Foto: PR

JEDNOM kad se pomirite s činjenicom da se u žiriju showa čiji je cilj izabrati najbolji glas nalazi "vokalno skromni" Ivan Dečak, "The Voice" je u teoriji sasvim pristojan dodatak sadržaju HRT-a.

U teoriji.

Pristojan.

Muškarci se ne preoblače u žene, ne traži se ljubav na selu niti ćete se osjećati nadmoćno gledajući netalentirani polusvijet kako arlauče pred kamerama. Ovo je show u kojem su netalentirane desetkovali iza kamera, a većina onih koji su završili na pozornici u nekom bi drugom showu zasigurno dogurali barem do četvrtfinala.

Drugim riječima, nema svih onih užasa koje hrvatski gledatelji vole.

To bi se moglo pokazati kao problem na dulje staze jer ovom showu fali seljaštva, a to je nešto što hrvatsko gledateljstvo često ne može oprostiti. Brzo bi se mogli zasititi sterilnosti i zaželjeti "dreletroničnosti" kojim obiluju neki drugi showovi.

Indira i ekipa na Prozacu

Naime, ono što smo mogli primijetiti već u prvoj epizodi (nadajmo se da se ne radi o problemu od kojeg će patiti cijeli show) jest da su mentori, najblaže rečeno, dosadnjikavi. Izuzmemo li vječito nabrijanu i "uzurlikanu" Indiru koja nije u stanju obuzdati svoje uzbuđenje čak ni kad trepće, ekipa djeluje izmoreno, a njihovi pokušaji da ispadnu zanimljivi prečesto su usiljeni.

Štoviše, usiljeno čak nije ni najbolji opis. Pravi bi opis bio da djeluju kao da čitaju scenarij koji je za njih napisao netko tko je doslovno preveo doskočice američkih mentora.

Najbolji trenuci upravo su oni u kojima njihova namjera nije zabaviti, publici dati do znanja da su nečiju izvedbu "osjetili duboko u nutrini", niti ispaliti unaprijed napisanu foru. No, spontanost je ono čemu svi teže i kada bi to bio jedini problem, onda problema ne bi bilo jer u ovoj je zemlji malo voditelja na koje se ne trebate naviknuti.

Nažalost, to nije slučaj i drvena družina samo je jedan od problema.

Drijemež zelenog legvana

Nakon eksplozivnog početka, atmosfera je lagano pala, dinamika je nestala nedugo nakon toga, a petnaestak minuta kasnije show vas lagano uljuljka u sveopću uspavanost i s istim biste entuzijazmom gledali subotnji drijemež zelenog legvana.

Mentori nisu drkadžije (jer za to nemaju razloga), kandidati su civilizirani čak i kad popuše, ni pjesme koje su izabrali nisu pretjerano živahne, a kad je sve naprasno završilo morali ste se zapitati: "Znači, to je bilo to?".

Ukratko, da je hrvatski "The Voice" osoba, bio bi Ivo Josipović s "neobuzdanom ekspresivnošću" Ivana Vilibora Sinčića.

Ovom showu nedostaje udarac u jaja

Valja spomenuti i kako znakove života često pronalazimo samo u bekstejdžu u vidu pratnje kandidata koji često u suzama reagiraju na (ne)uspjeh svojih prijatelja i članova obitelji.

Emisiji ne pomažu ni voditelji Iva Šulentić i Ivan Vukušić čiju funkciju je teško definirati. Na temelju onog što smo vidjeli u prvoj emisiji, ovaj dvojac dosadno proćaska s kandidatima, a ostatak vremena provode u bekstejdžu i bleje u ekran, prekriženih ruku.

Uglavnom, najave su bile bombastične, a "The Voice" smo mjesecima unaprijed najavljivali kao "spektakl". Letvica je stoga postavljena prilično visoko (prvenstveno zbog stranih verzija koje su odlične), međutim, ono što smo na kraju dobili daleko je od showa koji će privući mase.

Nije odličan, nije užasan, "The Voice" je ona dosadna, mlaka i metiljava sredina. 

Treba ga hitno oživjeti elektro šokovima i pretvoriti ga u nešto što ćete poželjeti gledati iz vikenda u vikend. Razbuditi ga direktnim udarcem u jaja. Ne samo zbog toga što je prva epizoda bila prokleto dosadna već i zato što bi ovo, dođe li ekipa svijesti, mogao postati dobar show.

"The Voice" u teoriji ima sve predispozicije da postane hit (jer konkretne konkurencije u istom vremenskom terminu zasad nema), ali hrvatska inačica pokazala nam je koliko je malo potrebno da uzmete uspješni koncept i pretvorite ga u nešto što gledatelje tjera da usred showa pomisle: "Znaš što bih sad mogao? Prebacit' na RTL i pogledat' drugu polovicu 'Nacionalnog blaga'".

>> Počeo show koji je HRT bombastično najavljivao