Foto: Twitter

NAKON otprilike šest godina, Pips, Chips & Videoclips se vraćaju s novim albumom i predstojećim koncertima.

"Walt" je njihovo novo dijete koje je Ripper sam svojim rukama kovao godinama, a čini se i kako je publika prepoznala trud i dosljednost glazbenom izričaju, pa mnogi tvrdi kako se radi o najboljem albumu Pipsa.

Kako biste dobili bolji i temeljitiji uvid u sam bend, kreativni proces, razmišljanja, poglede i prirodu nekih segmenata koji sačinjavaju proces svega što se zbiva u radionici Pipsa, popričali smo s Dubravkom Ivanišem Ripperom, a on nam je, često kroz smijeh, odgovarao na pitanja na njemu svojstven, opušten način.

1. Nakon preko 20 godina postojanja benda, što vas još uvijek veže? Ljubav prema glazbi, međusobni odnosi članova u bendu, zarada,...?

Ha, pitanje mi zvuči u stilu „Majstore, ti već preko 20 godina dangubiš u nekom bendu, zar svo to vrijeme nisi smislio baš ništa pametnije?“. (smijeh) Da, to je već problem, očito je da nisam. Kvragu, ja sam ta sjebana generacija  koja je sanjala imati bendove poput onih iz novog vala osamdesetih, koja je brijala da je muzika veća od života i očito stanujem u imaginarnom svijetu gdje su dobri bendovi kul frajeri, a fudbaleri neuki šupci. Da, ja nisam baš pri sebi. (smijeh)

2. Mnogi "Walt" nazivaju vašim najboljim ostvarenjem - slažete li se s time i zašto? Po čemu je drugačiji od ostalih?

Najboljost me ne zanima, ne obazirem se što drugi misle. Zanima me kreacija, put, ideja. Najboljost je na neki način kraj djelovanja, smrt kreacije.  „Walt“ je, baš kao i svaki drugi album, samo etapa jednog puno dužeg puta, relativno samostojan artefakt. Uživao sam radeći godinama na njemu, a već dugo, nakon što sam konačno sklopio sve songove, s guštom čekam da od njega pobjegnem!

3. Na "Walt" se čekalo oko šest godina; postoji li neki razlog za tako dug period mirovanja?

I puno veći bendovi od Pipsa imaju ponekad sličnu periodiku objavljivanja studijskih albuma. Trebalo je barem godinu dana da mentalno izađem iz faze „Gladijatora“, da konačno napipam neki smisao, put. Napravio sam preko 50 pjesama svih ovih godina, bacio sam veliku većinu. Navikao sam puno bacati i ne puno emotivizirati oko svojih sranja. Ionako, napraviš sto pjesama, možda jedna ostane nakon tebe. I sve one se napišu zbog te jedne. Jebiga, to vam je kao sa spermatozoidima. Svi trče štafetu, samo jedan eventualno dođe na cilj i raportira Predsjedniku. (smijeh)

4. Mislite li da bi Pipsi bili Pipsi da nije Rippera kojeg su meki svojevremeno, a i danas, nazivali "samodopadnim i wannabe pjesnikom"?
 
Ne bi sigurno. Bili bi Beatlesi. A ja bi bio njihov pjevač, Elvis Presley. (smijeh)

5.Smatrate li da je današnja rock scena u Hrvatskoj na pravom putu ili je zastranila? Je li bila bolja, čvršća i iskrenija prije, i ako da, zašto?

Najproblematičniji je, ispričavam se, taj pojam "scene". Stvarno se borim da ga ispravno shvatim, ali on me uvijek agresivno asocira na neku povezanost, zajedničku crtu, nedajbože i neku unutarnju osmišljenost. Dakle, ništa od toga u zbilji ne primjećujem, vjerojatno zato jer sam 10 sati u studiju svaki dan, četiri metra ispod zemlje, bez danjeg svijetla. Samo idem pišati u obližnji kafić, a tamo lokalci nikad nisu čuli za neku rock scenu u Hrvatskoj.

6. Kako je izgledalo stvaranje "Walta"? Je li proces počeo uskoro nakon prethodnog albuma ili ste uzeli kreativnu pauzu pa nastavili s radom par godina nakon "Pjesama za gladijatore"?

Proces pisanja pjesama je neprekidan. Druga je stvar što možeš pisati, a ništa ne napisati godinama. Otprilike godinu do godinu i pol nakon neke ploče ne napravim ništa spomena vrijedno. Ali forica je u tome da svakodnevno moram raditi mnoge uzaludne nacrte da se nakon tko zna koliko provedenog vremena u toj bezuspješnosti konačno nađu obrisi nečega što treba početi brusiti. Mislim da je slično kod pisaca svih fela, ako baš ne rade po narudžbi. "Walta" sam radio sam, godinama izoliran u studiju. Zvuči patnički, al tko me jebe kad ne znam bolje. Uglavnom, na neke konkretnije skice dolazio je producent Ivan Božanić, bildali bismo aranžmane u više tzv. "šniteva", tako da je većina objavljenih songova imala višegodišnji tretman.

7. Po vašem mišljenju, kakva je situacija trenutno u državi za nove bendove u nastajanju? Kakve su im mogućnosti za sviranje po klubovima, jesu li prepušteni sami sebi ili postoje šanse da ih netko primijeti i pomogne im u napretku (kakva veća diskografska kuća, jači producent ili nešto slično)?

Ima pametne dječice, ima uvijek talentiranih, ali nema mudonja, nema frajera. Svi ti klinci prvo računaju, pa kad izračunaju onda nešto sviruckaju prduckaju. Ne ide to tako s muzikom. Kapitalizam je najuspješnija vazektomija svih vremena. Konzumerizam je satrao otpor, negaciju koju svako uređenje samo po sebi provocira. Jebeš producente, diskografe i klubove. Uvijek sve kreće od pojedinca, od konstruktora i rušitelja konstrukcije. Današnji otpor je mlaka konzumeristička pišalina i njegovi nosioci lijepo žive od svojih "revolucionarnih" ideja.

8. Što možemo očekivati od Pipsa u budućnosti? Predviđa li se opet neka dulja pauza ili krećete odmah dalje s radom?

Kako da krenem kad nisam ni stao? (smijeh)

9. Kako fanovi reagiraju, po vašem viđenju, na novi glazbeni materijal?

Najgore moguće – hvale nas, ono, baš nas jako hvale, a na koncertima pjevaju i plješću ručicama. Ako me nešto može u grob strpat je to da nas hvale. (smijeh) Srećom, siguran sam da to neće dugo potrajati. Nema naš živalj živaca da ustraje u tom tonu po nekom pitanju. Fućkaš dan u kojem za nekog nisi rekao da je panglu, šupak, da je gotov i da tko ga jebe. Statistički je nemoguće da me takav dan zaobiđe i sve će opet biti u redu.

10. S kim biste od velikih svjetskih bendova najradije podijelili pozornicu i na kojem biste festivalu van granica Hrvatske sada voljeli nastupiti?

Zatekli ste me pitanjem... Zaista ne razmišljam o tome. Išao bih bilo gdje gdje ima zainteresiranih, i na kraj svijeta, ne bismo puno birali. Rokenrol je danas igračka srednje klase, pa kad živiš negdje gdje tog sloja društva gotovo da i nema sve ti djeluje kao Milka čokoladica prema jeftinoj šećernoj tabli. Ako se baviš muzikom, neka te lake noge nose, sviraj i upoznaj ljude. To je jedini smisao.

11. Vidite li u tekstovima na hrvatskom jeziku prednost kod domaće publike naspram onih na primjerice engleskom? Formira li se drugačija publika oko bendova ovisno o tome pjevaju li na materinjem hrvatskom ili nekom drugom jeziku?

Jezik je moj jo-jo. Mijesim ga, izvrćem, permutiram, zajebavam se njime. Jezik vremenom kod autora postaje meta jezik. Upravo meta jezik je ono što percipiraju ljudi i što ih za nešto veže ili zbog njega od nečeg bježe. To se, zasigurno, događa i svim kolegama koji vani klepaju na engleskom, španjolskom ili turskom. Dakle, jezik je u pop muzici zapravo zvuk, a sazvučje je predmet intuitivne recepcije. Svako racionalno tumačenje, objašnjavanje i trančiranje jezičnog značenja i značaja je, stoga, suvišno.


12. Koja je tajna uspješnosti Pipsa? Postoji li neki univerzalni savjet koji biste podijelili s mladima koji uzimaju instrument u ruke ili je svaki bend izolirani slučaj za sebe? Ima li, po vašem mišljenju, nešto što uvijek prolazi kod publike kod nas, a zatim kod publike u svijetu općenito?

Rekao bih, prvo sve odjebite, pa tako opet i opet, uvijek i ponovo. Odjeb je vaš modus operandi. To je nulta točka, početak svakog divnog prijateljstva. Kad se popneš na stage shvatiš da svi oni dolje u mraku ne žele da im držiš seminar o ljubavi i prijateljstvu nego prvenstveno respektiraju tvoju spremnost za odjeb. I oni bi, eto, odjebali, ali ih je strah. Ukratko, znate onu dobru staru – "ako ovo mogu učiniti sebi, možete samo pretpostaviti što ću napraviti vama!" To publika voli, od Madagaskara do Ovčjih otoka, tamo negdje više ili manje daleko...