Ilusracija: Shutterstock

FOBIJE su rezultat neugodnih iskustava predaka koja se prenose genima, zaključila je skupina američkih znanstvenika čije je istraživanje na miševima pokazalo da je moguće da neke informacije budu naslijeđene kroz kemijske promjene DNK, prenosi britanski list Telegraph.

Oni kažu kako se sjećanja možda prenose kroz generacije uz pomoć kemijskih promjena na DNK što može biti podloga fobija, odnosno taj mehanizam omogućava potomcima da naslijede iskustva svojih predaka.

Znanstvenici s medicinskog fakulteta sveučilišta Emory u Atlanti utvrdili su da miševi mogu prenijeti informacije o traumatskim iskustvima, u ovom slučaju usađenog straha od mirisa cvatućih trešanja, na potomke.

Rezultat bi mogao objasniti zašto ljudi pate od naizgled iracionalnih fobija koje mogu proizlaziti iz naslijeđenih iskustava predaka. Strah od paukova može zapravo biti naslijeđeni mehanizam obrane koji se prenosi genima nakon zastrašujućeg iskustva pretka s tom životinjom.

Brain Dias s odjela za psihijatriju Emoryija kaže: "Počeli smo istraživati nepriznati utjecaj na odraslo ponašanje - iskustva predaka. Naši rezultati omogućavaju nam da procijenimo kako iskustva roditelja prije začeća potomaka utječu na strukturu i funkciju živčanog sustava kasnijih generacija".

On smatra da "takav fenomen može pridonijeti etiologiji i intergeneracijskom prijenosu rizika za neuropsihijatrijske bolesti poput fobija, tjeskobe i posttraumatskog stres sindroma".

U okviru istraživanja čiji su rezultati objavljeni u časopisu Nature Neuroscience znanstvenici su usadili miševima strah od mirisa cvatućih trešanja koristeći elektrošokove. Nakon toga pustili su ih da se razmnožavaju i uočili da je potomstvo sa strahom reagiralo na miris cvatućih trešanja iako ga prije nisu osjetili. Ne samo prva, nego i sljedeće generacije miševa, pokazivale su istu reakciju na miris trešanja u cvatu, a to se potvrđivalo i kad su miševi okoćeni nakon umjetne oplodnje.

Znanstvenici su otkrili da mozgovi zastrašenih miševa i njihovo potomstvo imaju strukturne promjene u području odgovornom za reakcije na mirise. To sugerira da se iskustva nekim putem prenose iz mozga u genom i tako prenosi na kasnije generacije. Znanstvenici se nadaju da će sada otkriti kako se zapravo te informacije spremaju u DNK.

Također žele vidjeti mogu li se slični učinci uočiti kod gena ljudi.

Pedijatrijski genetičar Marcus Pembrey s University College London, koji nije sudjelovao u istraživanju, kaže kako njegov rezultat pruža uvjerljive dokaze u prilog biološkom prijenosu memorije.

On smatra da se tek uzimanjem u obzir multigeneracijskog pristupa mogu razumjeti neuropsihijatrijski poremećaji ili pretilost, dijabetes i drugi metabolički poremećaji.