Auroville - utopijski grad budućnosti ili eksperiment koji se oteo kontroli
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Foto: Vedran Buble
Nakon polugodišnjeg putovanja Južnom Amerikom u 2014., junaci ovog putopisa, Vedran i Sanja, u studenom su započeli 4-mjesečnu odiseju Azijom. Osim Filipina, koji će biti njihova prva destinacija, posjetit će Vijetnam, Kambodžu, Maleziju i Indiju. Njihov serijal putopisa, koji će uz nepredvidive avanture opisivati i društveno-političku stečevinu ovih zemalja, imat ćete priliku čitati jednom tjedno na najposjećenijem hrvatskom portalu Index.hr, a sva pitanja, sugestije i komentare možete slati na email putovanja@index.hr
Indija
6. poglavlje
Gandhi, svaka ti čast
Ako je netko nekada, pripovijedajući o Indiji, tu nesagledivu zemlju samouvjereno pospremio u navrat-nanos osmišljene pretince, jako je pogriješio jer nema većeg besmisla od generaliziranja ove nezamislivo velike i raznolike nacije. Bilo da je riječ o mučnoj bijedi i životinjskoj nehigijeni, odnosno blještavom bogatstvu i ulickanim crvenim tepisima, zaključci nijednog od ovih doživljaja ne smiju ići dalje od tog mjesta i trenutka. Upravo zato, do sada nisam niti ću i dalje pokušavati ponuditi presjek ove nacije. Presjeći se može samo nešto što je cjelovito, a Indija je svemu tome suprotno.
Zašto? Riječ je o sedmoj najvećoj zemlji globusa u kojoj živi gotovo petina svjetske populacije, odnosno 1.3 milijarde ljudi. Sastoji se od 27 saveznih država i ima 23 službena te stotine neslužbenih jezika, a osim što bojom kože variraju od najsvjetlijih do najtamnijih, stanovnici Indije podijeljeni su i na vjerskoj osnovi. Naime, izuzev povećeg prisustva Budizma, Islama i Kršćanstva, i sam Hinduizam stvara diobu. Kako okuplja nekoliko tisuća Božanstava, vjerska i kulturna tradicija samih Hinduista često se uvelike razlikuju.
Ovu državu najbolje ćete si dočarati ukoliko je na atlasu svijeta prekrijete desecima raznobojnih pribadača. To je Indija, izdaleka kompaktna i po svemu živopisna, a izbliza nezgrapna slika na silu spojenih puzzli. Ujediniti ovu zemlju moglo je poći za rukom jedino istinskom genijalcu, čovjeku koji po mnogome ne pripada ovom svijetu, zato i nije čudno što indijski patrioti i dan danas, više od pola stoljeća od proglašenja neovisnosti, Mahatmu Gandija slave kao jedno od Božanstava, a njegova slika krasi baš svaku novčanicu rupija.
Indijci znaju reći da je dovoljno prijeći svega 200 kilometara za pronaći ljude čiji se društveni i vjerski običaji uvelike razlikuju, no nije to ono što stvara podjelu. Svaka država jako je ponosna na svoj jezik, a za razliku od jugoslovenskih, čije se značenje može dokučiti, većina indijskih jezika potpuno je različita. Ljudi koji se zbog obitelji ili posla odluče napustiti rodno mjesto, susreću se s golemim problemima i prisiljeni su sa sunarodnjacima komunicirati isključivo engleski, što vrlo često zna biti nerješiva zagonetka.
Indija je jedna od najsiromašnijih zemalja na svijetu? Ni da ni ne.
Dhanashree, koju smo u prošlom nastavku putopisa uveli u priču, tako je četiri godine u državi Kerala stagnirala kao vrsni dizajner interijera jer su jezične barijere jednostavno bile prevelike. Isprva nam je to izgledalo nepojmljivo pa smo u komunikaciji s lokalcima skromnog engleskog od nje smo očekivali da kaže nešto na svom čudnom jeziku i pomogne nam, no ona bi uvijek samo slijegala ramenima. Iako se rodila svega 250 kilometara dalje, bila je u identičnoj situaciji kao i mi, čija je rodna gruda tamo negdje deset tisuća kilometara zapadno. Pitat ćete se, zar ne postoji u Indiji jedan zajednički jezik.
Naravno, zove se Hindi i dolazi sa sjevera, ali osim što svaka država misli da bi baš njihov trebao biti taj, mnogi stanovnici južne Indije odbijaju ga naučiti u znak svojevrsnog bunta. Pretpostavlja se da nešto više od trideset i pet posto ljudi govori Hindi, što ostavlja oko 800 milijuna onih koji ga ne znaju, a to je isuviše mnogo. Istovremeno, Indiju mnogi smatraju jednom od najsiromašnijih zemalja svijeta, što je i točno i netočno. Naime, ukoliko u obzir uzmemo postotak siromašnih (ljudi koji dnevno preživljavaju s manje od tri dolara) Indija s 58 posto nije ni među 35 najgorih.
Mnoge afričke države imaju preko 75, a neke i preko 85 posto siromašnih stanovnika. S druge strane, procjenjuje se da u Indiji živi rekordnih 300 milijuna ljudi koji se svakodnevno bore za život, što je više gladnih no u svim afričkim državama zajedno. Ipak, da je sve relativno govori podatak da Indija ima više od 30 milijuna bogatih. No na stranu s tim. Jeste li se zapitali otkada je počeo ovaj strmoglavi rast indijske populacije? Odgovor je, od neovisnosti, kada je enormno širenje nacije postalo sinononim za razvoj i etabliranje na mapi svijeta.
Od 1700. do 1947., dakle u 250 godina, broj stanovnika Indije povećao se sa 200 na 400 milijuna, da bi u sljedećih nešto više od pedeset godina narastao za više od 800 milijuna. Tom eksponencijalnom rastu i dalje se ne vidi kraja jer za razliku od komunističke Kine, u Indiji osim obične propagande, ne postoji efektni aparat koji bi ljude uvjerio da smanje broj potomaka. Procjenjuje se da će 2050. u Indiji živjeti 1.7 milijarde ljudi, a pitanje je koliko ova zemlja još može podnijeti. Da rezimiram, podjele u Indiji na svakom su koraku, svi veličaju svoje naslijeđe pa putopis ima smisla jedino pisati opažajno.
7. poglavlje
Naše malo misto
Nakon što smo završili obilazak Maduraija, jednog od najstarijih gradova Indije, noćnim prijevozom zaputili smo se na obalu Bengalskog mora, u 300 kilometara udaljeni Pondicherry. Kad nas je bus u 5.30 ujutro potpuno zgužvane ispljunuo na jednu od gradskih ulica, trebalo nam je dobrih petnaest minuta da shvatimo gdje smo i kamo dalje. Domaćina na Couchsurfingu ovdje nam je bilo jako teško pronaći jer se radi o jednom od najturističkijih mjesta Tamilnadua, a jedini tko nam je uopće odgovorio na upit bio je 25-godišnji Subash koji je živio u obližnjem selu Auroville.
Njegov poziv objeručke smo prihvatili, razmišljajući kako ćemo iznajmiti motor i svakodnevno vrlo lako putovati tih desetak kilometara, međutim problem je bio što nam Subash nije poslao adresu, a posljednjih 24 sata nije odgovarao na poruke i pozive. Pregovarajući s jedinim vozačem rikše koji je bio budan tako rano ujutro, odlučili smo otići u centar grada i pronaći kakav hotel, a onda sam posljednji put okrenuo broj našeg domaćina i njegov glas se prolomio zorom. Mobitel sam odmah predao vozaču koji je primio upute pa smo za čas krenuli prema Aurovilleu.
Dok su se krajolikom nizali čudnovati pejzaži i imanja, po prvi put smo se zapitali gdje zapravo idemo. To sneno i gotovo nestvarno jutro vrhunac je dobilo pedesetak metara prije cilja, kada je vozač naglo zakočio i tako iznenadio tri djevojke što su se na motoru vozile iza nas. Za čas su na makadamu proklizale i strovalile se na tlo. "Ne brinite za njih, one stalno padaju", dobacio nam je, shvativši da se stalno osvrćemo prema izranjavanim i krvavim djevojkama koje su se sklupčane tiskale uz put, hrabreći se uzajamnim prisustvom.
Rikšu smo napustili potpuno šokirani, a ništa lakše nije nam bilo ni nakon što nam je domaćin pokazao kuću u kojoj ćemo biti smješteni. Riječ je o dvokatnici koja je tek odnedavno u izgradnji. Dovršeno je svega petnaestak posto objekta, jedna sobica s Wc-om u koju su bila ugurana dva madraca. Kako je u našem krevetu još spavalo dvoje Kolumbijaca, Subash nas je odveo na krov kuće gdje nam je pokazao svoj krevet. Iako ga sunce svako jutro budi u pet sati, tu spava već nekoliko mjeseci i kaže da se ni sa kim ne bi mijenjao.
Otkrivajući misterij Aurovillea
Ne znajući kako nas zabaviti u to rano jutro, Subash nas je posjeo u svoj maleni žuti kombi, nalik trokolici braće Trotter, i poveo u obilazak. "Ovdje se nalazi francuska zajednica, a ovdje talijanska. U ovoj šumi žive Nijemci, a ovo je veliki hram koji je izgradila Majka. Sad smo pred informacijskim centrom..." "Zajednice? Majka? Informacijski centar? Gdje smo mi ovo?" "Čekajte, čekajte! Pa zar vi niste došli posjetiti fenomen Aurovillea?" "Fenomen? Nemamo pojma o čemu pričaš." "Vi stvarno ne znate gdje se nalazite. Slatko. Ostavit ću vas poslije ovdje da pogledate dokumentarac pa ćemo onda popričati..."
Iako smo ga nagovarali da nam ispriča više o ovom mjestu, nije htio, a njegova misterioznost cijelom je jutro dala još jednu nadrealnu patinu. U društvu omanjeg stada krava na brzaka smo popili kavu i vratili se pred kuću. Sada je sve izgledalo ponešto veselije, jer se trošna baraka pokraj gradilišta preobrazila u popularni restorančić. Domala nam se u njemu pridružio i kolumbijski par pa smo počeli zajednički zivkati ljude koji bi nam mogli iznajmiti motor. Cijena je bila smiješna, 10kn dnevno, ali smo umjesto 15 minuta, koliko nam je čovjek rekao, čekali smo dva i pol sata. To je prava Indija.
Kada smo napokon krenuli u detaljniji obilazak, stvari su počele poprimati jasnije konture. Auroville je 1968. osnovala Francuzica Mirra Alfasa kao grad budućnosti, mjesto u kojem će ljudi živjeti u miru i blagostanju, neovisno o nacionalnosti, boji kože, političkoj opredijeljenosti ili religiji. Bio je to svojevrsni svjetski eksperiment, koji je imao potpunu podršku indijske vlade. S vremenom je dobio potpunu autonomiju pa je danas svojevrsna država u državi koja praktički nikada nikom ne treba polagati račune, neovisno što se u njoj događalo.
Iako je Mirra Alfasa, kasnije nazvana "Majka", pred smrt pripovijedala da u svojim vizijama vidi karavane ljudi kako sa svih strana svijeta dolaze živjeti u Auroville, danas, gotovo pedeset godina kasnije, u njemu živi svega 2500 osoba, a od toga više od tisuću Indijaca. Kako je originalno projektiran za pedeset tisuća ljudi, a njegovim zelenim avenijama danas cupka dobar broj starčadi, nekad Djece cvijeća, prvi je dojam kako je riječ o potpuno propaloj ideji koju na životu još održavaju ofucali hipiji koji nisu željeli napustiti svoje tinejdžerske navike i uvjerenja.
Impozantni Matrimandir i šumski festival
Međutim, pogledavši nekoliko dokumentaraca i razgovarajući s ljudima koji tu žive, shvatili smo da to baš i nije tako. Naime, Auroville je zajednica koja se već pola stoljeća konstantno razvija pa je tako primjerice spektakularni Matrimandir u njegovom centru dovršen tek 2008. godine. On predstavlja dušu ovog mjesta, a riječ je o golemoj zlatnoj sferi nalik golf loptici, koja se pojavila u jednoj od majčinih vizija kao mjesto koje skuplja energiju kozmosa, a u kojem će građani Aerovilla, odnosno građani svijeta, imati priliku meditirati i komunicirati s vrhovnom istinom.
Kada smo te iste večeri prisustvovali tradicionalnom šumskom festivalu, u kojem je ova zajednica zasjala u punini svojih kvaliteta, na neki smo način bili očarani njihovim životima. Izgledali su istinski sretno, a sve poslove obavljali su s takvom jednostavnošću. Neki od njih pripremili su raznorazne domaće sokove i prodavali ih po vrlo pristupačnim cijenama, drugi su donijeli kolače, dok je zajednica Talijana dovukla nekakvu krušnu peć i pekla pizze. Sve je bilo zaista sjajno uređeno, a u pauzama između bendova, majstori capoeire prezentirali su svoje znanje.
Ugođaj je cijelu večer bio zaista izvrstan, a jedinu kratku pomutnju stvorio je golemi škorpion koji se iznenada pojavio na plesnom podiju, izmamivši snažne vriskove. Proćelavi gitarist, koji je taman bio na solo dionici, pomislio je da žene otkidaju na njegov Mojo, napevši cijelo tijelo kao strunu, a kada su ljudi počeli bježati uokolo i kada je uvidio o čemu se radi, razočaranost na njegovu licu nismo mogli ne zamijetiti. Za trenutak se vratio trideset godina u prošlost, a onda ga je stvarnost bezobrazno ošamarila. Inače, ovaj festival održavao se kao uvod u majčin rođendan sljedećeg dana.
Interesantno je kako u Aurovilleu ne postoji novac kao takav, a sve se plaća isključivo članskom karticom. Auto je kao prometno sredstvo zabranjeno, a građani se uokolo voze na motorima. 1968. ovo mjesto bilo je poput pustinje, a nakon nekoliko serija masovnog pošumljavanja, danas izgledao doslovce kao raj na zemlji. U Aurovilleu žive predstavnici 50 svjetskih nacija, najviše je Francuza, Nijemaca i Talijana, no svaki od njih izjasnit će se kao građanin Aurovillea. Posebno nas je iznenadio ogroman broj djece što živi ovdje. Oni su dokaz da ovo mjesto nije na smrtnoj postelji i da ima budućnost.
Elitistički sustav teško je izbjeći
Sigurno ste se, čitajući ovo, zapitali, kako je moguće da zajednica kojoj nije bitan ni novac, ni religija ni nacionalnost nema mnogostruko veću populaciju, pogotovo uzevši obzir da se samo na jugu Indije može pronaći više milijuna beskućnika koji nemaju ni za osnovne životne potrebe. Naravno, sustav ovog mjesta zatvoren je i prilično elitistički. Iako je do tih informacija prilično teško doći, raduje nas što smo uspjeli u tome. Dakle, ukoliko želite postati građanin Aurovillea, pristajte u zamjenu za hranu i smještaj volontirati prvih godinu i pol dana.
Nakon toga, građani Aurovillea ponaosob će iznijeti svoje mišljenje o vama, slijedom čega će se pristupiti glasovanju možete li ostati tu. Ukoliko je odgovor pozitivan, postajete punopravni član zajednice i imate doživotnu dozvolu boravka ovdje. Ovaj posljednji dio nije toliko problematičan, koliko samo volontiranje. Primjerice, jedan doktor naviknut na lagodan život neće pristati na život u komuni s doziranom hranom i pićem već će tražiti veliko imanje samo za sebe. Takvim ljudima nije problem volontirati jer tu dolaze u zrelim životnim godinama i s debelim bankovnim računom.
Istovremeno, oni mlađi i slabijeg imovinskog stanja ne mogu si priuštiti toliko dugo volontirati jer nemaju čime pokrivati ostale životne potrebe poput odjeće, prijevoza itd. Tu dolazimo do razloga zašto se Auroville ne širi brzo koliko bi mogao. Iako izgraditi kuću u Aurovilleu i živjeti tu ne znači i posjedovati imanje, sve češće u ovo rajsko mjesto stiže samo elita koja želi ili postati dio svjetskog eksperimenta ili u lijepim i ugodnim uvjetima okončati život. Auroville je ipak, kao i mnoge druge stvari, dobrim dijelom isključivo unosni biznis.
S jedne strane potpuno je razumljivo zašto Auroville drži svoje ulickane livade ograđenim. Naime, svi se bitniji eksperimenti na ovom svijetu odvijaju u strogo kontroliranim uvjetima i iza zatvorenih vrata, međutim, uzevši u obzir ono što tako gorljivo brane, vrlo je teško gledati strašnu bijedu domorodaca svega nekoliko kilometara dalje. Zašto oni nisu zavrijedili biti dio Aurovillea? Zar poanta tog mjesta nije jednakost bez obzira na sve? Zar su ti beskućnici krivi što su se rodili, što žive i što će vrlo skoro umrijeti u neimaštini?
Kakvo je to utopijsko mjesto bez kontroverze
Prije nekoliko godina BBC je objavio dokumentarac koji je dobrano potresao ovu zajednicu i uvelike joj ukaljao obraz pred očima svjetske javnosti. Naime, ova engleska televizija donijela je informaciju kako zajednica prešutno odobrava pedofiliju i to pogotovo u školi koja je otvorena za izobrazbu lokalne indijske djece. Uprava Aurovillea oštro je napala BBC, tražila je ispriku, no nakon opsežnog istraživanja, zaključeno je da ne postoji razlog zbog kojeg bi se Englezi ispričali. Auroville je nakon toga uveo strogu politiku zaštite djece, a ova tema postala je svojevrsni tabu.
Kada smo jednog od naših prijatelja upitali o ovoj kontroverzi, rekao nam je da je upoznat s tim i da ga to ne čudi jer su djeca u Indiji ranjivija no bilo gdje drugdje u svijetu. Obitelji su im toliko siromašne da ih puštaju da danima gladni lutaju po kraju. Dovoljno ih je nahraniti, dati im čokoladu i pokazati malo pažnje da zauzvrat budu spremni napraviti sve što se traži od njih. Teško da ima kvalitetnijeg lovišta za te odvratne predatore od ove zatvorene, samoupravne zajednice koja više od bilo čega drugog zna sjajno šutjeti.
Želeći cjelovito obraditi ideju Aurovillea ove stvari morali smo spomenuti, no to ne znači da ovo mjesto na stotinu drugih načina nije vrijedno divljenja. Ljudi ovdje žive život pun ljubavi i međusobnog pomaganja, a svaku osobu potiče se na razvijanje vlastitih sposobnosti, bilo da je riječ o crtanju, slikanju, kiparstvu, modelarstvu, borilačkim vještima ili mnogim drugim stvari. Udaljeni od konzumerističke propagande Zapada i sveprisutnih pijavica državnog aparata, njihov život predstavlja sve ono o čemu mnogi sanjaju.
Pet dana koliko smo proveli u Aurovilleu zaista smo imali osjećaj da gledamo nešto što bi trebalo biti budućnost ljudskog roda. Naravno, uvijek će postojati uspona i padova, svijet je na mnogo načina postao izopačen, ali to ni na koji način ne umanjuje napore ovih ljudi. Njihova duhovnost i smirenost imponirala nam je na mnogo načina, tako da smo se na koncu vrlo teško rastali od njih. Ako me pitate, bi li radije želio da mi djeca odrastaju u ovom svojevrsnom sektaškom okruženju ili uz generaciju kompjuterima i mobitelima bezgranično zatupljene djece, odgovor je vrlo jednostavan...
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu? Kliknite ovdje.
Učitavanje komentara
Facebook
Google
