Domoljublje na ekranu: Najveći hrvatski patriotski "hitovi" devedesetih

Domoljublje na ekranu: Najveći hrvatski patriotski "hitovi" devedesetih

Foto: Kinokultura, Wikipedia, Yugomedia

MOGLO BI SE reći da su devedesete, osim što su donijele rat u Hrvatsku, imale još jedan, globalan i po mnogima negativan, učinak na Hrvate – onaj u kinematografiji.

Filmovi s iznimno nacionalnim predznakom mnogima su u to vrijeme predstavljali dodatnu vjeru u skorašnji završetak rata, dok su filmskim kritičarima i ljubiteljima dobrih filmova, ostavili gorak okus u ustima. Danas, gotovo dvadeset godina kasnije, mišljenja o njima još uvijek su podijeljena. Donosimo vam popis najdomoljubnijih filmova koje je proizvela hrvatska kinematografija.

Bogorodica (1999.)

Da je domoljublje 90-ih u većini filmova bilo suviše naglašeno, pokazuje i ovaj film koji prati  priču o ljubavi stolara Kuzme i mlade djevojke Ane. On je toliko voli da po njenom liku napravi bogorodicu. No, njihovu ljubavnu idilu remete zločesti Srbi koji postaju odmetnici i počinju napadati Hrvate u njihovom selu. Jedan od njih je i Kuzmin prijatelj i pomoćnik u stolariji Rade, koji postaje njegovim najvećim neprijateljem.

Gospa (1994.)

Ukazanje Gospe u Međugorju u ovaj je vjerskim stereotipima ispunjen film, kao u lošem vicu, dovelo jednog Amerikanca i jednog Engleza koji su se pridružili hrvatskoj i bosanskoj glumačkoj postavi. Martin Sheen tako je "podomaćen" ulogom fra Joze Zovka, dok ništa manje "podomaćeni" Michael York glumi njegovog odvjetnika Milana Vukovića.

Vukovar se vraća kući (1994.)

Skretanje u domoljubnu patetiku, nepotrebna opterećenost ideologijom i podilaženje nacionalnim strastima najvidljivije je u filmu o Vukovarcima koji pronalaze utočište u vagonskim kompozicijama i zatim kroz neujednačene i pretjerano pretenciozne scene, prolaze alejom svojih uspomena na voljeni grad.

Četverored (1999.)

Crno-bijela podjela na zle Srbe i dobre Hrvate, u ovom filmu čak i nije najgora stvar, iako su srpski  negativci gotovo su karikaturalno degenerirani i pokvareni do srži, a Hrvati uglavnom plemeniti,  dragi i bogobojazni. No, riječ je o filmu Jakova Sedlara prema romanu/scenariju Ivana Aralice pa nas to ne bi smjelo posebno iznenaditi. Ipak, konačni je rezultat nesumnjivi trash "klasik" i posljednji veliki HDZ-ov visokobudžetni predizborni spot, a to nije mala stvar.

Crvena prašina (1999.)

Mračan i pesimistički način snimanja ovaj socijalno angažirani film mnogima čine negledljivim. Ipak, treba naglasiti da je usprkos podijeljenoj domaćoj publici, film osvojio prvu nagradu na filmskom festivalu u Izraelu. U prijevodu, nitko ga nije pogledao i o njemu se uglavnom priča kao filmu zbog kojeg nam ne bi trebalo biti neugodno iako je o pravim problemima progovorio najmanje pet godina prekasno. No, bolje ikad nego nikad.

Dubrovački suton (1999.)

Ovaj patriotski spektakl, očiti proizvod Tuđmanove ere, trebao je imati ulogu filma koji će ljudima jednom zauvijek objasniti "pravu istinu" o Hrvatskoj. Dovoljno je naglasiti da je jedan od "novopečenih" producenata filma bio i sin prvog hrvatskog predsjednika, Stjepan Tuđman. Da stvar bude gora, ova je patriotska papazjanija uspjela razljutiti ne samo publiku već i branitelje.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Zlatne godine (1993.)

Scenarij prepun političkih stereotipa, bivših pripadnika UDBE, njihovih neprijatelja i skrivanja u inozemstvu, ovom je filmu zasigurno osigurao visoko mjesto na ljestvici domoljubno-patetičnih filmskih ostvarenja. Ipak, koliko se god visoko nalazio na ljestvici, u sjećanju mnogih ostao je isključivo zbog istoimene Gibonnijeve pjesme.

Vrijeme za... (1993.)

Ovog se filma s nelagodom i sramom danas prisjeća i njegova autorica Oja Kodar. Film iz 1993. nastao je kao hrvatsko-talijanska koprodukcija i očit je izraz tuđmanovske politike u kojoj su odnosi prema Srbima prikazani potpuno crno-bijelo. Nije naodmet naglasiti da je svoje prste u scenariju duboko imao Vlatko Pavletić, tadašnji ministar kulture.

Cijena života (1994.)

Nacionalizam u obliku jednostrana prikazivanja negativaca Srba i pozitivaca i mučenika Hrvata, u ovom je filmu zaživio do razine nevjerodostojnosti. Patetika u dijalozima, prenaglašenost situacija i veličanje hrvatstva ovaj film čine više propagandom nego umjetničkim djelom. Nažalost, jedini je problem da film nema "kvalitetu" Četveroreda pa ne možemo govoriti o njegovoj trash kvaliteti.

Anđele moj dragi (1995.)

Od samog početka ovog filma, gledatelju je jasno kako će se ova priča razvijati. 1991. mirno selo napadaju srpski agresori, a najveća je žrtva mali Jerko, sedmogodišnjak koji na kraju ipak uspije preživjeti i čak oprostiti svojim zlim srpskim neprijateljima. Zašto? Zato jer smo toliko bolji od "njih". Naravno, osim kada treba snimiti dobar film.


Kako je počeo rat na mom otoku (1996.)

Stereotipi u ovom filmu imali su tendenciju da budu komični, i ako je vjerovati nekim filmskim kritičarima i velikom dijelu publike, Hrvatska je 1997.dobila svoj prvi službeni filmski hit. Ipak, stereotipi  vezani uz regionalne osobine, koje smo već milijun puta vidjeli u "Gruntovčanima" i "Velom mistu", ovu slapstick-komediju čine dalekom od titule najboljeg hrvatskog filma devedesetih. Bilo kako bilo, ova je komedija punila kino dvorane i što god rekli, jedini je pravi hit na ovoj listi.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara