ANA LEMIĆ autorica je knjige Sela i stanovi na Velebitu: Svjedočanstva života od nastanka do nestanka, koja obrađuje preko 500 bivših i sadašnjih naselja na najvećoj hrvatskoj planini. Knjiga je izdana 2013., a 79-godišnja autorica sada planira njezino reizdanje.

Ova zanimljiva Ličanka planira izdati dopunjeno izdanje knjige u kojemu bi, uz moderniju opremu, opisala sela koja je otkrila i dokumentirala nakon 2013. Originalno izdanje tiskano je u 1000 primjeraka, a svi primjerci odavno su rasprodani. Autorica je sada za reizdanje napravila kompletnu grafičku obradu i prijelom knjige o svom trošku, no za tiskanje dopunjenog izdanja potrebno je još golemih 200 tisuća kuna, što je za nju samu ipak prevelik financijski trošak, zbog čega je upitno hoće li dopunjeno izdanje biti izdano.

"Možda bih bolje prošla da sam činila što su političari tražili od mene. Sjećam se samo vremena dok sam bila ravnateljica, pa i novijeg razdoblja. Jedno sam vrijeme bila persona non grata u svom Gospiću! Nudili su mi svašta, samo da napravim što oni žele i kažu. Ali nisam željela niti čuti. Mene se ne može kupiti. Iako živim tek od pola jedne mirovine, ne pristajem na prodaju. Jest ću kruha i vode, ali svoj obraz ne dam", kazala je za Dalmaciju danas.

Za napuštena sela zainteresirala se kroz planinarenje

Ana kaže da se za napuštena, ali i živuća sela na Velebitu zainteresirala kroz planinarenje, kojim ju je "zarazio" njezin otac. Sela je fotografirala, kao i biljni svijet na koji je nailazila, a danas ima arhivu od oko 70 tisuća fotografija biljnog i životinjskog svijeta, krajolika i raseljenih sela.

"Puno ranije sam ja planinarila, ali ne kao 'običan' planinar s torbom na rame i markiranom stazom u dom. Mene je zanimalo sve uz put što sam imala priliku vidjeti. Nisam prošla ni pored jednom leptira, bube, zmije, krajolika i rijetkog zaštićenog bilja po kojem je Velebit poznat bez da ih nisam fotografirala. Dan danas imam arhivu od oko 70 tisuća fotografija biljnog i životinjskog svijeta, krajolika i raseljenih sela", kaže.

"Jednostavno, divila sam se Velebitu. Mene je 'zarazio' moj otac koji je radio u advokaturi zajedno s našim velikim gospićkim planinarom Ivanom Gojdanom, koji je bio godinama predsjednik Planinarskog društva Visočica", dodaje Ana i pojašnjava da je u vrijeme kad je ona počela planinariti bila jedna od rijetkih žena koje se bave time. 

Na knjizi je radila tri godine, no trebale su joj godine da prikupi materijal. 

"Knjiga je izašla 2013., znači jedno dobre tri godine sam radila na njoj, godine su trebale dok sam skupila materijal. U knjizi ima 2200 fotografija, sve je dokumentirano, a pisala sam je jedno dobre tri godine jer sam trebala dobro paziti. U njoj je obrađeno 500 sela, svaka sela su slična, kuće su slične, ona su pretežno ruševine i teško je ako nisam pedantno vodila sve bilješke, sve datume", kazala je.

Većina zapisa nastala je zimi

Sve je dokumentirala ručno, zapisujući bilješke olovkom na papir, a kako kaže, trebalo joj je nekoliko godina da prikupi oko 2200 fotografija otprilike 500 sela, koliko ih se nalazi u knjizi Sela i stanovi na Velebitu: Svjedočanstva života od nastanka do nestanka.

"Da sam odmah, kada sam krenula u Velebit, radila na knjizi, onda bi to bilo dvostruko brže, ali meni je prošlo desetak godina jer nisam ni znala u početku koliko tih sela postoji, zapravo nisam znala ni da postoje. A onda sam otkrivala hodajući Velebitom, naišla na jedno selo, fotografirala, zabilježila datum i sve, na karti provjerila i zabilježila", kazala je.

"Nakon nekog vremena bih opet naišla na neko selo i tako se skupila kritična masa i tada je došlo do ideje, a tada je prošlo nekoliko godina, da to sustavno prođem, fotografiram, zabilježim. Jako je važno što je u toj knjizi zabilježeno, ne samo selo i kako se zvalo selo i koliko je kuća bilo u njemu, nego i prezimena da se zna koji su ljudi tu živjeli, koja plemena", priča Ana.

Dodaje da je većina njezinih putopisa nastala zimi, zbog toga što su sela odavno napuštena i zarasla u šikaru, a zimi su putevi prohodniji.

"Zimi zbog toga jer ta sela su uglavnom davno napuštena pa su se kuće porušile, a šikara napreduje. Upravo zbog toga da bih ga mogla fotografirati, da bih lakše mogla doći do tog sela, da bih ga mogla izdaleka uočiti kada dolazim. Ta sela, taj čovjek, Podgorac, nepismen ili polupismen je točno znao, bolje nego iti jedan školovani inženjer kako graditi kuću, gdje je graditi i kako je okrenuti", rekla je Ana.

"Sve su kuće građene ispod stijena, leđa kuće, zadnja strana okrenuta prema stijeni da je štiti od bure, a kuće su okrenute jugozapadu jer ima najviše sunčanih sati u danu pa je zimi toplije jer su zime bile oštre, bure jake. Te su kuće toliko uklopljene u krajolik da mi se znalo dogoditi kada dolazim prema nekom selu pa ga izdaleka vidim - pod brdom se stisle kuće", dodala je.

"One su bile ukras tom dijelu krajolika. Na trenutak zažmirim pa pokušam zamisliti taj dio bez kuća, siromašniji je. Te su se kuće toliko uklopile u krajolik da su ga ukrasile, oplemenile, dale dušu tom krajoliku", zaključuje.

Visoki troškovi izdavanja

U novo, dopunjeno izdanje Ana je dodala 50 velebitskih naselja, ali kaže da nije sigurna hoće li knjiga doći do kupaca zbog visokih troškova izdavanja. 

"Da, napravila sam drugo izdanje. Bez obzira i da nije prošireno, moralo bi ići i drugo izdanje jer toliki je interes za knjigom. Možda nećete vjerovati, ali dana nema kako me netko ne pita za tu knjigu. Nema dana. Jednom je jedna žena došla k meni, ruke sklapa, molila me da joj nađem knjigu jer ide na kontrolu liječniku i mora mu nešto ponijeti, a on je rekao da ne želi ništa nego samo tu knjigu", kazala je.

Dodaje da se za pomoć pri izdavanju prve knjige obratila i Ličko-senjskoj županiji, kao i Gradu Gospiću. Grad joj je, kaže, dao tisuću kuna, dok joj županija uopće nije pomogla. No, to ju nije spriječilo da nastavi sa svojim životnim projektom, a svima poručuje da se okrenu više prirodi.

"Neka odu u prirodu, neka snime i fotografiju pa će i naknadno uživati. I onda kada ne budu mogli otići u planinu ili ako ih stisnu godine ili ružno vrijeme, imat će uspomenu, imat će sjećanje, možda neki događaj zanimljiv koji mu se dogodio na tom putu, u svakom slučaju život će mu biti bogatiji. Samo se može obogatiti u prirodi i fizički i psihički", poručuje.