OVOG ponedjeljka u našem vremeplovu prisjećamo se erotskog filma Emanuela (Emmanuelle, 1974.) koji je uzburkao duhove javnosti kad je napokon stigao u bivšu zemlju.

Siječanj 1981: Gotovo četiri godine članovi Republičke komisije za pregled filmova SRS sumnjali su da je jugoslavenska publika zrela da se suoči s erotskim filmom Emanuela. Prije desetak dana ovaj sporni film konačno je zasvijetlio u mraku beogradskih kinodvorana. Tko je u međuvremenu postao zreliji; komisija ili gledatelji?

Beogradski tapkaroši trljaju ruke: nisu još ni sabrali pazar od višemjesečnog prikazivanja pornića poučnog naslova "Zašto ne dođeš u moj krevet", a već ubiru prihod od premijernog prikazivanja slavne "Emanuele"!

Elem, poslije višegodišnjeg natezanja hoće li se Jugoslavenima dozvoliti da bace pogled-dva na obline i seksualne majstorije lijepe Sylvije Kristel, zahvaljujući upornosti ljudi iz "Avale pro-filma", "Emanuela" je konačno među nama: gledatelji su dobili još jednu šansu da provjere jesu li dovoljno zreli da bez težih posljedica podnesu gledanje "onih stvari" ...

Film "Emanuela" redatelja Justa Jaeckina (uzgred rečeno, ova tvorevina već spada u erotsku klasiku) sam po sebi ne bi uopće bio vrijedan neke naročite pažnje da se povodom njegovog (ne)prikazivanja godinama nisu lomila koplja oko nekih moralnih i ostalih dilema.

Čitatelji našeg lista vjerojatno se sjećaju da smo mi, u nekoliko navrata, pisali o "Emanueli". Činili smo to ne radi opisivanja "golišavih" scena koje tiraže znače, već prije svega u namjeri da sagledamo smisao nekadašnje zabrane prikazivanja ovog erotskog filma.

Da se podsjetimo: godine 1977, u vrijeme kad je "Emanuela" već osvojila dobar dio zemaljske kugle (uključujući i konzervativne Talijane, Turke i Špance), Plenum Republičke komisije za pregled filmova SR Srbije (čitaj: cenzura!) zauzeo je stav da priča o erotskim doživljajima izvjesne Emanuele Arsan nema što tražiti pod našim kinematografskim nebom. Citiramo iz obrazloženja te odluke:    

"... njegov sadržaj štetno bi utjecao na mišljenje omladine, a njegova idejno-estetska usmjerenost je suprotna humanističkim, kulturnim i obrazovnim ciljevima našeg samoupravnog socijalističkog društva."

Hopa-cupa razmišljanje

Takva odluka podigla je veliku prašinu u našoj javnosti, pored ostalog i zbog toga što je nedvosmisleno svjedočila o licemjerju članova spomenute komisije, istih ljudi koji su, ne trepnuvši, davali odobrenje za filmove tipa "Hopa-cupa u krevetu", "Doživljaji perača prozora", "Istinite priče" i ostalih pornografskih tvorevina najniže vrste.

Ali, za razliku od "Emanuele", čiste erotike, naprijed spomenuta djela nosila su "službene" nazive u stilu "erotska komedija", "pedagoški film", "naučno-popularni" itd. Stvari su više nego jasne: s javnim moralom je sve u redu dok se cupkanje i ostale radnje u krevetu odvijaju pod firmom "komedije", ali kad se jasno i glasno kaže da je taj i taj film "samo" erotski (ili pornografski, svejedno) - onda za njega nema mjesta. Kvari nam omladinu, što li?

Stvar s "Emanuelom", koju je u međuvremenu znatan broj Jugoslavena odgledao s one strane državnih granica, odvijala se potom po scenariju koji su mahom krojili ljudi iz "Avala pro-filma". Uporni u zahtjevu da se i "čistoj" erotici prizna mesto pod suncem, budući da je ona u "Emanueli" veoma "umivena", umjetnički "slikana", dakle ljupka, prijatno lijepa za oko - za razliku od pornografije koja je mnogo pre "slučaja Emanuela" zauvijek osvojila naše bioskopske sale, zaposleni u "Avala pro-filmu" podnose, pre dvije godine, tužbu Vrhovnom sudu SR Srbije tražeći ukidanje zabrane prikazivanja.

I, naravno, opet slijede napisi u novinama, duhovi se nanovo uzbuđuju, mjerodavni i oni drugi raspravljaju o tome gdje su granice moralnog i nemoralnog, što može kvariti omladinu, a što ne. I dok polemike traju - uvoze se filmovi Valerijana Borovčika ("Uličarka", "Nemoralne kaluđerice"), stižu paketi s rolama zapadnonjemačke filmske serije "Istinite priče" (seksualna pedagoška poema za "učenike i roditelje"), o umjetničkim djelima poput "Carstva čula" ,"Povratka ratnika" da i ne govorimo ...

Ljubav u toaletu

Shvativši, konačno, negdje siječnja prošle godine da nam "Emanuela" ipak neće pokvariti sitnu dječicu, članovi Komisije za pregled filmova SR Srbije definitivno odobravaju javno prikazivanje "Emanuele" (u međuvremenu, film su u nekoliko navrata pogledali svi članovi ovog uvaženog tijela s bližom i daljom familijom). "Avala pro-film" povlači tužbu iz Vrhovnog suda SRS (oni ipak imaju pametnija posla!) i svima konačno pada kamen sa srca.

Još koji dan, računali su lakovjerni, i eto "Emanuele" među Srbima. Ali, ništa od toga! Dok su se gotovo četiri godine vodile diskusije na temu "Emanuela: da ili ne!" ovom filmu istekla je takozvana premijerna licenca, što u prijevodu znači da je djelo nekadašnjeg modnog fotografa Justa Jaeckina zrelo za - kinoteku.

I, što sad? Naši uvoznici naručuju od iznenađenog francuskog producenta novu kopiju, gospodin Felix (tako se zove francuski poslovni partner "Avala pro-filma") kaže da mu treba vremena, i, konačno, "Emanuela" stiže u listopadu u Jugoslaviju. Dvije kopije se šalju u Rijeku i Ljubljanu, ostale čekaju na red za prikazivanje u beogradskim bioskopima.

Prije desetak dana, u većini beogradskih kina osvanula je reklama s koje se zavodljivo smiješi odista lijepa Sylvia Kristel. Gospođa koja u egzotičnom ambijentu otkriva tajne tijela i duše definitivno je među nama. Slobodno je gledajte, povedite i roditelje. "Emanuela" uopće nije "strašan pornić": gore stvari s vremena na vrijeme gledate na televiziji, o kinima da i ne govorimo.

Dama koja vodi ljubav čak i u toaletu "jumbo jeta" želi vas samo malo razonoditi i - nasmijati. Po svemu sudeći, većina jugoslovenskih gledatelja zrela je za tu vrstu zabave, bez obzira na višegodišnje sumnje onih koji odlučuju u njihovo ime.

I još nešto: neće proći mnogo vremena, a mi ćemo zaboraviti i "Emanuelu" i sve nevolje koje su pratile njeno osvajanje jugoslavenskog kinematografskog tržišta. Oni koji su spremni dulje pamtiti zabilježit će, negdje u uspomenama iz mladosti, da je jedini značaj ovog filma bio u tome što nas je natjerao da se suočimo, i možda raskrstimo, s licemjerjem kojeg, na žalost, još ima među nama...

Tekst: N. Opačić (RTV revija, 1981.)