Foto: Facebook

NAKON što je Antonia Dora Pleško prošla u finale Supertalenta, na društvenim mrežama su se pojavile priče o namještanju u showu, a neki su išli tako daleko da su zaključili da je njezina pobjeda već osigurana.

Mlada Splićanka se na te komentare odlučila osvrnuti na svom Facebook profilu, a njezin status prenosimo u cijelosti.

"Iako sam rekla da više ne želim odgovarati na svakakve medijske napise čiji senzacionalni naslovi prodaju novine a daleko su od istine, moram reći samo nešto. Dobra večer, zovem se Antonia Dora, moje dvostruko ime nije zbog mog plemićkog porijekla, već su se mama i tata posvađali ispred vrata od matičara pa je ovaj zapisao oba imena, nećete vjerovati, baš obična priča.

Moja obitelj je jedna sasvim obična radnička obitelj, i da, gledamo kao i većina građana Hrvatske akcije u prodajnim centrima i stisnemo se na visoke datume. Nezanimljivo? Idemo dalje. Završila sam osnovnu školu i nizu glazbenu i za to vrijeme išla sam i u GKM kao i ogroman broj djevojčica iz Splita. Nikakve privilegije nisam imala, čak sam često bila tužna što sam svoj glas posuđivala drugima, a oni na to otvarali usta, a voljela sam jako te pozornice pa i kad sam bila samo sporedni leptirić u prolazu u predstavi. To sam nadoknadila mojim malim predstavama u kući kod bake maltretirajući sve ukućane.

Vidjela sam reklamu za Supertalent sa 10 godina i nazvala broj i registrirala se sa još par prijatelja. Mama se plašila i nije baš bila oduševljena, ali su joj rekli da nema razloga i da će to sve biti lijepo jer sam dijete, a mediji ne diraju djecu. Prvi nastup na audiciji zapamtila sam po tome što su mi se tresla koljena pa sam morala promijeniti stolicu za nastup da ne bih od straha pala s nje. Pamtim je i po tome što sutradan u školi nitko osim jedne djevojčice nije želio pričati sa mnom. A ja sam mislila da je to što radim lijepo. Fail. Pogriješila sam. Zato sam često ostajala bez novaca za marendu i sličnih stvari, a moj broj telefona bio je ispisan sprejem na zidu sa svakakvim vulgarnim riječima.

Napominjem da sam imala 11 godina.Pokusavala sam biti ok ali kada bi mi se počelo povraćati ujutro kad trebam ići u školu obitelj je shvatila da nešto nije u redu. O detaljima svih maltretiranja ne bih jer su vrlo mučni, a stručna služba nije me nikad zaštitila te sam odmah tad shvatila da ih nije briga. Mediji su tad jedanaestogodišnjakinju pitali na što bi potrošila novac ako pobijedi, a ja sam tad iskreno i dječji rekla da bih kupila klavir jer sam u višim razredima prerasla klavijature, a ostalo bih voljela putovati. Sutra su na naslovnici osvanuli naslovi Dora je pobjednica, a nema za klavir. I znala sam da će sutra u školi biti neizdrživ dan.

Show je meni kao djetetu bio jedan drugi svijet, plakala sam za svakim psom, akrobatom, plesačem koji bi ispali. Meni je to bila igra i neko mjesto koje je ljepše i toplije od škole i okoline u kojoj sam rasla. Tada sam pozvana da snimim nekakve pilot emisije u Americi za šta su nam poslane avionske karte. Nisam baš bila svjesna svega toga, meni je to bilo kao Disneyland. Ponudili su da ostanem jer jedino tako mogu raditi sa mnom, školovati me dok ne budem starija da mogu nešto raditi, ali mama je mislila da nije vrijeme još za to i da bi mi teško pao odlazak od bake, djeda i ostalih. Nisam ostala. Dogodine sam odradila za njih još snimanja na Bahamima i uživala sam i igrala se s djecom, išla na njihove pjevne mise, također nesvjesna svega toga. Vraćam se kući i u školu, onu istu školu iz koje sam htjela pobjeći. Al hvala Bogu dođe i srednja koja je bila ok. I onda od toga prođe dosta vremena, pojavi se jedan novi show, a ja više nisam mala, a sve izgleda onako američki i cowelovski pa odlučim da bih se mogla oprobati ako prođem predaudiciju.

Svi me nahvale, dignu mi krila i jedva čekaju da plasiraju priču o djevojčici koja je ravno iz Amerike sišla na njihovu pozornici. Pompa nakon audicije, svi portali pišu. Čak se i počnete osjećati nešto kao jako važnim jer Vas produkcija zivka, brine se, sve 5. Onda dođete u drugi krug, prođete elegantno, ali shvatite da se počinju brutalno ponašati prema drugim kandidatima i taj prolaz dalje ostavi jednu mučninu u trbuhu. Sljedeći krug vidiš da priča koju su imali s tobom je sad priča nekog drugog i odluče te izbaciti da bi digli prašinu i napravili show. Dođeš smiren i sretan, a odeš utučen i ispražnjen i poželis više nikad ne baviti se glazbom. Čemu? Svi bi s tobom radili, ali nemaš dovoljno da ih platiš. Naš story. Samopouzdanje nula, glupiraš se da bi tko zna šta dokazao sebi i drugima i stanka. Nema me. Nemam identitet. Nemam ništa.

U svojoj osamnaestoj godini počneš shvaćati da je sve gubitak vremena, nijedan show ne daje ništa nakon njega, prepušten si sebi. Naravno da mi ne pada napamet prijavit se u show, jedan i 1/2 show bio mi je dovoljan. Ali nešto se mora dogoditi. I dogodi se ovo sad. Nisam željela, nisam planirala, nisam otišla svjesno na show. To je današnja priča. I kad sam već toliko pročitala o namještaljkama, razmišljam naglas i u trenucima pomislim da su ljudi u pravu. Meni je u životu sve bilo namještaljka, odradila bih im senzaciju, uvjerili bi me da je sve super i sutradan bi me se riješili. I to je to. There’s no businnes like showbusiness. Ne želim Vam nikakve namještaljke u životu i nadam se da Vas nitko nikad neće iskoristit. Želim Vam ljubav."

Želite li momentalno primiti obavijest o svakom objavljenom članku vezanom uz Antoniju Doru Pleško ili Supertalent, instalirajte Index.me aplikaciju i pretplatite se besplatno na tagove: Antonia Dora Pleško, Supertalent.

Index.me aplikaciju za android besplatno možete preuzeti na ovom linku,  dok iPhone aplikaciju možete preuzeti ovdje.