"Bila sam lažna djevojka Zdravka Čolića"

"Bila sam lažna djevojka Zdravka Čolića"
Foto: Press

JEDNA od najvećih zvijezda bivše Jugoslavije Zdravko Čolić danas slavi 69. rođendan.

Njegova karijera potrajala je do danas, a iako je desetljećima u sretnom braku, teško je zaboraviti kako je slamao ženska srca.

O tome kolika je zapravo bila njegova popularnost za bivše Jugoslavije najbolje svjedoči ovaj članak koji vam donosimo u suradnji s Yugopapirom.

Svibanj 1978.: U Užicu, Čačku, Kraljevu, Nišu - svuda su ga čekale djevojke, djevojke i samo djevojke. Neka druga na mom mjestu, vjerojatno bi bila ljubomorna...

"Ej, jesi li vidjela onu što je izašla iz Zdravkovog auta?"

"Aha! A tko je ona?"

"Bole mi reče da je to Zdravkova zaručnica. Čuo je od onih momaka iz njegove ekipe."

"Ma, 'ajde! Ona? Ne! Ne može ona Zdravkiću ni cipele čistiti."

"Jest, kad ti kažem! Svuda putuje s njim."

"Jok, brate! Nema on djevojku. Pa neće valjda s onom bezveznicom..."

U muškom toaletu sa Zdravkom

Ta bezveznica bila sam upravo ja. Ne mogu reći da mi je kompliment prijao, ali što se može. Kad sam krenula sa Zdravkom bila sam, kao njegova djevojka, spremna i na gore stvari.

Nisam htjela prisluškivati, ali razgovor djevojaka bio je dovoljno glasan da ga čujem kroz odškrinuta vrata u holu užičke Hale sportova. Slijedili su iscrpni opisi moje vanjštine. Kao da su se natjecale koja će mi naći više zamjerki. Još malo pa ispadoh ženska verzija Quasimoda! Otvorila sam vrata. Kad su me ugledale, na licima im se pojaviše grimase: na jednom iznenađenje, na drugom mješavina prezira i gađenja. Sljedećeg trenutka gledala sam im leđa.

Na ulazu, stakla gotovo pucaju od pritiska i mase. Neka djeca plaču. Provode jednu ženu u drugom stanju. Samo što se ne onesvijesti.

Silazim u svlačionicu. Pred vratima se muvaju tri plavuše. (Od 1973. idu na svaki Zdravkov koncert!) Glavna je jedna Mima. Kikoću se, gurkaju, došaptavaju... Onda se dvije uputiše prema muškom toaletu.

Tamo je Zdravko. Uletjele su unutra i zatvorile vrata. Začuo se smijeh.

"Što se ovdje događa ?" provirila sam.

"Ništa", nasmijao se Zdravko i pošao van. 

Žene u transu

Djevojke su kao gromom pogođene. Poslije dvije minute njih dvije prođoše hodnikom, gledajući me prezrivo. Da pogled može ubiti, mislim da bih te sekunde bila mrtva. Stale su malo dalje i dogovarale se da idu kući iako koncert još nije počeo. Ipak, ostale su. Za vrijeme koncerta, stajale su po strani. Nadale su se da ću ja možda otići, nestati, da će me progutati mrak... Samo da opet mogu da budu "nasamo" sa Zdravkom.

U dvorani je, najblaže rečeno, kaos. Ženski dio publike je u transu: njihanje u ritmu muzike smjenjivalo je histerično vrištanje. Na pod, pred Zdravkove noge, padali su dijelovi odjeće, poslije svake pjesme istrčavale su djevojčice i djevojke zajapurene i zbunjene od uzbuđenja, treme, silne sreće što mu mogu prići tako blizu.

Poslije koncerta, vani je čekalo bar stotinu djevojaka. O prozor su udarali kamenčići i granje. Neke djevojke, zahvaljujući nešto vlastitoj upornosti, a nešto poznanstvu s redarima u hali, uspjele su se probiti do svlačionice.

"Zdravkoooo!"

"On mi je rekao da dođem."

"Samo dvije riječi da mu kažem."

- Moram da ga vidim. Ubit ću se ako me ne pustite.

Dragana je treperila od uzbuđenja

Već čitav sat ne možemo van. Postali smo zatočenici male sportske svlačionice. Onda se unutra nekako provukla Zvezdana. Nije ni dva minuta razgovarala sa Zdravkom, a tu je već bila i Ivana. I ona je imala "nešto važno" reći mu. Upala je i Dragana, dotjerana kao da je pošla na prvi ljubavni sastanak. (U njenoj glavi, to vjerojatno nije bilo daleko od istine.) Odvukla je Zdravka u jedan ugao i počela nešto mu šaputati. Sva je treperila od uzbuđenja. Kao da nije znala što bi ga sve pitala.

Nasuprot njima, spuštenih glava, sjedile su Ivana i Zvezdana, ojađene što je njihovih "pet minuta" prošlo. Ali, ispod oka su budno pratile svaki Zdravkov pokret. Izlazimo na sporedna vrata. Međutim, gomila je to izgleda i očekivala. Svi su već tamo. Kad smo izašli napolje, policajci se nekud izgubiše. Zdravko ostade sam. Natkriliše ga ruke. Kao da nestaje u živom pijesku. Neko ga udara u trbuh. Momak iz ekipe vuče ga do auta...

"Vidi što je sladak."

"Zdravko, srce!"

"Daj jednu sliku!"

Gomila urla, moli, prijeti... Mijenjamo plan: umjesto u hotel, idemo pravo za Čačak. Prije podne šetamo gradom. Na ulicama ljudi zastaju da vide Zdravka. Djevojke što prolaze pored nas tobož gledaju u zemlju. U stvari, pomno ga motre ispod oka.

Biljana izgubila tlo pod nogama

U Dom kulture ulazimo dva sata prije koncerta. Poslije će biti kasno. Nismo tako reći ni sjeli, a u garderobu upada Biljana. Roditelji su je dovezli čak iz Kragujevca. Daje mu neki notes na poklon i ne zna što će sa sobom od sreće što je uspjela ući. Svi slušaju kako gnjavi Zdravka nekim svojim pričama. Uostalom, nije jedina. Netko od prisutnih iz ekipe pokazuje Biljani glavom na mene:

"Hej, pazi što pričaš. Može se djevojka i naljutiti. To je ozbiljna veza."

Ona gleda razrogačenih očiju. Misli da je šala. Ipak, pokušava sačuvati prisebnost.

"Pa, nema veze! Mi smo samo prijatelji."

"Bogami, pazi. Sreća tvoja što je ona fina, inače ti odavde ne bi čitava izašla."

Biljana izgleda kao neko tko gubi tlo pod nogama. Vidi se da joj nije baš ugodno. Poslije nekoliko sekundi izlazi van. Šalje nekog momka da joj iznese torbu.

Zdravko je na sceni. Stojim u dnu bine i promatram publiku. U prvim redovima same djevojke. Gledaju u Zdravka kao u božanstvo. Jedna se penje na binu: pjeva i pleše s njim.

Djevojke zaboravljaju svoje frizure, haljine šivene specijalno za ovu priliku, visoke potpetice - trče za autom kao bez glave.

Ženski ponos ostaje zgažen tamo negdje na mokrom putu

Poslije koncerta, ponavlja se Užice. Stotine djevojaka hrle u garderobu: i tinejdžerice i one koje nisu baš u prvoj mladosti. Nisu mi jasne ove druge. Ipak, sve imaju istu želju - da dobiju fotografiju s posvetom ("Dragoj Vesni, Zorici, Biljani, Vanji, Sanji, Tanji... Zdravko Čolić") ali i da ga vide izbliza, da ga dodirnu, poljube i - poslije pričaju prijateljicama kako su bile jedine.

Čekamo da se gužva stiša. Ali, gomila je uporna. Provlačimo se između kamiona i izloga robne kuće. Jedino tako se može do auta. Od silnih ruku jedva zatvaramo vrata. Auto se s mukom probija kroz masu.

Djevojke zaboravljaju svoje frizure, haljine šivene specijalno za ovu priliku, visoke potpetice - trče za autom kao bez glave. Ženski ponos ostaje zgažen tamo negdje na mokrom putu.

Večeramo u Kraljevu. Ponoć je i u hotelskom restoranu su posljednji gosti. Za susjednim stolovima je jedna grupa turista iz Sovjetskog Saveza. Prepoznaju Zdravka. Djevojka, vođa grupe, uzima tri karanfila sa stola, prilazi Zdravku i moli ga da prijeđe za njihov stol, da im nešto otpjeva. Izlazimo van. Na parkingu srećemo Snežanu i Gordanu iz Čačka. Natjerale su jednog prijatelja da ih doveze ovamo.

"To je moj san!" kaže Snežana hvatajući Zdravka za ruku. Gleda ga kao da ne vjeruje da je to stvarno on.

Ona druga, čini se nezainteresirana, samo pravi društvo Snežani.

Zavodnički je prekrižila noge i lovi Zdravkove poglede

Čačanke i njihov prijatelji du s nama do Mataruške Banje. Snežana se ne odvaja od Zdravka. Pitam se koje mjesto u njenom životu zauzima ovih pola sata, sat što je s njim. 

Polazimo na spavanje. Snežani je krivo što mora kući, ali nema kud. Pokušavam da zamislim koliko će ovakvih Snežana biti sutra u Kraljevu.

U podne dolazimo u Radio Kraljevo. Zdravko daje intervju. Među zaposlenim ženama uzbuđenje. Sve su se nešto uzmuvale. Prolazimo hodnicima, a iz svake sobe izviruje poneka dotjerana glava. A to ne da nisu tinejdžerice...

Na koncertu je neizdrživo. Sjedim na podu, pored pojačala. Do mene je djevojka naslonjena na ogradu, kao da ne pripada ovom svijetu. Iz poluzatvorenih očiju slivaju se suze. Ne znam što da mislim. S druge strane, tri-četiri metra od Zdravka, na podu sjedi lijepa dugokosa crnka. Stalno dotjeruje kosu i preko ramena namiče kratku bundicu. Zavodnički je prekrižila noge i lovi Zdravkove poglede. Kad god se okrene prema njoj, ona se izdigne ne bi li je primijetio. Podsjećala me je na veliku mačku koja samo što ne skoči.

Pogledala me s neskrivenom mržnjom i - pljunula

U svlačionici - još jedna Zdravkova "prijateljica" - Ceca. Priča mu o svom studiju. Izlazim u hodnik. Tamo je kao na vašaru. Djevojke se raspravljaju s redarima i policijom: svaka iznosi tisuću razloga da uđe unutra. Jedna me bezobzirno gura u stranu.

"Ne može sada unutra", pokušavam je nekako odvratiti.

"Je l'? Tko si ti da mi zabraniš?

"Ja sam Zdravkova djevojka", htjela sam vidjeti kako će reagirati, i istog trenutka se pokajala što sam to učinila. Odmakla se korak unazad, pogledala me s neskrivenom mržnjom i - pljunula.

"Pu! Zar nije mogao naći bolju!?"

Niška Hala sportova je prepuna. Vrištanje, sirene kao na nogometnoj utakmici u kojoj se sastaju stari rivali. Teško da se može riječima opisati. Zdravko se penje na binu. Za sekundu je mir, a onda vrisak prelazi sve granice dozvoljenih decibela.

Pored mene dvije djevojke se žučno raspravljaju oko Zdravkove slike: "Ti si mi uzela sliku. Smjesta je vrati!"

"Nisam, majke mi!"

"Lažeš, jesi! Nisam ja blesava", djevojka odlazi i dovodi policajca. Slika je vraćena.

Djevojke, sve je bila samo šala!

Zdravko skače s bine. Pjeva ispred publike. Istog trenutka, gomila kao veliki val kreće ka njemu. Samo što ga ne poklopi. U posljednjem momentu on se vraća natrag. Bina zaustavlja tijela, ruke grabe zrak... Koncert je završen. Gomila se dijeli: jedni kreću ka izlazu, drugi prema Zdravkovoj garderobi. Policajci i redari prave lanac.

"Zovite Zdravka! Recite da ga čekamo! Zorica i Gordana... Dogovorile smo se s njim prije koncerta", njihovi glasovi se pretvaraju u vapaj.

Prošla je i ponoć, a stotine upornih kao da su se odrekle sna: Zdravko večera u restoranu Hale. Svi se tiskaju oko prozora. Bezbroj noseva i ruku priljubljenih uz staklo. Zovu ga, mašu, preklinju...

Opet ulaze neke djevojke. Jedna je čekala čitava dva sata. Najzad je dobila fotografiju i poljubac. Od toga će živjeti do sljedećeg Zdravkovog gostovanja u Nišu.

Tako je bilo i u Kruševcu, Skoplju, Prištini... Tako je svuda gdje se pojavi Zdravko. Svuda ga čekaju djevojke, djevojke, djevojke. Stidljive, uzbuđene, agresivne, ali s istom željom - da mu priđu bliže. 

Pošla sam za Beograd, razmišljajući o tome koliko je zaista teško biti Zdravkova djevojka. Zapravo, to je nemoguće. Kako bi se jedna djevojka mogla suprotstaviti desetinama tisuća drugih, zaljubljenih i zanesenih do besvijesti, spremnih da učine sve? Kako bi i smjela, kada je Zdravko njihov i drugačije ne smije biti? Srećom, bio je to samo moj redakcijski zadatak. Jedan od težih. 

Djevojke, sve je bila samo šala!

Napisala: Olivera Kačanik (Zdravo, 1978.)

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara