ATLETIČARKA Blanka Vlašić sudjelovala je na 29. Mladifestu koji se održavao u Međugorju, a tijekom govora otkrila je da joj je vjera u potpunosti promijenila karijeru i život.

"Kao nažalost većina mladih nakon sakramenta pričesti i krizme udaljila sam se od crkve, jednostavno sam odlučila da mi Bog ne treba, da sam dovoljna sama sebi i koncentrirala sam se samo na sport. Moj cilj bio je biti najbolja na svijetu i biti najbolja svih vremena", rekla je.

Dodala je da je imala tim ljudi koji ju je u tome podupirao.

"Živjela sam u jednoj kutiji gdje je samo jedna mogućnost bila prihvatljiva, a to je uspjeh. Ništa drugo nije me moglo toliko razveseliti kao letvica koja ostaje", rekla je i dodala da je stalno osjećala izazov da nadmaši samu sebe.

Tada se ozlijedila i shvatila da joj nitko ne plješće.

"Sada kad vratim film shvaćam koliko sam puta išla protiv te boli i koliko sam puta maltretirala svoje tijelo. Nije bilo važno što me boli peta, ali sve se to slagalo sa strane. Normalno da tijelo neće dopustiti da ga iscrpljujem zauvijek. U jednom trenutku i tijelo kaže – dosta mi je toga, nemoj mi to više raditi", rekla je.

Nakon operacije u veljači 2012. dogodila se infekcija i oporavak se oduljio pa je Olimpijske igre gledala kod kuće, samosažalijevajući se i plačući.

Tad joj je prijatelj javio da je zapalio svijeću ispred kipa svetog Ante na Poljudu. Tad je i ona pomislila da bi i sama mogla to napraviti.

"Odlazila sam neko vrijeme sv. Anti, ali nisam išla u crkvu. Razmišljala sam kako mi treba čudo, a znala sam da mi to neće doći od ljudi, od čovjeka. No daleko sam još bila od obraćenja", rekla je.

Tijekom putovanja do Portugala, kamo je išla po mišljenje vrhunskog liječnika, čitala je Bibliju.

"To je bio neki znak. Tražila sam utočište i sigurnost, koje sam tražila svuda okolo, ali nisam našla. Očito svi osjećamo zov našeg srca i duše, to je glas koji nas zove doma. Nažalost, to najbolje čujemo onda kad se osjećamo najjadnije i preopterećeno. Početkom 2013. godine sam lošije spavala i postala sam tjeskobna i to je kulminiralo kad sam osjećala da mi je nešto sjelo na prsa i više uopće nisam mogla disati", opisala je.

Požalila se ocu, a čuo ju je brat Marin koji joj je nakon treninga rekao da moli za nju. Ona nije ništa znala o njegovom ranijem preobraćenju jer nisu razgovarali mjesec dana zbog nekog nesporazuma.

"Tamo, na tom pustom parkiralištu, za vrijeme njegova monologa koji sam ja poslušala dogodilo se moje obraćenje. To nije bilo potaknuto nekim mojim pitanjem, to je bio dar. Izljev Duha Svetoga koji je promijenio cijeli moj život, mene cijelu iz korijena. Ne volim izraz da sam pronašla Boga, jer ne mogu pronaći onog koji je mene pronašao prvi. Prisjetila sam se Boga, svog Spasitelja. Bog mi se smilovao. Ubrzo sam isplakala svoj prijašnji život. Otišla sam prvi put u crkvu na misu, ispovjedila se i pričestila. I to je bila moja prva misa nakon toliko godina", rekla je.

"Sigurna sam da mi je Gospodin progovorio oduzevši mi ono najdraže, ono za što sam živjela, kako bi mi pokazao da postoji nešto bolje i slađe od pobjeda i od onoga što ja smatram najvećim ostvarenjem. U jednome sam trenutku, iz svoje tadašnje svjetovne perspektive, ostala bez svega: nisam mogla trenirati, hodati i nisam imala volje za takvim životom, povukla sam se u sebe, proživljavala sam golemu tjeskobu. I u tom životu, gdje nije bilo mjesta ni za koga, Gospodin je pronašao mjesto za sebe", rekla je.