podcijenjenim, jer čim neki iole vrijedi, to se odmah primijeti u gomili gluposti i istakne se, tako da se ne može govoriti o onom "radaru" i prolasku ispod njega. Bilo kako bilo, pet navedenih filmova su vitalni dijelovi karijere jednog od filmskih giganata i kao takvi su vrijedni barem jedne šanse. Ali i više od jedne.