Foto: Ivana Kovačić

ZA NEŠTO više od mjesec dana Hrvatska ulazi u Europsku uniju što će za većinu stanovništva nakon Jugoslavije, i uspostave samostalne Hrvatske 1991. godine biti tek treća veća promjena. No, za Izoldu Krmpotić i Zdenku Reiner, stanovnice jednog zagrebačkog Doma umirovljenika, to će biti čak sedma promjena državnog sistema u posljednjih stotinjak godina.

Njih dvije ukupno imaju 207 godina i do sada su preživjele tri rata i šest državnih ustrojstava: Austrougarsku monarhiju, Državu Slovenaca, Hrvata i Srba, Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnije preimenovanu u Jugoslaviju (tzv. Prvu Jugoslaviju), potom NDH, Drugu Jugoslaviju, i nakon gotovo pola stoljeća, slobodnu i neovisnu Republiku Hrvatsku. Trinaestog srpnja Izolda Krmpotić će u Europsku uniju ući sa 106 godina, a Zdenka Reiner s napunjene 102.

Najstarija stanovnica Hrvatske

Ove dvije dugogodišnje prijateljice danas žive soba do sobe u jednom Domu umirovljenika u središtu Zagreba. Kao da nije dovoljna koincidencija što su završile tako blizu jedna drugoj nakon dvadeset godina prijateljstva, život ih je usto nagradio iznimno visokim godinama. Najstarije su korisnice ovog zagrebačkog Doma, a Izolda Krmpotić je u svojoj 106. godini prema svemu sudeći trenutno i najstarija stanovnica Hrvatske.

Dvije stogodišnjakinje počele su se međusobno družiti dosta kasno, u svojim osamdesetima, nakon što su obje izgubile bliske prijateljice s kojima su se dotad družile. Budući da su živjele u blizini, Izolda u Šubićevoj, a Zdenka u Tuškanovoj, počele su se nalaziti na redovitim kavama u obližnjem kafiću ili na ručku u zalogajnici "Šime" pored tržnice Kvatrić. I danas, u dubokoj starosti, sretnu se na kavi u foajeu ili u kafiću Rasno smještenom odmah uz Dom. Iako Izolda do kafića dolazi u kolicima, uz pomoć obitelji i gospođa koje se o njoj svakodnevno brinu, i dalje voli biti okružena ljudima, dobro se "zrihtati" i porazgovoriti. Njezina četiri godine mlađa prijateljica Zdenka Reiner i u 102. godini još uvijek sama odlazi do kafića uz pomoć hodalice, uživa u kavi i čitanju novina, a najviše u promatranju ljudi.

Nisu pretjerano pazile na zdravlje

Spaja ih nevjerojatna volja za životom, čak i u ovako poznim godinama. Iako su obje u posljednjih par godina nezgodno pale i slomile bedrenu kost, svojom upornošću i voljom za životom dovele su se ponovno u formu. Izolda danas hoda samo unutar sobe i do vanjskog hodnika, a Zdenka se kreće uz pomoć hodalice. I dalje, svakoga dana, njih dvije trude se dobro izgledati, njeguju lice kremama, nanose ruž i parfem, nastoje se lijepo odjenuti.

U životu su u svemu bile umjerene, no s druge strane nisu pretjerano pazile na zdravlje. Zdenka Reiner i danas zapali dvije cigarete dnevno uz kavu, čisto za svoj gušt, a ponekad popije i čašicu amara. O zdravoj hrani se nekad nije pretjerano razmišljalo. Zdenka je običavala na kruh debelo mazati sloj maslaca ili paštete, a kao najdraže jelo i danas ističe reš prepečena rebrica odojka. Riba se u ono vrijeme u kontinentalnoj Hrvatskoj nije pretjerano konzumirala, a izbor povrća je također bio ograničen. Što se sporta tiče, Izolda je voljela igrati tenis, a Zdenka je cijeli život, kako ona kaže, "gimnasticirala". Tih desetak vježbi koje je izvodila svako ujutro očuvalo joj je zdravlje i noge, dodaje. Obje su puno pješačile jer nisu vozačice. Izolda je živjela na trećem katu bez lifta, a Zdenka je svakoga dana pješačila iz Jurjevske do Gundulićeve gdje je radila na Glazbenoj školi.

Iako imaju puno toga zajedničkog, život im je ipak bio prilično različit

Izolda je rođena 2.9. 1907. godine u uglednoj obitelji u Jastrebarskom. Otac Ladislav Polak, porijeklom Židov, bio je gradonačelnik Jastrebarskog i uspješni bankar. Obitelj supruge Berte Matšek dj. Deu, porijeklom iz Francuske, za Napoleona je izbjegla u Sloveniju. Izoldin djed, školovan u Beču, stigao je u Jastrebarsko iz Ljubljane i ondje se obogatio kao trgovac. Izgradio je veliku kuću u kojoj se danas nalazi općina.

Izoldin otac i sam je kao bankar postao vrlo uspješan i imućan. Često je putovao, pa je tako čak dvaput odlazio kočijom u Pariz gledati Josephine Baker kojoj se u ono vrijeme divila cijela Europa. Izolda i njezin brat pohađali su u Jastrebarskom osnovnu školu, a ona je kasnije završila i licej u Zagrebu. Tog razdoblja se i danas rado sjeća. Budućeg supruga, dr.Josipa Krmpotića upoznala je u Jastrebarskom gdje je on, kao pravnik, odrađivao pripravnički staž. Nakon vjenčanja sele u Slavonski Brod gdje Josip počinje raditi kao odvjetnik. Zbog izbijanja rata ponovno se vraćaju u Jastrebarsko, a dolaskom komunističkih vlasti, Izoldin otac ostaje bez čitave imovine koja je nacionalizirana.

Nakon II. svjetskog rata Izolda sa suprugom i kćerkom seli u Zagreb gdje suprug radi kao odvjetnik do smrti 1981 god. Njezina unuka, također pravnica, baš kao i djed, otac i majka, naglašava kako je njezina baka imala lijep život. Uvijek se voljela dotjerivati, odlaziti u shopping, putovati, igrati tenis. Pomno je pratila politička zbivanja pa čak i nogomet.

Veselila se malim stvarima

Danas više ne gleda televiziju i ne čita jer je slabo služi vid. Iako je i pamćenje već loše služi, najradije se sjeća svoje mladosti za koju je vežu mnoge lijepe uspomene. U Domu umirovljenika sada je tek tri godine. Donedavno je živjela u malom stanu u blizini Doma i svakodnevno odlazila na kavu u obližnji kafić.

Njezina prijateljica Zdenka Reiner, ujedno i baka potpisnice ovih redova, u dom je stigla s 92 godine, a danas je od Izolde dijeli samo pregradni zid. Sve do svojih devedesetih živjela je sama, kuhala, spremala i sve obavljala bez ičije pomoći. U životu je uvijek bila skromna i veselila se malim stvarima. Tako bi već uvečer običavala postaviti stol kako bi je ujutro dočekao pripravan za doručak. Doručak je bio samo jedan od njezinih malih rituala. Prije toga obavezna jutarnja tjelovježba u krevetu, potom kava s Izoldom, povremeno ručak u obližnjem restoranu, popodnevni odmor, čitanje, gledanje televizije, slušanje glazbe. Glazba je uvijek bila značajni dio njezinog života, ali i njezin težak kruh.

Zdenka Reiner rođena je 22.6.1911. u Zagrebu. Njezini baka i djed živjeli su u Opatičkoj ulici gdje je djed gotovo 40 godina ravnao današnjom osnovnom školom "August Šenoa" uz Popov toranj. Njezin otac bio je sudac i radio je dugo u Slavoniji. Tako je rane godine provela u Donjem Miholjcu uz što je vežu lijepe uspomene. Živjeli su na imanju brata grofa Majlatha, na kojem je sa svoja dva brata provela idilično djetinjstvo. Potom su živjeli u Bjelovaru gdje pohađa srednju školu, a zatim dolazi na studij u Zagreb. Ovdje se školuje na Glazbenoj akademiji, smjer klavir. Nakon studija dobiva zaposlenje u Karlovcu na Glazbenoj školi i u tom razdoblju upoznaje svog budućeg supruga Miroslava Reinera, rođenog Karlovčana. Miroslav je bio vrlo naočit i dolazio je iz ugledne karlovačke obitelji.

Njegov otac Vatroslav Reiner, poznati karlovački odvjetnik, bio je saborski zastupnik, a od 1912. godine i dogradonačelnik Karlovca. Trideset i dvije godine bio je i predsjednik karlovačke Židovske općine. Obitelj Reiner živjela je u prekrasnoj kući sagrađenoj u neorenesansnom stilu krajem 19. stoljeća. U njoj se danas nalazi Glazbena škola. Vatroslav Reiner i njegov brat Vilim bili su inicijatori i organizatori gradnje "Zorin doma". Zdenka Reiner se i danas vrlo dobro sjeća kako je na otvorenju "Zorin Doma" svirala Beethovenovu "Patetik sonatu".

Izgubila supruga pod nejasnim okolnostima

Njezin suprug Miroslav bio je po struci diplomirani građevinski inženjer i radio je na željeznici, a iz hobija se bavio karikaturom i šahom. Osobno je sudjelovao u organizaciji gostovanja svjetskog šahovskog prvaka Aleksandra Aljehina u Karlovcu te ga tom prilikom i portretirao. U Velikoj kavani dr. Aljehin održao je simultanku s 35 karlovačkih šahista, te je Miroslav Reiner bio jedan od dvojice koji su remizirali. Izvještavao je i s Velemajstorskog turnira na Bledu te karikirao sve sudionike turnira. Uz šah i karikaturu, strast su mu bila i putovanja, a za svog kratkog života obišao je čitavu Europu, sve do Spitzberga na sjeveru Norveške.

Miroslav i Zdenka vjenčani su u Zagrebu, u Crkvi sv. Blaža, a do rata živjeli su u Zagrebu, Novoj Gradiški i Splitu gdje je Miroslav radio kao inženjer na željeznici. U Splitu su dočekali i početak rata, a 1939. rodio im se i sin Božidar. Miroslavova obitelj u Karlovcu teško je stradala tijekom NDH – oduzeta im je sva imovina, brat je ubijen, a majka pobjegla u Švicarsku gdje je i umrla. Miroslav se odlučio pridružiti partizanskom pokretu. Zdenka Reiner je podupirala supruga u svim aktivnostima: noću je lijepila propagandne plakate i time izlagala riziku i sebe i svoju obitelj. Kao visokoškolovani čovjek koji se služio stranim jezicima, Miroslav je u partizanima pomagao u kontaktu sa saveznicima te je boravio i pri vrhovnom štabu kod Drvara. U nejasnim okolnostima stradao je 1944. godine, a njegova supruga nikada nije do kraja saznala što se zaista dogodilo i gdje je ubijen. Postoje naznake da su njega i grupu židovskih intelektualaca koji su im bili veza sa saveznicima, smaknuli sami partizani.

Novca nikad nije bilo dovoljno

Zdenka Reiner, tada u visokom stupnju trudnoće s drugim djetetom, morala se vratiti svojoj majci u Zagreb. U Petrovoj bolnici usred bombardiranja saveznika, u veljači 1944. rodila je kćerku Mariju.

Od rata kreće njezina životna borba. Radila je puno, a novaca nikad nije bilo dovoljno da prehrani obitelj, majku i djecu. U Zagrebu se zaposlila u glazbenoj školi na Tuškancu, a kasnije i u Gundulićevoj ulici na Državnoj muzičkoj školi tako da je istovremeno radila na dva mjesta. Svaki dan pješačila je od Jurjevske ulice do Gundulićeve i nazad pa opet poslijepodne do Tuškanca. Danas kaže da ju je ta fizička aktivnost i održala.

U poslijeratno vrijeme bilo je teško preživjeti čak i uz dvije plaće, pa je bila prisiljena prodavati obiteljske stvari. Tako je prodala i vrijedne slike od Crnčića i Bužana. S majkom i sinom sudjelovala je i na radnim akcijama preko tzv. uličnih odbora. Pomagali su pri izgradnji ceste na Ksaveru te ljetne pozornice na Tuškancu. U ono malo slobodnog vremena pokušavala je dodatno zaraditi pletući mrežice za tržnicu, davala je i privatne satove iz klavira. Majka joj je pomagala brinući o kući i djeci kojima je željela pružiti kvalitetno školovanje. Oboje su završili građevinski fakultet kao i Zdenkin mlađi brat i suprug. U poslijeratno vrijeme živjeli su na Jurjevskoj ulici, a kasnije su preselili u Tuškanovu gdje je provela veći dio života, gotovo pola stoljeća. U jednoj sobi nalazio se klavir uz kojeg je odradila brojne privatne satove.

Među njezinim nekadašnjim učenicima je i današnji direktor Glazbene škole u Gundulićevoj, g. Vladimir Mutak, a i članovi poznate soul/funk grupe Soulfingers, Haris i Denis Ahmetašević koji su dolazili k njoj na satove klavira. Na dodjeli Porina među prvima zahvalili su se upravo svojoj profesorici klavira, Zdenki Reiner koja im je udahnula ljubav za glazbu.

Životna filozofija

Životna filozofija ove dvije iznimne žene vrlo je jednostavna: veseliti se malim stvarima, držati do sebe i biti u svemu umjeren. Izolda u svojoj 106. godini, kao i Zdenka u svojoj 102. imaju nevjerojatnu moć zapažanja. Uvijek će udijeliti kompliment na dobroj frizuri ili na novom odjevnom predmetu. I danas ih vesele male stvari – jutarnja kavica, ugodno društvo, omiljeno jelo, posjet njihovih najbližih.

Sad na pragu ulaska u Europsku uniju, mnogi bi upravo od njih trebali učiti. Biti skroman, umjeren i pozitivan, filozofija je mnogih zemalja Zapada, a Hrvatska bi trebala nastojati prihvatiti upravo takve vrijednosti