KRAJ godine je idealno vrijeme za podvlačenje crte i svođenje računa. 2014. je što se tiče stripa bila izuzetno plodna, štoviše, bilo je toliko divnih izdanja koja su vapila da se pročitaju, no u izboru od deset najboljih, naravno, za sve nema mjesta.

 

Vjerujem da ovaj izbor ima i nekih rupa, da će svatko od vas izabrati neki strip kojeg ovdje nema i pitati se zbog čega je to tako. Međutim, kako je svaki izbor stvar osobnog stava autora, njegovih afiniteta i subjektivnih sklonosti, takav je i ovaj te čvrsto stojim iza njega.

 

No, da ne filozofiramo, krenimo redom, od desetog mjesta prema prvom:

 

 

Kad je Vladimir Šagadin, odnedavno široj javnosti poznat kao voditelj glazbenog showa ''Šlep šou'', prije par godina pokrenuo izdavačku kuću 2x2, vjerojatno nije ni slutio da će od 2011., pa do danas uglavnom objavljivati  stripove napisane i nacrtane isključivo ženskom rukom (u redu, novi strip Darka Macana je iznimka). No, je. I neka je. Jer da nije, pitanje je bismo li uopće imali sreću da nam u ruke dođu divni stripovi Sare Divjak, Ivane Pipal, Nine Bunjevac (o njoj nešto kasnije u istom ovom tekstu) i naravno Sonje Gašperov.

 

Nepobitna činjenica jest da je ženski rukopis u svijetu stripa poprilično marginaliziran. Ne samo danas, tako je bilo uvijek. I to nije problem samo ove regije niti je Balkan posljednji bastion testosterona koji strip nikako ne želi dijeliti sa ženama. Ne, to je problem koji guši i ograničava svijet stripa od samih njegovih početaka. Sebe držim kao sasvim solidnog poznavatelja stripa i fanatičnog kolekcionara, no kad se pokrene priča o ženskim autorima u stripu, na pamet mi padne eventualno Francuskinja Claire Bretecher, princeza mange Rumiko Takahashi i naravno, autorica divnog Persepolisa Marjane Satrapi. I to je više-manje to.

 

I baš radi takvih stvari, zbog potrebe da se jednom za svagda dokine taj neprihvatljiv nesrazmjer, jako je važna pojava ove izdavačke kuće na hrvatskoj nakladničkoj sceni, koja je dala priliku mladim i uglavnom  neafirmiranim (Nina Bunjevac je tu iznimka) autoricama da nam pokažu i dokažu da itekako postoji ženski strip, da je živ i postojan te spreman na grčevitu borbu za svoje mjesto pod suncem. Rame uz rame sa onim muškim. 

 

"Urlak" je treći strip iz serijala o vučinama splitske autorice Sonje Gašperov i dosad najbolji. Njen prvi dio iz ove, zasada vučje trilogije ''Od kolijevke pa  do groba'' bio je eksperiment. Istina, jako dobar eksperiment, no ipak poprilično hermetičan i široj publici teško prohodan strip. ''Vučine: Nasljednik'', bio je velik korak naprijed. Fantastično napisan i još bolje nacrtan album koji progovara o smislu života na pomalo neobičan i pomaknut način, bio je valjda nešto najbolje što se u domaćem stripu dogodile te 2012. godine. Ako su ova dva stripa bili maturalni, odnosno diplomski rad, Sonjecka je s ''Urlakom'' doktorirala. 

 

I dok se Sonja u ''Kolijevci'' zapravo zagrijavala, a u ''Nasljedniku'' je kroz oči vučina prikazala svu jad i bijedu današnjeg ''modernog i urbanog'' stila života koji nas bespoštedno melje i pretvara u nesretnike čiji se smisao vrti isključivo oko onog materijalnog, ''Urlak'' je priča okolici Biokova, čija je povijest puna divnih, ali i mračnih bajki o vukodlacima. 

 

Godina je 1936. u selu Bastu teško se živi: seljaci beru masline i suše sol, žandari hvataju krijumčare duhana, a djeca slušaju priče o planini koja krije strašne tajne i iza koje su nekoć živjeli Morlaci, narod pun čudnih običaja. Zla kob seljana počela je krvnom osvetom, a malo pomalo cijelo selo ostalo je bez muškaraca koji su nestajali u noći punog Mjeseca. Sve što se čulo s planine bilo je urlanje, pa su stanovnike planine prozvali Urlaci...

 

Već sam jednom napisao, no nije zgoreg i ponoviti da ako "Vučine" ikad dođu u ruke Sonjinog uzora, francuskog velikana Lewisa Trondheima, mislim da će se i stari Lewis morati dobrano zamisliti i ozbiljno zasukati rukave da je nadmaši. 

 

 

Kad su se početkom godine pojavili na sceni s prvom knjigom iz serijala o Lawrenceu Nipperu, izdavačka kuća ''Strip non stop'' bila je pravi misterij, čista enigma. Rijetki su znali koji se ljudi kriju iza ovog  projekta, no svi oni koji su odrasli u 90-ima čitajući pustolovine ''zlatnog dečka engleskog nogometa'' bili su oduševljeni. Među njima i, naravno, moja malenkost. Kako sam tada, još više od stripa obožavao nogomet, Nipper je bio strip napisan za mene. Gotovo pa plastično prikazan šarm onog romantičnog vremena tankih stativa i nevina neiskvarenost te prekrasne igre bili su glavni aduti ovog stripa.

 

Dirljiva priča o siročiću koji se snagom svog nogometnog talenta podigao iz blata i postao zvijezda najprije Blackport Roversa, a onda i cijelog engleskog nogometa predstavlja sam vrh sportskog stripa. Izvorno je u Engleskoj objavljen još davne 1970. u magazinu SCORCHER & SCORE u ritmu od dvije stranice tjedno i izlazio je sve do travnja 1983. Slobodna Dalmacija je u istom tom formatu s Nipperom počela izlaziti 1978., a s reizdanjem u manjim sveskama krenulo se 1994. Međutim, nikad Nipper, barem ne na našem tržištu, nije objavljen do kraja niti smo ikada saznali kako završava priča o tom malenom nogometnom čarobnjaku čija se životna priča može podvesti pod onu ''od trnja do zvijezda", odnosno od prljavih lučkih dokova do blještavila Wembleyja.

 

Ako je vjerovati Damiru Bebeku i Draženu Ivaniću, dvojcu koji je pokrenuo ''Strip non stop'', kad pročitamo posljednju, šestu knjigu, napokon ćemo u donjem desnom kutu zadnje stranice vidjeti i ono THE END.

 

Inače, scenarij Nippera potpisuje Tom Tully, a crtež slavni Argentinac, koautor još slavnijeg ''Eternauta'' , koji je u Englesku pobjegao pod progonom vojne Hunte generala Videle.

 

Složit ćemo se da su Alan Ford, Zagor i Asterix i danas sinonimi za strip, barem kad pričamo o ovom našem podneblju. Međutim, danas, i Alan Ford i Zagor pretežno funkcioniranju isključivo kao artefakti nostalgije, kao simboli nekih dobrih starih vremena, koje ćemo prizivati tek kad uzmemo u ruke te stare i raskupusane sveščice. No, nažalost, u njima  više ne nalazimo ništa više doli običnog sentimenta s kojim će se identificirati svaki čitatelj koji je odrastao uz njih. 

S druge strane, Asterix, koji nam je također obilježio te nježne i formativne godine, barem po mišljenju potpisnika ovih redaka, iz današnje perspektive, ima neusporedivo veću snagu od gore navedenih strip serijala i bez pretjerivanja mogu zaključiti da je najvažniji strip naših djetinjstva, a možda i života općenito. 

 

Asterix je i nakon punih 55 godina (prve stranice objavljene su 1959. u Magazinu ''Pilote'', a 1961. izašla je prva cjelovita epizoda s naslovom Asterix Gal) odolio zubu patine i jednako je svjež i maestralan kao i nekad. Priča o malenom galskom naselju koje je uz pomoć čarobnog napitka uporno odolijevalo rimskoj okupaciji, možda je više nego išta drugo nudilo bezbrižnost  i eskapizam u onom svom najljepšem i najnevinijem izdanju.

 

Remek djelo scenarista Renea Goscinnyja i crtača Alberta Uderza strip je koji se može čitati na više razina jer u njemu nikad svi neće vidjeti iste stvari (bizarno i stupidno, ali istinito, ugledni kritičar i teoretičar stripa Maurice Horb je u ''Svjetskoj enciklopediji stripa'', najrelevantnijoj knjizi o stripu ikad napisanoj ustvrdio da je Asterix strip koji je duboko uronjen u šovinizam i rasizam, a da je Asterix zapravo duhovni blizanac Jean Marie Le Pena i čisti eksponent degolovskog imperijalizma. Također, s Hornom se u velikoj mjeri složio i norveški teoretičar Finnjorklid, koji istina nije prihvatio tezu o rasizmu, ali je Asterixa i Obelixa doživio ne samo kao francuske, već kao i muške šoviniste).

 

Jednako omiljen i kod djece, kao i kod odraslih, Asterix koji je tijekom desetljeća nadišao sam medij i postao kulturno blago, ne samo francusko, nego i europsko, pa i svjetsko, do sada je prodan u 350 milijuna komada i preveden je na čak 110 jezika i narječja. 

 

Asterixa nije bilo na hrvatskom tržištu od 2006. i izdavačka kuća Bookglobe 2014. krenula je u herojsku avanturu.  Ove godine Bookglobe je objavio prve četiri knjige – ''Asterix i Latraviata'', Asterix i povratak u klupe'', ''Dan kada je nebo palo'' i ''Zlatna pustolovina'' – a plan je da se redom koji je unaprijed dogovoren (od posljednjeg 35 broja prema prvom) objave sve knjige koje postoje o malom, ali velikom Galu i njegovim avanturama. 

 

 

''Ima nešto jače od mene, kada stojim propadam.''

 

Kako je bilo divno živjeti u vrijeme Dražena Petrovića. Gledati ga kako igra, kako pobjeđuje, kako se zabavlja, kako se veseli. Nikad Dražen nije bio običan košarkaš, samo košarkaš. Premda najbolji na svijetu, bio je i puno više od običnog sportaša. Svijet sporta bio je preuzak za sve ono što je Dražen nudio. Dražen je bio uzor, ne samo djeci, već i odraslima. 

 

Draženova predanost košarci, njegova dobrota, fanatični pristup radu izniman karakter i nevjerojatna ljubav prema poslu koji je obavljao, očaravala je. Od Dražena je bilo i većih talenata, ali rijetki su oni koji su se Draženu i približili. Kad bi propustio makar jedan trening, smirio bi se tek kad bi sljedeći dan odradio dvostruko. Kad je potpisao za Real, dakle, kad je financijski postao potpuno neovisan, Dražen nije zanemarivao ni školu. Otac Jole tu je bio isključiv. Sve je to lijepo, ali škola je najvažnija. Dražen je tu filozofiju prihvatio. Popusta nije bilo nikome, sebi najmanje.

 

''Dječak'' Frane Petruše, hrvatskog stripaša za kojim je poludjela stripovska Francuska, a koji iza sebe već ima dva izuzetna djela također u velikoj mjeri protkana košarkom (''Papak'' i Mostarske Kiše'') priča je o životu idola velikog sportskog talenta i širokog srca, koji je bio uzor svima.

Na svega 34 stranice Petruša je uspio uhvatiti sve ključne točke Draženovog života. Svega 34 stranice i bilo je dovoljno. Netko će reći da je ''Dječak'' morao biti puno duži, opsežniji, slojeviti, da bi jedino tako mogao ispuniti svoju svrhu – ispričati pravu priču o Draženu Petroviću.

 

No, zašto? Nekad je jednostavnost neusporedivo efektnija od pretencioznosti, a Petruša je to dokazao. Kako idejom i pristupom priči, tako i sjajnim crtežom – razigranim, energičnim, ekspresivnim, stiliziranim, ali i dovoljno prepoznatljivim. 

 

''Dječak'' je izuzetno dirljiv i edukativan strip, namijenjen u prvom redu klincima, ali čak i više njihovim roditeljima, da nakon što ga pročitaju shvate da se Draženi Petrovići ne rađaju, nego da se oni stvaraju. Radom, radom i samo radom. 

 

 

Groblje u suvremenom Izraelu posjećuje neobičan gost. Sohei Toge, postariji gospodin iz Japana, bivši novinski dopisnik, polaže buket cvijeća na grob izvjesnog Adolfa Kamila, zaključujući zadnje poglavlje priče o tri Adolfa: Kamilu, Židovu odraslom u Kobeu u Japanu, sinu pekara; Kaufmannu, sinu jedincu njemačkog konzula namještenog u tom lučkom gradu i njegove žene Japanke; i Führeru, s kojim je dalekoistočna nacija dijelila ciljeve. 

 

A njihova priča počinje 1936. kada Toge odlazi u Berlin izvještavati s Olimpijskih igara. U Berlinu studira i njegov brat Isao koji se želi naći s njim kako bi mu predao iznimno važne dokumente vezane za Adolfa Hitlera, o kojima može ovisiti sudbina Njemačke, ali i cijelog svijeta. Međutim, Sohei kasni na sastanak i pronalazi brata mrtvog. Da stvar bude čudnija, vlasti ne pokazuju nikakav interes za otkrivanjem krivca i ponašaju se kao da Isao nikad nije ni postojao. Sohei pokreće vlastitu istragu i otkriva da je brat tajanstvene dokumente ipak uspio poslati u Japan.

Izvorno objavljen osamdesetih godina prošlog stoljeća u nastavcima u časopisu Tjedni Bunshun, ''Adolf'' predstavlja magnum opus posljednjeg desetljeća značajne karijere majstora stripa Osamu Tezuke, autora kojeg u Japanu smatraju bogom mange.

 

Premda nisam neki ljubitelj mangi, ''Adolf'' predstavlja nešto zaista izuzetno. Kroz golemu, u tri debele knjižurine  detaljima nabijenu priču, Tezuka nas vodi maestralno, vješto balansirajući s fikcijom i fakcijom, koje se isprepliću te kao kule od karata uništavaju brojne stereotipe.

Sva tri glavna lika, i Toge i Kaufmann i Kamil,  tipični su primjeri junaka klasične mange. Junaci u manga stripovima profilirani su tako da njihov karakter obično balansira na tankoj granici koja dijeli dobro od zla premještajući se slobodno s jedne na drugu stranu. Njihove karakterne crte nisu dane jednom za svagda, već se mijenjanju i razvijaju tokom vremena kao i sve druge ljudske osobine i sposobnosti. To dakako vrijedi i za njihove moralne vrijednosti koje su također podložne promjenama.

 

Ili kako to formulira Antonia Levi, jedna od rijetkih zapadnjačkih iskonskih poznavateljica japanskog stripa: ''Kako se ljudska bića mijenjaju vremenom, prirodno je da se razbojnici preobrate u junake, dok će se za pojedine junake pokazati da posustaju.''

Pomalo drama, pomalo avantura, a pomalo ratna priča, ''Adolf'' na jednoj malo višoj razini funkcionira i kao izuzetna studija opsesije. Toge žudi za osvetom brata i izvršenjem zadatka  zbog kojega je Isao izgubio život. Kaufmann vapi da pomiri ono što zapravo u suštini on i je, drag i dobar dječak te ono u što ga pretvaraju u nacističkim internatima.  A Kamil, on želi spasiti svoga oca, zaštititi obitelj i na kraju, baš kao u nekoj šekspirijanskoj tragediji, osvetiti se onom tko mu je život pretvorio u pakao. 

 

 

Skriven na dnu svijeta leži tih pomorski gradić gdje je plaža osunčana, čaj vruć, stanovnici ljubazni i svi vole stripove. Kad izvjestitelj Leonard Batts osvane u Hicksvilleu u potrazi za pričom o najslavnijem izvozu iz grada, zvijezdi stripa Dicku Burgeru, očekuje jednostavnu priču o mjesnom dječaku koji je daleko dogurao. Umjesto toga zatiče grad pun čuda i iznenađenja i mračnu tajnu koju nitko ne želi odati.

 

Hicksville, objavljen 1998. i posvuda dočekan hvalospjevima, zajedljivo je zabavna priča o opasnom biznisu umjetnosti i upečatljivo promišljanje o čežnji i žaljenju, o tome kako se izgubiti i kako pronaći put kući.

 

Leonard Batts je mladi i nadobudni stripovski geek, dolazi u mali novozelandski gradić, skriven i od boga i od vraga, u gradić gdje je sve čudno i gdje svi pričaju nekim svojim jezikom. Ljudi su u Hicksvilleu dragi, ljubazni, istina, malo pomaknuti, ali topli i plemeniti. I vole stripove. A ne vole kavu. Svi u Hicksvilleu vole stripove. Zapravo krivo, u Hicksvilleu su stripovi smisao postojanja, a lokalna knjižnica, koja posjeduje valjda sve ikad napisane, nacrtane, objavljene i neobjavljene stripove, mjesto je poput Borgesove ''Babilonske knjižnice'' (ovdje je to svjetionik) na kojemu se sijeku svi pravci u svemiru. 

 

Sentimentalni favorit godine ''Hicksville'' je zapravo neka vrsta hommagea devetoj umjetnosti u kojem Horrocks služeći se fanzinskom poetikom piše ljubavno pismo stripu kao mediju koristeći se pritom gomilom referenci na pop-kulturu općenito, no uglavnom onu stripovsku. Svako poglavlje počinje nekim slavnim citatom velikana stripa, od Willa Eisnera i Miltona Caniffa do Osame Tezuke i Stana Leeja. U ''Hicskvilleu'' Horrocks odaje počast Mooreovim ''Watchmenima'', nudi nam onaj slatkasti šarm Alexa Robinsona i njegovog ''Ofucanog holivudskog filma'', a saznajemo da je Pablo Picasso bio jednako zaslužni velikan stripa baš kao i  George Herriman. Svojom bezbrižnošću gradić Hicksville podsjeća na Cicely, a začudnošću i misterijom, vuče na Lynchov Twin Peaks.

 

Bogatstvo i složenost ovog stripa, koji je majstorski spojio humor i dramu temelji se na neobičnom pripovijedanju autora i sjajnom karakterizacijom ekscentričnih i živopisnih  stanovnika dalekog malog grada.

 

Dirljivo, dražesno i šarmantno djelo, definitivno je najveće iznenađenje godine.

 

 

U istražiteljskoj sobi Polza Mancini sjedi pred dvojicom detektiva koji pokušavaju doći do odgovora zbog čega je Polza učinio nešto stanovitoj Carole. Upravo to nešto i upravo to ZBOG ČEGA, ključ je svega, ključ čitave napetosti koja prati ovo djelo. Inspektori znaju što je Polza napravio toj ženi, no mi to ne znamo, a ni mi ni istražitelji ne znamo zbog čega, ne znamo razloge, a Polza ih pristaje nuditi, ali samo i isključivo u kompletu sa svojom životnom pričom. Smatrajući ga neuračunljivim, inspektori Polzu puštaju da se otvori, nadajući se da će tako što prije doći do potrebnih odgovora koji plutaju negdje po površini i tako što prije zatvoriti slučaj. No ni ne slute što ih zapravo čeka u Polzinoj priči. A mi čitatelji samo čitamo, gledamo i šutimo. Jer nakon onoga što će Manu ispričati kroz Polzina usta, riječi postaju suvišne.

 

Kad se hrvatska publika prije par godina upoznala sa ''Svagdanjom borbom, bilo i više nego dovoljno da shvatimo kako se pred našim očima stvara povijest, a Manu Larcenet postaje jedan od predvodnika novog svjetskog strip poretka. Nakon što je "Svagdanjom borbom" porušio desetljećima ustaljene kanone da francuski strip mora biti ili avanturistički ili smiješan, Larcenet je stvorio jedan sasvim novi univerzum i kreirao jedan od najkompleksnijih i  najboljih grafičkih romana u zadnjih 20 godina. I kad netko napravi nešto tako značajno, nešto tako grandiozno u sferi djelatnosti kojom se bavi (''Svagdanja borba'' je za svijet stripa Šibenska katedrala, ''London Calling'', Maradonin drugi gol Englezima i Goranova paralela sa poda protiv Henmana) čovjek bi pomislio da bolje od toga ne može. Eto, na svu sreću, Manu Larcenet nije tako mislio i Blast je postao neka vrsta njegovog životnog masterpiecea. 

 

I je, sva četiri toma tog remek djela čijem smo nastajanju svjedočili zaokružuju jednu zaista maestralnu cjelinu priče koja je mračna, teška, surova, priče koja nas udara direktno u lice, ali i priče koja bez sumnje pomjera granice stripovskog pripovijedanja. Blast nije strip nakon kojeg ćemo se osjećati veselo, Manu ne želi biti prijazan, štoviše, on se s čitateljima poigrava, provocira ih, testira njihova moralna načela i pred njih stavlja neka pitanja čijih odgovora se uglavnom bojimo i izbjegavamo ih. Manuova akcija je izazvala reakciju i zato je Blast remek djelo devete umjetnosti.

 

 

Slavni britanski Guardian uvrstio je ovu grafičku novelu u najbolje strip knjige u ovoj godini, a kolumnistica Guardiana Rachel Cook opisala ju je kao "divan memoarski zapis o razornom utjecaju nacionalizma na cijelu obitelj".

 

''Zemlja otaca'' autobiografska je priča o životu autorice, jedne od tisuće žrtava pomahnitalog nacionalizma, koji je puno stoljeće na Balkanu uobičajeno stanje uma. 

 

Ninin otac je kao dijete gledao spaljivanje svog sela, ustaške pokolje, i nakon rata kao siroče, sam samcat na ovome svijetu trbuhom za kruhom odlazi u Kanadu. Politički nepismen i emocionalno uništen, jedino što je imao bio je osjećaj pripadnosti srpskom nacionalnom biću. Kao takav, bio je idealan materijal za političku manipulaciju i šezdesetih godina priključuje se radikalno-nacionalističkoj četničkoj skupini Nikole Kavaje. 

 

To je bila tajna srpska teroristička organizacija pod imenom SOPO, čiji je cilj bio oboriti vladu Jugoslavije širenjem propagandnih materijala po dijaspori i podmetanjem bombi u jugoslavenskim konzulatima i ambasadama u Sjevernoj Americi. Ninin otac 1977. poginuo je u nerazjašnjenoj eksploziji u Torontu, a strip prati sve te dramatične događaje, kako na široj, političkoj razini, tako i na onoj užoj, obiteljskoj. 

 

Kako Guardian piše ''Zemlja otaca'' uz neupitnu umjetničku vrijednost transcendira u domenu šire političke važnosti. U njemu nagrađivana autorica Nina Bunjevac opisuje odrastanje u procjepu između naslijeđa srpskog nacionalizma svojeg oca i socijalizma u kojem su je odgojile majka i baka.

 

Grafički maestralan, pripovjedno ubitačan, ''Zemlja otaca'' je nešto što često volimo pomalo i teatralno nazvati pričom većom od života. S razlogom.

 

 

Strip Sandman scenarista Neila Gaimana, jednoga od najprodavanijih svjetskih strip-autora prema New York Timesu, najznačajniji strip je devedesetih godina. Kao bogata mješavina modernih mitova i mračne fantastike u koju su neprimjetno utkani suvremena književnost, povijesna drama i legende, Sandman se također smatra jednom od najoriginalnijih i umjetnički najambicioznijih serija modernoga doba. Do svoga svršetka 1996. znatno je pridonio umjetničkom sazrijevanju stripa, a sam postao fenomen pop-kulture.

 

Nije Gaimanov "Sandman" bio prvi strip koji je neizbježno prizivao postomodernu, sumnjivo je čak i koliki je dio goleme vojske fanova stasale devedesetih bio svjestan Gaimanove metaliterarnosti, no kritika je (kojoj je nakon golemog uspjeha Spiegelmanovog "Mausa" trebalo još dokaza kako strip, ipak, nije samo dječja literatura) jedva dočekala priliku za razbacivanje teškim teorijskim pojmovljem koje se, ne bez razloga, moglo odreda primijeniti na svaku pojedinu stranicu Gaimanovog stripa. "Sandman" je tako, i kriv i dužan, postao paradigmatskim primjerom postmoderne i kanonskim tekstom dvaju, do tada zaraćenih, tabora – onog literarnog i onog stripovskog.

 

Nije dovoljno samo reći da je Sandman pomaknuo čitav jedan pravac u kojem se dotadašnja strip scena kretala, pojaviše u aspektu naracije, koja je u Gaimanovu rukopisu posve slobodna, a u isto vrijeme izuzetno vjerodostojna. Gaiman u Sandmanu koristi dva opozitna univerzuma: služi se bićima koja su i starija i moćnija od svega onoga što mi poznajemo, a smješta ih u naš jadni i obični svijet. U Sandmanu dolazi do sudara sna i jave, surove realnosti i bezgranične mašte. 

 

Da bi dokazao o kakvom se djelu radi, citirat ću Mikala Gilmorea, strip kritičara Rolling Stonea, koji je sjajno detektirao važnost i vrijednost Sandmana:

 

''Sandman Neila Gaimana vjerojatno je najmaštovitija i krajnje zaprepašćujuća knjiga u današnjem ''srednjostrujaškom'' stripu, a ujedno je i najradikalnija. Gaiman u njoj pripovijeda jezive, zapetljane, ponekad turobne priče o kapricioznim bogovima i krhkim ljudima, a uspijeva i da izvede sjajan trik tako da samu Smrt učini, na koncu konca, nečim za što dosita vrijedi umrijeti. Ipak, najveća, ali i najuznemirujuća snaga Sandmana leži u tome što su svi njegovi užasi i sve njegove nade duboki i poznati koliko i samo srce.  Čitati Sandmana znači čitati nešto što debelo prevazilazi običan strip; čitati Sandmana znači čitati moćnu novu književnost, svježu od odjeka mitova koji nikad ne zastarijevaju.''

 

 

Što napisati o Alanu Mooreu, a da već nije napisano? Što iznova otkriti o čovjeku koji ne samo da je najpoznatiji i najvažniji stripaš današnjice već je i samo utjelovljenje stripa kao medija? Ima li smisla iznova i iznova otkrivati toplu vodu ili je jednostavno dovoljno uroniti u začudni svijet njegove poetike i samo se prepustiti plivanju uz magičnu struju svijesti jednoga od najboljih pripovjedača koji se ikada latio pisaćeg stroja ili računala? Mislim da je pametnije ovo drugo. Stoga…

 

Među pravim znalcima iz svijeta stripa, Moore već odavno ima kultni status, a u međuvremenu je postao i svojevrsna hollywoodska zlatna koka. Naime, za gotovo se svako njegovo djelo filmske kuće doslovce otimaju - From Hell, The League Of Extraordinary Gentelmen i Watchman i naravno, V kao Vendetta – i premda upitne umjetničke vrijednosti, odavno su  već su zaživjeli kao izuzetno gledani i profitabilni filmovi.

 

Isprva pisana u crno-bijeloj tehnici, V for Vendetta je izlazila od 1982 - 1985 u Warrioru, listu koji se smatra nekakvom britanskom antologijom stripa. Godine 1986. Dez Skinn, urednik Warriora, ohrabren velikim uspjehom prvih epizoda Vendette, zadužuje Moorea da skupa sa crtačem Davidom Lloydom stvori fantastičan, revolucionaran mračni strip. Premda je prvotna ideja bila da se priča postavi u SAD u 30-te godine 20. st., ipak je odlučeno da se radnja prebaci u totalitarnu Veliku Britaniju postapokaliptične bliske budućnosti. U početku zamišljen kao realističan junak američke gangsterske ere, V postaje simbol anarhizma i bezkompromisne borbe protiv fašizma.

 

Kreirajući Vendettu i nastojeći postići dovoljno mračnu i provokativnu, a u isto vrijeme i zabavnu atmosferu, Moore i Lloyd koriste sva svoja znanja iz svih sfera života - pop-kulture, politike, književnosti, filozofije. Tako u Vendetti možemo opaziti Orwella, Huxleyja, Thomasa Discha, Vincenta Pricea, Davida Bowiea, Batmana… No, kao ključna inspiracija za pisanje Vendette, Mooreu je poslužila sama politička klima Velike Britanije sredinom 80-ih. Konzervativna vlada Čelične Lady i posljedice njenog političkog djelovanja (rat s Argentinom, bezbrojni štrajkovi, represija vlasti, porast nasilja) bili su bogomdani da ih Moore parafrazira u svom djelu.

 

 Dakle, radnja se odvija 1997., u futurističkom  Londonu. Britanija se oporavlja od posljedica nuklearne katastrofe, a nestabilnu situaciju koriste fašisti (premda se ni u jednom trenutku tako ne nazivaju, posve je jasno koju stranu drže) pod vodstvom kancelara Adama Suttlera i preuzimaju vlast. Provode teror, otvaraju konclogore za sve one koji ne misle jednako, odnosno za sve koji se uopće usuđuju misliti, a gradovima patroliraju policijske i parapolicijske snage. No, jedna osoba ne misli da mora stajati po strani. To je on, jednostavno nazvan V. S maskom legendarnog britanskog anarhista iz 17. st., Guya Fawkesa, odlučuje se suprotstaviti režimu i srušiti ga bez obzira na posljedice. On je byronovski romantičan, karizmatičan, tajanstven, velik, ali je također i okrutan, jer se jedino okrutnošću na okrutnost može izvolijevati trijumf.

 

I dok V svojim djelovanjem pokušava srušiti truli sustav, u pozadini stripa odvijaju se intelektualne debate, ispričane jezikom svakodnevnice. Rasprava koja bi trebala potaknuti razumijevanje V-ovog djelovanja, razumijevanje anarhije, reda, nereda i povlačenja granice između psihopatskog ubojice i revolucionara. Po nekim ciničnim kritičarima svjetskih revolucija između ove dvojice i ne može se povući oštra crta razgraničenja. U liku V-a Moore nam je ponudio odgovor što se događa kad jedno društvo do tolike mjere degenerira, da više nije u stanju samo sebe održavati. Naravno, tada se stvaraju nuspojave, određena antitijela koja izjedaju cjelinu na mjestima koja su najranjivija i najslabija, kako bi se urušila i nanovo izgradila i stvorila neki novi čistiji i pravedniji svijet.

 

Međutim, možemo li  sa sigurnošću tvrditi da je Mooreov V heroj? Istina, on želi novi i bolji svijet, ali po koju cijenu i kakvim alatima želi doći do njega. Terorom na teror, nasiljem na nasilje.

V kao Vendetta je strip koji nas uči da ne postoje samo crna i bijela boja. Da se na teror ne ide terorom. Nema terora s ljudskim licem, jer teror je teror, bez obzira na to iza koje ideologije se skrivao. Moore nas samo moli da budemo mudriji i pametniji i ukazuje nam da ne postoje naizgled sitni ustupci i prešutna odobravanja. Ona su opasna, a povijest nam je za to ponudila itekako puno primjera. U trenutku kad zatvorimo oči i dragovoljno se lišimo odgovornosti za vlastite postupke, ista, skupa s moćima (koja s odgovornosti idu ruku uz ruku), na vlast dovodi ljude koji će nas neupitno odvesti u propast. 

 

Zar zaista to želimo? Zar zaista želimo zatvarati oči i odgovornost prepuštati drugima? Ne budimo ovce i ne pravimo se da nas se sve ovo oko nas ne tiče, jer bude li tako, onda ništa bolje nismo ni zaslužili. Ne kažem vam to ja, to vam kaže veliki Alan Moore.

 

 

"Prvo su došli..." poznata je izjava i provokativna pjesma koja se pripisuje pastoru Martinu Niemölleru (1892.-1984.) o tromosti i nereagiranju njemačkih intelektualaca nakon dolaska nacista na vlast te politike "čišćenja" pojedinih društvenih skupina.