Prisluškivanja bez skrivanja: Ciao, susjeda

Prisluškivanja bez skrivanja: Ciao, susjeda

Foto: Index

UMRLA je susjeda s drugoga kata, prezivala se Končar. Nekad mi se čini da su u ovoj zgradi, za samo nekoliko godina, skoro svi pomrli, ili se ubili.

Susjeda Končar bila je godište moje babe, 1931. Kada smo se doseljavali, ovdje, iza pruge, u kvart tranzicijskih gubitnika (čega tad, prije desetak godina, nismo bili svjesni), negodovao sam, ali u sebi. Ništa mi se nije sviđalo, činilo mi se da je predaleko od svega, tik uz cestu, tik uz groblje, kao nešto kuda treba samo projuriti i ne zaustavljati se ni u ludilu. Kasnije sam taj osjećaj izgubio. Kvart k'o kvart, malo opasniji, malo siromašniji, ali na koncu – gubitnici ovdje, gubitnici tamo – sve isti kurac.

Prema starima gajim posebnu ljubav

Susjeda Končar jedna je od prvih koju sam vidio u zgradi. Niska, sijeda, krupnih plavih očiju, možda je prva koja mi se nasmijala dok sam vukao kutije, ili vreće, ili i jedno i drugo. A ja jako volim kad mi se netko nasmije, odmah se i ja nasmijem, i to nije fejk, mi se nasmijemo onako: od srca. To je taj minimum koji jedni drugima možemo dati. Tada jedno drugom nismo rekli ništa. Kasnije smo uveli ono “dobar dan”, eventualno “kako ste”, i to je bilo to. Skoro deset godina, skoro svaki dan, samo mršavi pozdrav, i osmijeh, uvijek osmijeh. Mislim da se zvala Katarina. Neka bude da je Katarina. Katarina je lijepo ime.

Katarina je često držala odškrinuta vrata, kuhala je skoro svaki dan, ali iz njezina stana nije vonjalo po kupuščini, papcima i sličnim delicijama, zapravo – iz stana nikad nije vonjalo, što ne mogu reći za naš stan iz kojeg počesto vonja po grahu, kiselom kupusu, češnjaku. Jer ja kad kuham, kuham kao za armiju, i količinski, i sadržinski.

Prema starima gajim posebnu ljubav. Takvu ljubav nikad nisam osjećao prema mlađima, ili djeci. Dugo mi je trebalo da shvatim da najmanje ljubavi osjećam baš prema djeci, i da je to što sam ranije osjećao i pokazivao bilo fejk, jer tako nas uče, da se djeca moraju voljeti, ne daj bože da ne voliš djecu, kakav si to čovjek ako ne voliš djecu, i sl. Eto ovakav. Ionako djecu vole svi, lako će bez moje ljubavi. Dakle, starčad.

Još od najranijeg djetinjstva su me fascinirali, jer uglavnom su (bili) puni priča o vremenima drugačijim, koja su se desila ili nisu, nebitno, ali o vremenima koja su mi se uvijek činila boljim, sadržajnijim. Obožavao sam ići kod babe i djeda i slušati njihove priče, koje su bile pola sjećanja, pola tračevi, pola laži u koje su povjerovali. Ipak, pričali su ih s posebnom strašću. A to su priče u kojima se spajaju kamene kuće crnogorske, bez struje i vode, zmije, prerane i iznenadne smrti, priče gorštačke, gotovo nadrealne, i priče blatnjave, vojvođanske, priče u kojima je bilo i televizora i automobila, i tako sve do Facebooka. Kroz moju babu, koja živa je i zdrava u svojoj mučnoj starosti, isprepletene su sve te priče, čak i taj Facebook, koji ona zove jednostavno: kompjuter.

Moja baba je tipična seoska baba

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Moja baba koja zove se Jela ne liči na susjedu Katarinu. Moja baba je tipična seoska baba, zbabana prije vremena, jer takav je red. Kada gledam stare fotografije, ona je skoro ista i na onima s početka osamdesetih i sad prije par godina. I uvijek je tu, u izrazu lica, neki grč, neki kamen, nešto što se ne mijenja. I skoro nikad nema osmijeha, jer zašto bi se jedna baba na selu smijala, jer smijeh se ne prašta. Katarina nije imala taj grč, bila je zbabana, ali smekšana. Da li od života u zgradi, uz cestu, ili od nečeg drugog, to više nije bitno. Imala je i psa, malog psa koji zove se Lina.

Lina je piskutavo lajala, što je neke susjede sigurno živciralo, jer ima tih ljudi koje sve na ovom svijetu živcira. Nek jedu govna. Lina bi nekad istrčala iz stana, jurcala kroz hodnik, pa bi je Katarina zvala, i zvala, i zvala. A jednom sam ja vodio našeg peseka, koji laje kao sumanut, nekad i na muhu, pa kad su se sreli, on i Lina, o, pa to je bilo prezabavno. Mislim da su oni susjedi što im sve smeta doživjeli predinfarktno stanje. Peseke smo razdvojili, i opet se pozdravili bez riječi, samo uz osmijeh.

Dakle, nema više ni susjede Končar. Pred kraj prošloga mjeseca umro je i susjed od dolje, Husejin, kojeg smo zvali Crveni, jer je vječito bio nekako napuhan i zajapuren. Umro je iznenada, iako se kasnije ispostavilo da nikoga nije iznenadio. Umrla je i Gordana s prvoga kata koja je godinama imala rak, ali je pred smrt zaigrala na romskoj svadbi, tu, između zgrada. Igrala je kolo kao da joj je posljednje. I bilo joj je posljednje. A svadba je bila vesela, za pamćenje. Pa onda gospođa Ajzenberger sa šestoga kata, možda najstarija, vječito se vozala liftom gore-dolje i stalno dahtala u tom istom liftu, što bilo je nepodnošljivo. Pa onda Jovo i Smilja iz stana ispod našeg, itd, itd. Dakle, više od pola zgrade pomrlo je ili se ubilo za manje od deset godina, od četrdesetogodišnjaka do onih koji su zamalo primakli stotoj.

Takav je život

A većinu tih starijih, sretao sam u dućanu u kojem svi pazarimo, Univerexport se zove, gurali smo se oko sniženja, tiskali se oko jogurta i kukuruznoga griza. Onda bismo malo pričali, o skupoći i neimaštini uglavnom. Jedino Katarinu nikad nisam sreo nigdje van hodnika zgrade. A nije djelovala kao da ne može sići. Možda jednostavno nije htjela, možda joj je bilo lakše ne suočiti se s kvartom tranzicijskih gubitnika, sa siromaštvom koje buja, s blatom koje se podiže do guše. Ni to više nije bitno.

I moja mama je jedna od tih kojih više nema u našoj zgradi, ona je ta s trećeg kata, iznenada, prije vremena, itd. Ona nije dočekala da se zbaba. Izmakla je mučnoj starosti, ili ova njoj. Nekad pomislim, da li bi i ona kuhala pored otvorenih vrata i smješkala se susjedima. Sumnjam. Ili bi se tiskala oko sniženja. Možda. Ili bi, kad se smrkne, tiho silazila do kontejnera, pa njuškala, jer starost je mučna, i gladna. To pomislim pa se smrznem.

Već sutra će predsjednik kućnoga savjeta uredno prekrižiti još jedno ime sa spiska. Katarina.

Mrtve skoro nikad ne spominjemo, jer živi ostaju, jer takav je život.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara