JUNAKA sljedeće priče iz vremena bivše Juge već su tada smatrali medicinskim fenomenom. Ne samo da je preživio užasno tešku ozljedu, već je njegovo ponašanje prije, tijekom i nakon posjeta liječniku bilo zapanjujuće.

Priču donosimo u suradnji s Yugopapirom.

Travanj 1973: Rudar Sakib Hasanbašić je u svojoj glavi imao zabijen nož, dugačak 13, a širok tri centimetara, pa ipak je ostao živ i sada radi kao rudar u rudniku Lipnica, kod Tuzle. O medicinskom fenomenu iz Tuzle napisane su studije u eminentnim medicinskim časopisima u svijetu...

Sakib Hasanbašić, 35-godišnji otac troje djece, rudar je na "širokom čelu" rudnika Lipnica, jednog iz sastava velike rudarske porodice - Titovih rudnika.

Sama po sebi, ova informacija ne bi bila značajna. Međutim, kada se zna da je Sakib Hasanbašić, taj omanji čovjek, težak jedva pedesetak kilograma, pretrpio jedinstvenu povredu u povijesti medicine, onda je itekako važno što on i pored toga obavlja tako težak posao kakav je rudarski.

A o Sakibu se ovih dana naširoko piše i to u inozemnim medicinskim časopisima. Ugledni liječnici, profesori fakulteta, diskutiraju o, valjda, jedinstvenoj operaciji. O operaciji koju su u tuzlanskom Medicinskom centru izvršili primarijus Dimitrije Stanković i dr. Jovan Jelić. Prvi je iskusni kirurg, jedan od najboljih u tuzlanskoj bolnici, liječnik koji je izvršio nekoliko tisuća operacija, a drugi je mlad liječnik koji je tek završio specijalizaciju, više poznat kao liječnik nogometnog kluba Sloboda.

Drama je počela u kavani

Drama u kojoj je neobični pacijent tuzlanske bolnice zadobio još neobičniju povredu počela je u jednoj privatnoj kavani u Bosanskoj Poljani, selu koje je od Tuzle udaljeno oko 12 kilometara. Poslije pijanke nastala je tučnjava, a u toj tučnjavi najgore je prošao jedan od najslabijih - Sakib Hasanbašić. Njemu je u glavu zariven nož dugačak 13, a širok tri centimetara.

Da tragedija bude veća, drška noža je ostala u rukama siledžije, a vrh je prošao - rečeno doslovno - kroz lubanju i izašao u - usta.

Gornji kraj, onaj gdje je odlomljena drška, ostao je zariven u lubanju i nije se mogao vidjeti golim okom.

"Sakib je pao okrvavljen na pod", pričao nam je jedan od svjedoka ove tučnjave.

"Međutim, on je odmah zatim ustao, malo se zateturao i pošao prema vratima. Mislio sam da je pijan, jer nitko nije vidio da je udaren nožem. Tek se slabo primjećivala povreda na glavi, bilo je i malo krvi i ništa više."

Sakib Hasanbašić se ničega ne sjeća, iako je od tog dana prošlo dosta vremena. On čak nije ni vidio da ga je siledžija udario. Samo zna da se iznenada onesvijestio i da se našao na podu.

Međutim u glavi Sakiba Hasanbašića je bio dugačak nož. Prijatelji su ga vlakom doveli do predgrađa Tuzle, a odatle je Sakib Hasanbašić pošao pješice do bolnice. Udaljenost od tri kilometara - prešao je sam!

Liječnik ne primjećuje nož

Bila je noć. U ambulanti Kirurškog odjela dežurao je dr. Jovan Jelić.

"Doktore, pomozite mi. Izgleda da me je netko udario nožem u glavu. Ljuljam se i onesvijestit ću se", obratio se te večeri Sakib doktoru Jeliću.

"Pomislio sam da je ovaj čovjek što je stajao ispred mene pijan", ispričao nam je dr. Jelić.

"Ipak, rekao sam da sjedne i pogledao sam ranu. Bila je - na prvi pogled - obična povreda, zadana nekim oštrim predmetom. Rekao sam svom pomoćniku da nije ništa i zamolio ga da ranu očisti i previje ju."

Neobična povreda bila je uzrok da i iskusni liječnik, kakav je dr. Jelić, odmah ne primijeti nož.

"Razmišljao sam samo trenutak, a onda, s obzirom na to da se radilo o ozljedi glave, naredio sam da mi se pripreme rendgenski snimci Sakibove glave. To je bilo gotovo za nekoliko trenutaka, a kad sam u ruke uzeo još mokre negative, skoro sam se onesvijestio: na snimkama se lijepo vidjelo da se u glavi Sakiba Hasanbašića nalazi - nož. Prišao sam mu i zavukao ruku u usta, gdje sam napipao vrh noža. Kada sam malo bolje pogledao ulaznu ranu, primijetio sam dio noža gdje je prelomljena drška..."

Na Kirurškom odjelu je nastala uzbuna. Na scenu je stupio primarijus Dimitrije Stanković.

"Operacija koju sam namjeravao izvršiti do tada nije nigdje zabilježena. Nisam čak ni u literaturi o tome nešto pročitao. Znao sam postupak, ali što će biti kada izvučem nož? I mogu li ga izvući, a da ne povrijedim dijelove mozga?" razmišljao je dr Stanković.

Teškoća je bila i u tome što se tog trenutka nije znalo koji su dijelovi mozga povrijeđeni. I jesu li uopće povrijeđeni. Ako je suditi po ponašanju Sakiba, izgledalo je sve u redu...

Sakib se šalio s liječnicima

Operacija koju su izveli dr. Stanković i dr. Jelić po mnogo čemu je neobična. Ono što je iznenadilo kiruršku ekipu bilo je čudno ponašanje Sakiba Hasanbašića, njegova bezbrižnost, kao da se nije radilo o tako složenoj operaciji.

Na pitanje liječnika koliko ima djece, Sakib je tada, dok je išao hodnikom k operacijskoj sali, kao iz puške odgovorio: "Nemam ja ni jedno, moja žena ima troje!"

Operacija je trajala više od tri sata: nož je izvađen, zaustavljeno je krvavljenje koje se za trenutak pojavilo, a onda je Sakib prebačen u krevet. Bio je pod posebnom pažnjom i njegom liječnika. A Sakib je već sutradan, kada se probudio, zatražio - jesti!

"Bio je to najbolji znak da je sve u redu", s osmijehom kaže dr. Stanković.

Sa Sakibom Hasanbašićem smo više puta razgovarali. Bilo je to neposredno poslije operacije u tuzlanskoj bolnici, a i nedavno kada se vratio svom poslu i kada su se za njegov slučaj počeli zanimati ugledni medicinski časopisi.

"Kako se osjećaš, 'komoratu?'"

"Odlično. A ako pitaš za onu povredu, sve je u redu. Pa, nije to ništa. Udario me nožem, rasjekao glavu, pa što onda? Nije mi valjda odsjekao glavu. Mala povreda i ništa više ", kaže Sakib kroz smijeh.

Odmah nakon izlaska iz bolnice Sakib se vratio svom poslu. On je rudar u rudniku Lipnica i nije želio ići ni na bolovanje.

"Kako je doktor Stanković? Odavno nisam otišao kod njega", pita nas Sakib.

"Pozdravite ga i recite mu da ću ga uskoro posjetiti."

Napisao: Saša Aranđelović (Revija 92, 1973.)