Ispovijest čovjeka kojem je žena umrla na rukama: Njezine posljednje riječi bile su "volim te"

Ispovijest čovjeka kojem je žena umrla na rukama: Njezine posljednje riječi bile su "volim te"

Foto: Peter Bach

POTRESNA ispovijest doktora i epidemiologa Petera Bacha dirnut će i one najtvrđeg srca.

Bach je za New York Magazine u tekstu pod nazivom "Dan kada sam počeo lagati Ruth" opisao borbu svoje žene protiv raka i njihov zajednički put od dijagnoze do njezine smrti.

Prenosimo dijelove teksta koji u cijelosti možete pročitati ovdje.

"Svjetla na ulicama Buenos Airesa puno su slabija nego ona u New Yorku. To je jedna od mnogih stvari koje sam naučio tijekom 6-mjesečnog boravka svoje obitelji u Argentini. Prednje staklo unajmljenog automobila, staro i prekriveno gradskog prljavštinom, dodatno je zamračilo ono malo svijetla što je prodiralo unutra. Kada smo stali na prvom crvenom svijetlu nakon odlaska iz bolnice, prekršio sam svoja dva najvažnija bračna obećanja. Počeo sam se ponašati kao doktor svoje žene i lagao sam joj.

Izvadio sam nalaze PET/CT-a iz omotnice. Podigao sam snimke prema slabom svjetlu iznad glave i to je bilo dovoljno da vidim što se događa u njezinom tijelu. Ali kad smo krenuli dalje rekao sam 'Ne mogu ništa reći, ne mogu se orijentirati. Morat ćemo pričekati da nam se javi tvoj onkolog'. Lagao sam da nisam stručnjak za ove snimke jer sam ja doktor za pluća. Ali odmah sam vidio da se rak proširio. To je bila topla noć u lipnju, početak zime u Argentini. Parkirali smo u garaži s uskim ulazom, naše gume su zaškripile na friško obojenom tlu. Ruth je šutjela. Ja sam šutio. Ja sam znao. Ona nije. Iako, možda ipak je. Osam mjeseci kasnije moja supruga je umrla.

...

Nije dugo trebalo da doktori iz centra 'Memorial Sloan Kettering' pregledaju snimke. Par minuta nakon što smo parkirali auto, zazvonio je telefon u našem stanu. To je bio onkolog. Ruth i ja sjedili smo jedno pored drugog na fotelji. Onkolog je izgovorio mnogo meni poznatih riječi. Metastaze, hitna radijacija, fokusiranje na kvalitetu života, a ne na lijek. Bez nježnog pristupa, bez sloja eufemizama koji prekrivaju istinu. Davao je odgovore na nepostavljena pitanja: 'Mnogo toga možemo učiniti. Ovo je izvedivo. Možda ćete imati više godina'. Ali onda se vratio natrag u krug: 'Neizlječivo je. Naš cilj je usporiti rak i omogućiti vam što više kvalitetnog života'. To je značilo da će Ruth umrijeti.

...

Dok smo sjedili na fotelji, nekoliko centimetara dijelilo je njezino lijevo bedro od mog desnog. Prošla je prstima kroz svoju plavu kosu. Taj dan bila je na manikuri, imala je tamno crvene nokte. Pokušao sam shvatiti što je Ruth čula kroz zrak koji nas je dijelio. Ona se sigurno pitala što se događa u mojoj glavi. U tom trenutku izgledala je zdravo kao onog trenutka kada sam ju upoznao prije 17 godina. Jednako lijepa. Ali kad sam ju pogledao, vidio sam ljude za koje sam se godinama brinuo na desetom katu svoje bolnice, tamo gdje idu naši pacijenti oboljeli od raka. One mršave, one žute zbog otkazivanja jetre, one natečene s tekućinom koja se nakuplja u njihovim udovima, one u bunilu zbog otkazivanja bubrega... Neki njezinih godina, neki stariji. Ruth je imala 46 godina. Shvatio sam da sada imam tajnu o kojoj ne možemo razgovarati. Vidio sam njezinu budućnost. Gdje će završiti. Kako bi mogla izgledati. Kako bi mogla patiti dok ja bespomoćno stojim sa strane. Ona to nije mogla vidjeti. Njezin doktor nam je rekao da ne paničarimo jer njezino liječenje nije hitno. Rekao je da nema žurbe jer ju ionako ne možemo izliječiti.

...

Kada smo došli u New York i Ruth je bila na hitnoj operaciji, počelo je naše sporo ljeto. Imala je bolove. 'Kao da šaka stišće moju utrobu. Kao da mi magarac skače po kralježnici', govorila je. Kada bih ju upitao 'kako to znaš', nasmijala bi se. Prošlo je mjesec dana, postala je jača, tretman je funkcionirao. Rak nije nestao, ali maknuo se s mjesta na kojem joj je trenutno prijetio. Onda joj je doktor propisao hormonalne pilule, tipičan prvi korak za žene kod kojih je estogen gorivo raka. Bio je optimističan i rekao da će dugo biti na pilulama, možda i godinama, ako budu funkcionirale.

...

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Wratili smo se svojim životima. Fokusirali smo se na male stvari. Odlazili na plažu. Gledali zalaz sunca. To je mantra mnogih ljudi koji obole i postala je naša. Kada se Ruth oporavila od operacije i radijacije vratila se na svoj posao u banku. Čak i svojim najbližim prijateljima bila je ista nasimješena, zabavna i luckasta žena koju sam oženio. Sitna žena koja se šalila i govorila da zbog perika izgleda kao minijaturni transvestit i koja se nasmijala kad sam joj, nakon što je skinula periku i otkrila ćelavu glavu, rekao da se osjećam kao da imam aferu s bijelim supremacistom. Ali ja sam vidio da se njezin smiješak promijenio. Onda nas je, u ranu jesen, njezin doktor posjeo i rekao da su tumorski markeri narasli. To je značilo da rak raste i liječenje ga više ne zaustavlja. U studenom je Ruth počela nestajati. Vani je postajalo hladnije  i počeli smo manje živjeti i više se praviti. Kada bi naši prijatelji vidjeli Ruth, pokušali bi sakriti šok.

...

Nekoliko dana kasnije Ruth je hitno prebačena u bolnicu. Dehidrirala je, ali kada bi joj dali tekućinu počela je buncati. Njezin doktor je ostao s njom šest sati nakon kojih sam ju jedva uspio unijeti u auto i odvesti doma. Ali skupila je dovoljno snage za to. I dovoljno snage da pita doktora kada će krenuti novo liječenje On joj je obećao da će pogledati nalaze i razmisliti o novoj turi kemoterapije. Sljedeće jutro izveo sam psa. Otišao sam iza ugla naše zgrade, izvadio mobitel i nazvao doktora.

"Ne mogu joj dati kemoterapiju. Previše je bolesna. Ne mogu to napraviti. To bi ju ubilo", rekao je doktor.

"Da, znam", odgovorio sam mu.

Oboje smo zastali. Duga pauza.

"Jedan od nas mora biti odrastao čovjek", napokon sam rekao.

"Ali ne želim joj reči da više nema liječenja", odgovorio mi je.

"Znam. Možda nečeš ni trebati."

...

Pomalo skupljena u svojoj stolici, polagano je pitala ona pitanja koja nitko ne bi trebao postaviti. "Kako ću umrijeti? Hoće li boljeti? Hoće li me se moj sin sjećati?". Naša kuća je bila puna prijatelja te nedjelje. Ruth je dan provela na kauču i navećer rekla našem sinu kako joj doktori nisu mogli pomoći i da će uskoro umrijeti. Ali on i ja bit ćemo dobro. Rekla mu je gdje će uvijek moći otiči kako bi bio s njom, i da će ona uvijek i svugdje biti s njim.

U nedjelju je zaspala. U nedjelju navečer držao sam ju u rukama i rekao joj da može otići, a u ponedjeljak je umrla u mojim rukama.

Njezine posljednje riječi bile su 'volim te'."

 

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara