Bilo jednom u Jugoslaviji: Koliko je zapravo iznosio hrvatski dug

Bilo jednom u Jugoslaviji: Koliko je zapravo iznosio hrvatski dug
Screenshot: YouTube

KOLIKO je Jugoslavija bila zadužena? Odgovor na to pitanje pokušao je pronaći magazin Dinar, a njihov članak na tu temu donosimo vam u suradnji s Yugopapirom.

Travanj 1985: U posljednje dvije godine stalno se ponavlja fraza kako je, napokon, "skinut veo tajni s naših dugova". Danas se, međutim, jedino pouzdano zna da se ne zna koliko je Jugoslavija dužna jer zaduživao se kako je tko stizao.

U vrijeme kada nam se djeca po kućama igraju računalima, Narodna banka Jugoslavije nema točnih podataka o tome koliko smo dužni.

I kako potpunih službenih podataka nema, ili su toliko uopćeni da nam malo govore, pojedini listovi preuzimaju ulogu detektiva, provode ankete ili istražuju po svojoj dokumentaciji kako bi otkrili koliko je tko dužan.

Tako saznajemo da:

- Dug Crne Gore iznosi osamsto pedeset milijuna dolara,
- Makedonije oko milijardu i petsto trideset milijuna,
- Vojvodine milijardu i četiristo osamdeset milijuna,
- Srbije, bez pokrajina, tri milijarde i sedamsto deset milijuna,
- Kosova osamsto šezdeset i šest milijuna,
- Bosne i Hercegovine milijardu i osamsto šezdeset milijuna,
- Slovenije približno milijardu i četiristo osamdeset milijuna (Narodna banka Slovenije ih označava kao povjerljive),
- I Hrvatske nešto iznad tri milijarde dolara (službeno ovaj iznos nije potvrđen).

Ovoj sumi od oko četrnaest milijardi i sedamsto četrdeset milijuna dolara treba dodati i dug federacije od oko četiri-pet milijardi dolara. Ispada tako da smo ukupno dužni nešto preko devetnaest milijardi dolara. Što nam ovi podaci ne govore?

Cifra od oko devetnaest milijardi dolara odnosi se, naravno, samo na glavnice. S kamatama, ona se opasno povećava, gotovo duplira. A sve je to dug i sve to treba vratiti. A dug nije dim da izađe kroz dimnjak. A i tada se često vidi.

Sve republike i pokrajine primjenjuju drukčije kriterije, imaju svoje "oblande". Međutim, kada bi sve podatke o dugovima inozemstvu davao jedan centar po jedinstvenoj metodologiji, bila bi moguća i realnija usporedba. Ali više nitko neće prihvatiti taj "unitarizam" u smislu: "Gospodo, sve novčanike na jedan stol!"

Zatim, ne zna se točno koliko je kojoj republici ili pokrajini reprogramirano dugova. I dalje su to povjerljivi podaci. Za nas u Jugoslaviji. Za bankarski svijet kojem smo dužni - ne! Dug federacije koji je pojedinačno najveći, zapravo je dug republika i pokrajina - onaj dio reprogramiranog duga koji one nisu mogle vratiti u roku. 

Zna se i da mnogi vraćaju devize koje nisu upotrijebili, već prodali na deviznom tržištu, tako da dužnici nisu obavezno i korisnici deviza.

Kada stvari tako stoje, kako onda znati stvarne pojedinačne dugove? Posebno je pitanje što nam kazuje sama suma nečijeg duga, ako ne znamo visinu dospjelih otplata u odnosu na devizni priljev, ili visinu deviznog priljeva u odnosu na obim i strukturu proizvedenih roba ...

Kako su trošene pare dobivene iz inozemstva

I tako, ima mnogo nepoznanica. Ali nešto se ipak zna.

Najnižu stopu zaduženosti ima Slovenija. Srbija je po stupnju zaduženosti ispod jugoslavenskog prosjeka, ali je po kratkoročnim kreditima najzaduženija u Jugoslaviji.

Dug Crne Gore je 2,7 puta veći od prosjeka u zemlji. Udio otplata u odnosu na devizni priljev, od siječnja do studenoga prošle godine, iznosio je preko 71 posto, a prema konvertibilnom području, čak i dvadeset posto više. Samo za tečajne razlike Crna Gora treba izdvojiti četvrtinu planiranog društvenog proizvoda.

Velikim dužničkim obavezama opterećena je i privreda Makedonije. Od planiranog deviznog dohotka za ovu godinu, osamdeset šest posto odmah ide na vraćanje duga. Ostali su tu negdje, među njima. Mnogo je osjetljivije pitanje od visine našeg ukupnog duga kako su trošene pare dobivene iz inozemstva.

Zna se, primjerice, da su mnogi zajmovi preliveni u potrošnju. Umjesto na investicije, otišli su na standard.

Samo da nam bude lijepo. Ili su uloženi u promašene investicije. Umjesto da se dobivene pare reproduciraju, one su jednostavno ukopane. Znamo ta imena: "Feni", "Obrovac", "Dina" i mnogi drugi koji su, službeno, dobili etiketu - investicijskih promašaja.

A koliko je stvarnih promašaja napravljeno, još se pouzdano ne zna ili se ne želi znati. U procjene su umiješani politički razlozi umjesto znanstvene analize. Prema jednoj procjeni, ukupni promašaji u zemlji iznose između šest i sedam milijardi dolara. Ove će promašaje, naravno, morati netko drugi otplatiti. Ne onaj tko se zadužio jer nema toliko nasljedstvo da ga proda.

Mnoge babilonske kule, sve te "tvornice snova" morat će otplaćivati čitave generacije iz svog dohotka, na račun svoga standarda.

Ima, znamo, propalih projekata u svim privredama svijeta. Ali kako to reče jedan naš poznati ekonomist - naš problem nije u lošim tvornicama, već u lošim koncepcijama, neznanju, nestručnosti i zabludama. A prije svega, u političkim, a ne financijskim koncepcijama.

Ogromna zaduženost Jugoslavije koja će biti i briga djece naše djece, očigledno potiče krizu u zemlji. Iako ona svakako nije posljedica dugova inozemstvu, osnovno pitanje koje svatko postavlja je zašto se dug inozemstvu, za samo šest godina, od 1975. do 1981., povećao za trinaest i pol milijardi dolara.

Gdje su tako naglo otišle te pare? Što se to događalo u domaćoj ekonomiji od 1976., kada je sve pošlo naopako i "kola munjevito krenula nizbrdo" jer te godine je inflacija bila samo devet posto, imali smo suficit u tekućoj platnoj bilanci, devizne rezerve su prelazile četiri milijarde dolara, pa i dinar je tada mogao postati deviza?

Kako još nitko javno nije dao prave odgovore na ova i nekolicinu drugih pitanja - o pojedinačnoj odgovornosti ili odgovornosti postojećeg ekonomskog sustava, posebno deviznog - o tome slušamo mnogobrojna stručna i ona druga mišljenja. Od laičkih da smo živjeli iznad svojih mogućnosti, da je potrošnja bila prevelika - kao da je problem u prevelikoj potrošnji, a ne premaloj proizvodnji, do ozbiljnijih analiza koje govore o potrebi velikih promjena u privrednom i političkom sustavu.

Ima ekonomista koji smatraju da naša kriza nije uopće ekonomska kriza i da bi, što se ekonomije tiče, bilo dovoljno godinu dana da se situacija normalizira i da se vratimo na visoke stope rasta i pored svih zaduženja.

Inače, mnogi analitičari ukazuju na to da su za nepovoljan tijek događaja u ključnom periodu od 1976. do 1980. godine "krivi" sistemski zakoni - političko odlučivanje u ekonomiji zemlje, snažno ekonomsko zatvaranje u republičke i pokrajinske granice, kako bi se što brže razvila vlastita sredina, bez obzira na cijenu. A tu cijenu mi danas svi trebamo solidarno platiti.

Dvije tisuće dolara po glavi stanovnika

U Jugoslaviji se u posljednje vrijeme najviše govori i šapuće o dugovima. Nije to više samo tema onih čiji je "posao" da se bave ekonomskim i političkim problemima zemlje već svakodnevna briga svake naše obitelji jer ako uzmemo samo glavnicu duga koja po nekim podacima iznosi dvadeset i jednu milijardu dolara, onda su svaki naš građanin i dijete koje se sutra rodi zaduženi s tisuću dolara, što je gotovo godišnji osobni dohodak jednog nekvalificiranog radnika.

Lako je zbrajati koliko to iznosi za jednu četveročlanu obitelj ako u njoj samo jedan privređuje. A svemu još treba dodati zaduženje po ogromnim kamatama - ispast će gotovo dvije tisuće dolara po glavi stanovnika.

Zbog otplate dugova životni standard je vraćen na vrijeme od prije dva desetljeća. Podaci govore: više od šezdeset posto zaposlenih živi na minimalnom osobnom dohotku. Od 1979. godine realni rashodi u radničkim obiteljima s jednim zaposlenim članom i većim brojem djece drastično su smanjeni: za prehranu 34,4 posto, odjeću i obuću 39,4 posto, stan 20,1 posto, pokućstvo 76,1 posto, higijenu 32 posto, obrazovanje 21,3 i za promet 52,3 posto.

Tko su najveći dužnici

Najveći dio slovenskog duga odlazi na energetiku. Prva na popisu dužnika je nuklearna elektrana Krško.

Hrvatsku će samo Fabrika glinice u Obrovcu koštati trideset milijardi dinara.

Gotovo polovina duga Bosne i Hercegovine odnosi se na razvoj energetike, rudnika ugljena i željeza, izgradnju prometnica i željezničkih pruga.

Najveći vojvođanski dužnik je HIP "Pančevo" - sto dvadeset šest milijuna dolara i nešto više. Zatim SOUR "Naftagas" sto deset milijuna dolara. Slijede "Zorka" u Subotici, "Matroz" u Sremskoj Mitrovici i još neki drugi.

Kosovska elektroprivreda će morati u ovoj godini otplatiti sedamdeset i sedam milijuna dolara, Trepča trideset i tri milijuna, a "Feronikl" koji je nedavno startao, dvadeset i jedan milijun dolara.

Polovina dugova Srbije otpada na osam najvećih dužnika. Među njima vodeće mjesto ima Metalurški kombinat Smederevo, RTB Bor, zatim energetika sa združenom elektroprivredom Srbije. Tu je i promet s cijelom putnom privredom. U ovo društvo ulaze i Zavodi "Crvena zastava" iz Kragujevca i "Zorka" iz Šapca.

Rekorderi u zaduženosti u Crnoj Gori su: Kombinat aluminija koji u ukupnom dugu republike sudjeluje sa sedamnaest i pol posto. Željezara "Boris Kidrič" s četrnaest i pol posto. Barska luka s gotovo sedam posto. Nešto manje duguje ŽTO Titograd, Agrokombinat "13. jul" i drugi.

U Makedoniji je najveći dužnik Kombinat za proizvodnju feronikla "Feni", za koji ukupno, posmrtno, treba otplatiti tristo pedeset milijuna dolara. Među velikim dužnicima je i Stopanska banka, koja duguje tristo jedanaest milijuna dolara. Zatim Željezničko-transportna organizacija, s ukupnim dugom od šezdeset i četiri milijuna, Elektro-privreda s dugom od četrdeset devet milijuna dolara i rudnik "Bučim" u Radovišu s dugom od četrdeset milijuna dolara.

Napisala: Zona Stevanović (Dinar, 1985.)

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
;
Učitavanje komentara