TRI ČOVJEKA iščekuju Charlieja Bronsona na željezničkoj stanici, malo maltretiraju radnika, malo gledaju svoja posla, jedan tjera mušicu s njuške, drugi brčka vodu po koritu, a treći čeka da mu se napuni šešir kišnicom i da to popije.

Standardan dan, ali sasvim nestandardna scena i pokazivanje deset tihih uvodnih minuta u Bilo jednom na Divljem zapadu otprilike može biti jedan od načina da se u malo vremena objasni moć Sergia Leonea. Baš je Sergio imao ideju da tri Fondina plaćenika odigraju "dobar, loš i zao", točnije da ih glume Clint Eastwood, Lee Van Cleef i Eli Wallach, ali, srećom, do toga nije došlo. Vjerojatno bi se time narušila atmosfera i pomaknuo balans filma, iako bi svakako bilo zabavno to vidjeti.

Trio su iznijeli Jack Elam, Al Mulock i Woody Strode, od kojih je samo Elam imao priliku nešto izgovoriti prije pucnjave, ali idealan je spoj napravljen s ovom dvojicom kao veteranima vesterna i Mulockom kao iskusnim u špagetijima. Dosta simbolike nosi i to što su baš oni odstranjeni u samom startu filma. Nije ništa neobično da se Woody Strode nađe u scenama za pamćenje, otprilike je jednako čuvena njegova borba s Kirkom Douglasom u Spartaku, u kojem je Woodyjev lik gotovo jednak heroj koliko i naslovni, a teško je zaboraviti i recitiranje Deklaracije nezavisnosti u Čovjeku koji je ubio Libertyja Valancea, opet u izvedbi Strodea.

Bio je jedan od prva dva Afroamerikanca u NFL-u

Te tri scene nisu ni 5% onoga što je uradio na platnu, ali idemo redom. Sve do početka pedesetih on nije ni bio čovjek od platna (ako ne računamo nekoliko nepotpisanih statiranja), ali je bio jedan od prva dva Afroamerikanca u NFL-u (drugi je Kenny Washington, ako nekome znači ime) i uspješno je igrao američki nogomet sve do teške povrede, koja mu je okončala karijeru. Poslije se kratko bavio hrvanjem (valjda je to manje zahtjevno od NFL-a kad si već sav izlomljen), dok nije 1951. ušao u filmsku industriju i tijekom cijelog desetljeća sudjelovao u mnogim filmovima, mahom avanturama. Najčuvenije djelo iz tog perioda je Deset Božjih zapovjedi, kada ga je Cecil B. DeMille unajmio za ulogu kralja Etiopije.

Ključna godina za Strodea je 1960., jer tad nije samo glumio u Spartaku već je tumačio i naslovnu rolu u Naredniku Rutledgeu Johna Forda. Studio je nudio Fordu da uzme Poitiera ili Belafontea koji su se ispraksirali dotad da jedini igraju bitne crnačke likove po svim filmovima, ali John je bio odlučan sa svojim izborom, rekavši da je samo Woody Strode sa svojih 193 centimetara dovoljno žestok da iznese ono što Rutledge zahtijeva. Zbog spomenuta dva filma Strode je postao treći tamnoputi glumac koji je stekao veliko ime, postao je i Fordov blizak prijatelj, čak jedini kojeg je već umorni i bolesni redateljski genije htio, nije imao previše strpljenja čak ni za Johna Waynea.

Kad su ga nekoliko puta krivili za rasizam u filmovima, Ford je našao obranu kakvu i danas mnogi optuženi vole koristiti. "Ali kako ja mogu biti rasist kad mi je najbolji prijatelj Woody Strode, a on je crn?". Što se mene tiče, to je savršeno dobra obrana. Snimili su još nekoliko filmova zajedno, uključujući i Fordov oproštajni Sedam žena. Iz tog desetljeća neophodno je izdvojiti i Strodeove učešće u paklenoj mačo artiljeriji filma Profesionalci, a onda se otisnuo put Europe i tamo nastavio glumiti. E da, što se tiče Profesionalaca, Burt Lancaster je, naravno, fizički bio impozantna figura i pomalo nabusit, pa je često izazivao Strodea na snimanjima da odmjere snagu i redovno je gubio duele. 

Lik iz Priče o igračkama nazvan po njemu

Da se vratimo na glumačku stazu današnjeg junaka, Woody je zagospodario našim kontinentom i imao u to vrijeme čuvenog Crnog Isusa i glavnu ulogu u njemu, onda Bilo jednom, pa sedamdesetih Keoma s Francom Nerom... Bio je i u drugom dijelu brutalno dobre Milieu trilogije Fernanda Di Lea, to je poliziottesco film Talijanska veza, našao se i u sastavu vesterna Dezerter s Bekimom Fehmiuom, Johnom Hustonom, Brandonom deWildeom, Richardom Crennom, Ianom Bannenom, Chuckom Connorsom, Ricardom Montalbanom, Slimom Pickensom. Jedno ludilo mozga od glumačke postave.

Osamdesetih se vratio kućama i uglavnom se bavio B-produkcijom, ako ne računamo epizodu u Coppolinom The Cotton Clubu, a prije smrti 1994. snimio je, primjerice, Storyville, kao i Brzi i mrtvi, koji mu je i završni u dugoj i plodonosnoj karijeri.

Što još reći o ovoj teškoj gromadini? Eto, recimo da je bio oženjen havajskom princezom više desetljeća i da je lik Woodyja iz Priče o igračkama nazvan po njemu. 

Uz jedno "Bože sačuvaj što je čovjek sve postigao i dostigao" obilježavamo lik i djelo Woodyja Strodea. Imao se zašto i roditi!

Woodrow Wilson Woolwine Strode. Čak mu je i ime predsjedničko.