EKSPERTICA za uloge najjadnijih žena svijeta i najnepoželjnijih partnerica; apsolutno je nevjerojatno da su nekome tri najpoznatije uloge praktički identične i da je taj netko ipak veliki glumac ili, u njenom slučaju, glumica.

Ovdje govorimo o filmovima Mjesto pod suncem, Noć lovca i Lolita, sva tri puta je bila nepodnošljivo iritantna za svoje bračne drugove Montgomeryja Clifta, Roberta Mitchuma i Jamesa Masona i kod svakog je probudila ubilačke misli. Spojlanje bi bilo reći tko je uspio, tko ne, jesu li možda sva trojica uspjeli ili nijedan, no jasna je šablona po kojoj onaj tko sretne Shelley Winters ima korist ako ju oženi, a onda ima još veću korist ako je upokoji. Makar samo duševnu korist.

Mislili su da će biti veća od Marilyn Monroe

To je nevjerojatno, a možda je nekome još nevjerojatnije da je uloga u Mjestu pod suncem zapravo pretvorila Shelley u takvu kreaturu platna, a da je prije toga bila viđena kao nadolazeći seks-simbol Hollywooda. Ranije se bavila i modelingom. Da, da, dogodilo se, čak je krajem četrdesetih cimerski dijelila stan s Marilyn Monroe, a da ste pitali lokalne kladioničare za kojom će od njih dvije čitav svijet uzdisati u roku od nekoliko godina, kvota na Shelley bi bila gotovo simbolična i bila bi vam potrebna gomila para ako biste htjeli zaraditi neki novac uloživši na nju. Naravno, na kraju ne biste ništa zaradili jer bi pobjeda otišla drugoj strani.

Nije tek tako smatrana financijski isplativom glumačkom silom u nastajanju, ipak je prije Mjesta igrala u gotovo 30 filmova, a neki od boljih bili su Dvostruki život, koji ću vjerojatno jednog dana spomenuti u memoarima, zanimljivi Johnny Stool Pigeon, u kojem brat Dan Duryea karakteristično luduje, pa Mannov Winchester '73 uz Jimmyja Stewarta, Cry of the city, kao i druga adaptacija Velikog Gatsbyja, u kojoj je Alan Ladd bio Jay.

Dosta je to naslova, no tek ju je George Stevens u Mjestu pod suncem naštimavao da bude glumica, a ne plavokosa izvođačica. Ipak, valja biti pošten i reći da je naštimavala i samu sebe, mnogo je uložila u obrazovanje, vježbe, uzimala je satove kod Charlesa Laughtona i to je zaista postalo primjetno.

Zalila Olivera Reeda pićem na TV-u

Laughton ju je očito volio čim ju je poslije pozvao u svoj jedini redateljski rad Noć lovca, mada se mogao potruditi da joj lik ne bude baš isti kao u Mjestu. No dobro, lik takav je kakav je za dno jezera poželjan je. Već rekosmo da su joj ona tri filma najpoznatija iz današnje perspektive i kinematografski najznačajnija.

Za prvi je čak nominirana za Oscara, no Shelley Winters je bila žena s dvije statue, ali nijedna nije za neko djelo iz spomenute trilogije. Tako je to uvijek i bivalo, tek sud povijesti odredi što je vrijedno, što manje vrijedno, a dva osvajačka pohoda na sporedni Oscar je imala za filmove Dnevnik Anne Frank i A patch of blue, što svakako nije nezasluženo i nek joj je alal.

Kubrickovu Lolitu smo isto već spomenuli, od ostalih stvari vrijedi izdvojiti Odds against tomorrow, The big knife, Harper i I died a thousand times. Bila je jedna od 15-20-30 žena što ih Michael Caine obali u Alfieju (sve dok nije prešla na mlađe), a nominirana je poslije još jednom za Oscara, i to za Posejdonovu avanturu.

Iako tako ne djeluje, zapravo je sedamdesetih, osamdesetih, pa i devedesetih često bila uposlena, međutim slabo što je vrijedno isticanja. Možda je, eto, najsimpatičnija uloga u Delta forceu, gdje su ona i još jedan veteran Martin Balsam bračni par u avionu koji terorizira Robert Forster s ekipicom.

Ne može se pričati o Shelley Winters a da se ne spomene i incidentna emisija kod Johnnyja Carsona kada je Oliver Reed u svom stilu pričao kako je ženama mjesto u kuhinji, a Wintersova izašla i polila ga pićem po glavi. Nije potrebno isticati, ostao je džentlmen u tom nemilom trenu.

A gospođa rođena da je muž naziva "onom mojom rospijom" (imala ih je četiri u stvarnosti, među njima bio je i Vittorio Gassman) preminula je 2006., dok je rođena 86 godina prije toga i bila je glumačka institucija. Shirley Schrift, poznatija kao Shelley Winters.