ZA MILIJUN čuda sam čuo. Tisuće čuda sam osobno vidio. A tek u nekoliko čuda sam i sam sudjelovao.

Prije nekoliko dana, gle čuda, okušao sam se kao glumac. Dijelio sam filmski set s izbornikom vaterpolske reprezentacije Srbije, Dejanom Savićem – dakle, čovjekom koji je u svom sportu, i u bazenu i uz bazen, osvojio sve osim Nobelove nagrade.

Ova godina je izgleda godina čuda, bar što se mene tiče. Moj prijatelj Tomaž Ambrozič, zamolio me da napišem jednu filmsku kritiku!?!

Ok, iskreno, volim pivo. Volim Laško pivo. Volim i glavne glumce u novoj regionalnoj reklami za Laško. Pa ajde onda, ako se Tomaž slaže, napisat ću nešto o tim slavnim glumcima, umjesto da pišem o rakursu, trećem zvučnom planu i montaži, koji su usput savršeni!

Prije svega čestitam direktoru castinga – jer bolje glumce nije mogao izabrati.

Neke od ranijih reklama koje je Laško produciralo podložne su kritici i ukusu. Meni su osobno i Neno Belan i Halid i Željko jako simpatični i volim njihovu glazbu. Što s druge strane ne znači da možda radije ne slušam Čolu, Balaševića ili nekog tamo Davida Guettu.

Moj sin ima tezu koju do sada nisam uspio opovrgnuti. On, naime, već desetljećima tvrdi da je košarka egzaktna znanost. Po njemu, u našem sportu sve se lako utvrdi i provjeri. Tko je što osvojio. Tko je koliko koševa dao. Tko je uveo ekipu u viši rang itd…

U slučaju najnovije reklame koju je Laško predstavilo regionalnoj publici, dileme i analize ne može biti, jer kao što rekoh – riječ je o egzaktnoj znanosti. Kasting je savršen jer su izabrani zaista najbolji među nama. A znam ih svu četvoricu. Zapravo, znam ih k'o zlu paru!!!

Počnimo od najstarijeg. Njega najduže i znam i poznajem. Boša je bio uzor i mlađima i vršnjacima. I kao igrač i kao trener. Zapravo, u vrijeme kada su se nadimci dodjeljivali kao titule, to Boša zvučalo je kao ime nekog viteza. Moj prijatelj jedan je od rijetkih preživjelih Jugoslavena. Kao takav je rođen, kao takav će i umrijeti. Njegova kuća u Trstu samo zbog diplomatskih razloga nije bila eksteritorijalna. Po svemu drugom, moj prijatelj i kolega bio je ambasador Jugoslavije u Italiji, a njegov dom bio je sigurna kuća za svakog nevoljnika kojem je zatrebala pomoć, bilo prije, za vrijeme ili poslije naših ratova. Takva mu je žena, takva su mu djeca. Unuci će imati na koga se ugledati. Naravno da u reklami on nosi sako. Kronično gospodstvo Boša nosi ležerno i spontano, kao da to nije ništa. O književnosti priča kao profesor kojeg đaci obožavaju, vukući hadžijski i meraklijski dim iz čudnovatih talijanskih cigarillosa koje mu gazda jedne latifundije, opčinjen njegovom personom, šalje već desetljećima. Kao kolegu, Bošu ne moram hvaliti. Umjesto mene to može Wikipedia. Da podsjetim, prva Yu europska titula i Italija na krovu Europe čine od mog prijatelja virtuoza našeg zanata. 

Drugi glumac, najbolji play kojeg je Europa imala i najkarizmatičniji sportaš Jugoslavije za mene je uvijek i prije svega sin Mime i Bate Đorđevića. Njegov otac povukao me je iz amaterskog u profesionalno bavljenje košarkom. Iz Ušća, Bata me je odveo u Zvezdu. Objektivno, s betona na parket. Ono što je manje poznato je da sam u školi Marko Orešković ja bio Saletov prvi trener. Dakle, znam ga od prvih koraka. Znam krize i nerazumijevanja mojih kolega za njegov talent. Znam i da je taj talent kao vulkan eruptirao u Istanbulu. 

Nakon te trojke Sale postaje nacionalno blago, Novak Đoković ante literam. Bio je igrač trener, što je najbolja kombinacija. Nasreću sada je trener, a ne igrač trener. Kada je odlučio posvetiti se našem trenerskom poslu, Sale je ostavio iza sebe košarkaša i postao 100% trener. 

A koliko je posvećen svom poslu pitajte FIBU i MOK, čija je najveća odličja osvojio.

Trećeg glumca ne znam kako opisati. Meni je iz povijesnih razloga nemoguće hvaliti Dinu, jer bih zbog dugogodišnje suradnje morao neizostavno hvaliti i sebe. A to je nekako baš bez veze. Čovjek je ušao u Hall of Fame, i to zato što je to zaslužio i igrama i ponašanjem. I to je to. O njemu bih sada želio pisati kao o čovjeku. Nekako, određeni ljudi iz određenih razloga, koji nama nisu baš potpuno poznati, postaju sinonim za neka mjesta i neko vrijeme. 

Nažalost, moj drug Ćoro otplovio je iz Splita prije godinu dana. De facto, Dino je danas Split. Tko prati njegov Facebook profil, vrlo lako utone u neki duh Velog mista. Dino piše jezikom Smoje, Fiamenga i Popadića. Taj jezik s našom generacijom polako, ali nažalost sigurno postaje klasičan jezik. Dakle mrtav. Ako ovaj tekst čita netko u Splitu nek' se zapita kada je zadnji put marendao, a kada je prošli put išao na team building domjenak. U toj finesi leži razlika između japanskog turista s Canon aparatom i Roka Prča. Danas, tko je više Split od Dine? Možda Marjan?

A tko je četvrti čovjek koji je zaslužio da uđe u ovaj dream team? S Rašom sam na terenu bio samo protivnik. Nikad ga nisam trenirao. Na moju veliku žalost. A na moju veliku sreću, bio mi je jedan od divnih domaćina kada sam kao izbornik radio u Ljubljani. Kakav sjajan suradnik. Kakav divan čovjek. Raša je inače jedan od najvećih humanitaraca na ovim prostorima. I to toliko veliki, da to zapravo nitko ne zna. Tek ako ga netko od brojnih ljudi i organizacija kojima je pomogao spomene. Sve u svemu, po meni, ovo je casting za Oskara!