U SURADNJI s Yugopapirom donosimo tekst o turneji Sovjetskim Savezom benda Bajaga i Instruktori.

Rujan 1987.: Moskovski omladinski festival 1985. za Bajagu i Instruktore je predstavljao opipavanje pulsa sovjetske publike. Kao rezultat uspješnosti ove probe, uslijedio je poziv grupi da održi sovjetsku turneju u trajanju od dva mjeseca. Ova turneja je (u trenutku kada ovo čitate) uspješno okončana i momci su već kod kuće.

Ali, u vrijeme kada smo završavali broj, turneja je još bila u tijeku. Teleks-veza nam je omogućila da o glavnini gostovanja saznamo sve iz prve ruke, koja pripada Instruktoru Dejanu Cukiću. On nam je svima (i nama i vama) pomogao da dobijemo ekskluzivne i brze informacije, a mi njemu time što se pisanjem podsjetio na svoje nekadašnje novinarske dane. Dakle, pred vama je ne samo "ono što nitko nema" već i zanimljivo reportersko štivo s lica mjesta.

Točno dvije godine i pet dana po povratku s 11. svjetskog festivala omladine i studenata ponovo smo u Moskvi. Poslije mnogo buke koju je izazvao naš tadašnji nastup u parku Gorki, prašina se slegla i početkom ove godine dobili smo službeni poziv agencije Gos koncert za turneju po najvećim gradovima europskog dijela Sovjetskog Saveza.

Za početak je, kako dolikuje, određena prijestolnica. Sviramo tri koncerta za četiri dana boravka u Moskvi i to u već nam poznatoj dvorani Dinamo, istoj onoj u kojoj smo svirali i utješni podnevni koncert poslije prekinutog u parku Gorki (vidi Rock, studeni 85).

Ovaj put atmosfera je mnogo ugodnija, a prisustvo službenika Gos koncerta i jugoslavenskog veleposlanstva, kao i predstavnika tiska i televizije, daje događaju određenu važnost. Višemilijunski tiražni list Izvestia objavio je vrlo povoljan prikaz koncerta i ujedno najavio daljnji tijek turneje. Ljudi s TV-a uzeli su kasetu s filmom Jahači magle i obećali da će emitirati dijelove koncerta s Beogradskog sajma.

Pored toga, Bajaga je dao nekoliko intervjua ovdašnjim novinarima, pa sve u svemu možemo reći da je početak ispunio funkciju.

Kijev

Putujemo za Kijev avionom. Ujedno to je prilika da se uvjerimo u savršeni mehanizam Gos koncertove organizacije. Ovdje nemamo briga ni za prtljagu ni za karte, ne čekamo u redu, prvi ulazimo u avion.

Ukratko, u Sovjetskom Savezu na turneji čovjek se zaista osjeća kao umjetnik kojeg poštuju, a to prija. Jedina zamjerka je, za naše pojmove, katastrofalno loša reklama. U Kijevu, gradu od 2.5 milijuna stanovnika, bilo je samo 40 naših plakata, ali zato ih valjda ljudi ovdje pažljivije gledaju jer i pored toga na šest koncerata, koliko smo odsvirali u glavnom gradu Ukrajine, vidjelo nas je skoro 20 tisuća ljudi.

Ovi nastupi su nam pomogli i da definitivno uobličimo izgled koncerta i raspored pjesama. U programu su ovoga puta ravnopravno zastupljene pjesme sa sva tri albuma, pa tek sad primjećujemo koliko su nam na posljednjoj turneji nedostajale veselice s prve ploče kao Tekila gerila ili Mali slonovi.

Bajaga i (naročito) Žika su već savladali par fraza na ruskom, pa je komunikacija s publikom znatno olakšana. Posljednji koncert u Kijevu snimljen je za potrebe ovdašnjeg radija, a sutradan su nam ljubazni domaćini upriličili ekskurziju koja je obuhvaćala najzanimljivija povijesna mjesta ovog grada, Sofijski sabor, Pecarsku lavru i strmu Andrejevsku ulicu, u kojoj je nekada živio Mihail Bulgakov (u broju 13, naravno).

Krim

Iz Kijeva letimo na poluotok Krim, grad Simferopolj, a zatim autobusom do sljedećeg odredišta. Alušta je popularno ljetovalište na Crnom moru, tridesetak kilometara daleko od Jalte. Sviramo četiri koncerta u divnom amfiteatru pod otvorenim nebom, a dnevno vrijeme koristimo za kupanje, sunčanje i ekskurzije do obližnjih povijesnih mjesta na kojima se prije četrdesetak godina odlučivala sudbina čovječanstva.

Sve u svemu, bez konkurencije najopušteniji dio turneje.

Harkiv

Harkiv, drugi po veličini grad u Ukrajini, bio nam je stanište naredna četiri dana, a tri koncerta u prepunoj dvorani Oktobra najbolji su nastupi do sada. Publika je kao i u ostalim gradovima raznolika. Tu su ljubitelji rocka svih generacija, pa čak i neki postariji poštovatelji jugoslavenske estrade.

Ali pojavljuju se povremeno i naši pravi obožavatelji koji dolaze s pločama, traže autograme, prepoznaju pjesme. Ovdje u Harkivu upoznali smo Alekseja, mladog studenta psihologije koji toliko dobro poznaje karijeru našeg benda da je gotovo nevjerojatno da nikada nije bio u Jugoslaviji i da sve informacije dobiva samo slušanjem rockerskih emisija Radio Beograda i Zagreba.

Gomelj

Put nas je iz Harkiva željezničkom prugom doveo u Gomelj, mali (za ovdašnje pojmove) grad u Bjelorusiji. Depresivni meteorološki uvjeti i prilično loš hotel učinili su da nam ovaj grad ne ostane baš u najljepšoj uspomeni iako su sami koncerti bili više nego vatreni.

U Gomelju nitko nije mogao zadržati ljubitelje čvrstog zvuka da tijekom 220 u voltima izađu na pozornicu i pridruže nam se svojim karakterističnim i svuda u svijetu poznatim heavy metal plemenskim plesom.

Minsk, Kišinjev...

Slična situacija dočekala nas je i u glavnom gradu Bjelorusije, Minsku. Hladno vrijeme, depresivan hotel u kojem smo najveći dio vremena proveli uz videoigre, ali zato odlični koncerti uvečer pomažu da se akumulira nova energija potrebna za nadilaženje psihološke krize koju donosi sredina svake, a posebno ovako duge turneje.

Ipak, pravo okrepljenje donosi tek promjena klime. Prijestolnica Moldavije, Kišinjev, dočekala nas je s temperaturom od 25 stupnjeva, što je za našu južnjačku krv mnogo povoljnija životna sredina. Moldavija graniči s Rumunjskom i ovo je točka u kojoj smo fizički najbliži Jugoslaviji.

Sviramo četiri koncerta u najljepšoj dvorani na turneji pred fenomenalnom publikom i izuzetno ljubaznim domaćinima. Najbolje prihvaćene pjesme su po pravilu 20. vek, Poljubi me, Ti se ljubiš i 442 do Beograda, a ona definitivno istiskuje iz programa Zažmuri. Loknerov solo u uvod 442 redovno izaziva ovacije i savršeno priprema atmosferu za finalni dio koncerta.

Ipak, pet dana je previše za jedan grad, pa makar i na 25 stupnjeva, tako da smo jedva dočekali pokret ponovo u hladne krajeve, točnije u Vilnius, glavni grad Litve, košarkaške republike. U bolnici nedaleko od našeg hotela leži Sabonis poslije druge operacije koljena. Po svoj prilici, njegova karijera je ozbiljno dovedena u pitanje.

Sam grad je potpuno drugačiji od svega što smo do sada vidjeli, arhitekturom i uskim ulicama, punim odlično uređenih restorana i kafića. Vilnius ima više zajedničkog s nekim sjevernoeuropskim gradovima nego s onima u kojima smo dotad boravili.

Imali smo šest koncerata za četiri dana u sportskoj dvorani savršenih akustičkih osobina i još jedan dodatni nastup u baru hotela Litva, kada je grupa veselih jermenskih turista prepoznavši nas primorala lokalni bend da nam ustupi instrumente i binu. Odužili smo se svojom verzijom Honky Tonk Woman, na opće zadovoljstvo.

Vilnius nam je ponudio promjene koje su odgovarale, ali se nad posljednje dane provedene u njemu nadvila sjenka nestrpljenja. Čekao nas je Lenjingrad, a to je bio doživljaj od kojeg smo najviše očekivali.

Lenjingrad i Moskva

Lenjingrad je, prije svega, jedan od najljepših i najzanimljivijih gradova u svijetu i naš četverodnevni boravak u njemu trebalo bi opisati romanom ili dugometražnim filmom, a ne jednim odlomkom u zbrzanom novinskom izvještaju.

Nemoguće je odlučiti se za ono najuzbudljivije: koncerte u velebnoj dvorani sportskog kompleksa ili ekskurzije po nevjerojatnim zdanjima Sjeverne Venecije ili možda druženja sa sjajnom ekipom ovdašnjih avangardnih umjetnika, slikara, glumaca, alternativnih bendova. Saša Dragić će pokušati u Jugoslaviju dovesti neke od lenjingradskih grupa. Nadam se uskoro.

P.S. - Ovaj izvještaj ispisan je 21. rujna ujutro, poslije prvog od novih pet koncerata u Moskvi. Ostalo je još deset dana do kraja turneje, ali neke rezultate već možemo sagledati. Vidjelo nas je više od sto tisuća ljudi na dosadašnjih 37 nastupa, a ovih dana očekuju nas prvi ozbiljniji razgovori s ovdašnjom disko-kućom Melodia, kao i novi pregovori s Gos koncertom. 

U Sovjetskom Savezu nemoguće je postati zvijezda preko noći. Ali, ako je ovo bio prvi korak, mislim da je više nego uspješan.

Napisao: Dejan Cukić (Rock, 1987.)