DOGAĐAJI u svijetu često nas prisiljavaju da krenemo u bojkot. Bile to bezobrazno visoke cijene ili ratovi, uvijek postoji dovoljno dobar razlog za bojkot.

Doduše, teško je da ćete pronaći i jedan brend iza kojeg ne stoji kompanija koja nije debelo zaronila u nešto vrijedno prezira ili barem sponzoriraju neki šljam koji nitko normalan ne bi trebao. Ovo su samo neke koje imaju zanimljivu priču iza sebe. 

Dole

Havaji su u 19. stoljeću bili nezavisno kraljevstvo pod vlašću domorodačkih vladara. Međutim, dolazak europskih i američkih trgovaca, misionara i plantažera donio je, kao što i pretpostavljate, velike promjene. Točnije, donio je klasičnu kolonizatorsku eksploataciju uz soundtrack zveckanja oružjem. 

Američki poslovni interesi, posebno oni vezani uz uzgoj šećerne trske, postali su sve utjecajniji na otocima. Kralj David Kalākaua, koji je vladao od 1874. do 1891. godine, pokušao je održati ravnotežu između očuvanja havajske nezavisnosti i zadovoljavanja zahtjeva stranih investitora.  

Naravno, ravnoteža je bila sve manje izvediva kako su apetiti rasli pa je 1887. skupina američkih i europskih poslovnih ljudi, uz podršku havajskih elita, organizirala puč protiv kralja. Ponuda kolonizatora kralju bila je jedna od onih koje se "ne odbijaju" pa su mu doslovno zaprijetili ubojstvom ako ne potpiše. 

Kalākaua je potpisao tzv. "Ustav bajuneta" koji je dramatično smanjio moć monarhije i oduzeo pravo glasa većini Havajaca i azijskih radnika. Ustav je također dao veću moć američkim i europskim poslovnim elitama, omogućivši im kontrolu nad havajskom politikom.  

Ovaj događaj bio je ključan korak u destabilizaciji havajske monarhije i pripremi terena za potpuni pad kraljevstva.  

Ovdje u priču ulazi kompanija Dole koju je osnovao Sanford B. Dole i bila je jedan od ključnih igrača u ovim događajima. Sanford Dole bio je sin američkih misionara rođen na Havajima i jedan od vodećih zagovornika pripajanja Havaja SAD-u.  

Dole je bio jedan od vođa puča 1887. godine i ključna figura u provođenju ustava. Nakon svrgavanja kraljice Lili'uokalani 1893. godine, Dole je postao predsjednik "Privremene vlade Havaja", koja je tražila aneksiju otoka od strane SAD-a.  

Nakon pada monarhije 1893. godine, Havaji su postali republika pod kontrolom američkih poslovnih interesa. Godine 1898., Sjedinjene Države službeno su anektirale Havaje, čime je okončana havajska nezavisnost. Sanford Dole postao je prvi guverner Teritorija Havaji.  

Danas se Havaji suočavaju s pitanjima očuvanja svoje kulture, jezika i prava domorodačkog stanovništva, dok se svijet sve više osvrće na ovaj događaj kao na primjer kolonijalne nepravde.

Coca-Cola

Svi već znamo da je Cola štetna za zdravlje, ali nitko to ne zna bolje od kolumbijskih sindikalista koji su zbog suradnika svjetski poznate kompanije doslovno gubili živote. 

Naime, radi se o slučaju Sinaltrainal vs. Coca-Cola koji je započeo 2001. kada je kolumbijski sindikat Sinaltrainal (Sindicato Nacional de Trabajadores de la Industria de Alimentos) podnio tužbu protiv Coca-Cole u SAD-u. Sindikat je optužio Coca-Colu i njezine kolumbijske partnere za sudjelovanje u kršenju ljudskih prava, uključujući ubojstva i prijetnje sindikalistima, suradnja s paravojnim skupinama i daleko manje egzotična kršenja radničkih prava.

Sindikalisti koji su radili u Coca-Colinim postrojenjima u Kolumbiji bili su meta nasilja, uključujući ubojstva, otmice i prijetnje smrću. Prema Sinaltrainalu, između 1994. i 2002. godine, najmanje 10 sindikalista ubijeno je, a mnogi drugi su bili prisiljeni napustiti svoje domove zbog prijetnji.  

Sindikat je tvrdio da su Coca-Colini partneri u Kolumbiji surađivali s paravojnim skupinama kako bi zastrašili i uklonili sindikaliste. Te skupine bile su poznate po svojoj brutalnosti i povezanosti s kolumbijskim desničarskim paramilitarcima.  

Također su optužili Coca-Colu za kršenje radničkih prava, uključujući prisilni rad, niske plaće i loše radne uvjete. Slučaj je na kraju odbačen na temelju tehnikalija, uključujući nedostatak dokaza o izravnoj odgovornosti Coca-Cole.  

Naime, Coca-Cola u Kolumbiji djeluje kroz franšizne partnere, što znači da sama kompanija ne upravlja izravno postrojenjima. Osim toga, Kolumbija je u tom razdoblju bila zahvaćena nasilnim sukobima između vlade, paravojnih skupina i gerilskih pokreta. Nasilje protiv sindikalista bilo je široko rasprostranjeno, a mnoge kompanije bile su optužene za suradnju s paravojnim skupinama kako bi zaštitile svoje interese. Coca-Cola nije bila jedina kompanija optužena za takve radnje.  

Međutim, to ne znači da Coca-Cola nema moralnu odgovornost. Kao globalna kompanija s ogromnim utjecajem, Coca-Cola je imala obvezu nadzirati svoje partnere i osigurati da se poštuju ljudska i radnička prava. Činjenica da su se dogodila tako ozbiljna kršenja prava u postrojenjima koja su nosila njezin brend, pokazuje da je kompanija mogla učiniti više kako bi spriječila takve situacije.  

Chiquita

A kad smo već u Kolumbiji, spomenimo i Chiquita Brands International koji je jedan od svjetskih lidera u proizvodnji i distribuciji banana. 

Tijekom 90-ih i ranih 2000-tih, Chiquita je priznala da je plaćala desničarske paravojne skupine u Kolumbiji, uključujući AUC (Autodefensas Unidas de Colombia), kako bi osigurala kontrolu nad zemljištem za plantaže banana. Ova praksa dovela je do brojnih kontroverzi, optužbi za kršenje ljudskih prava i pravnih posljedica za kompaniju.  

Kolumbija je jedan od najvećih svjetskih izvoznika banana, a Chiquita (ranije poznata kao United Fruit Company) imala je značajne interese u ovoj regiji. Međutim, Kolumbija je također bila zahvaćena nasilnim sukobima između vlade, lijevih gerilskih skupina (poput FARC-a) i desničarskih paravojnih formacija (poput AUC-a). Ove paravojne skupine bile su poznate po svojoj brutalnosti, uključujući ubojstva, otmice i prisilna iseljenja lokalnog stanovništva.  

Prema dokumentima, kompanija je uplatila više od 1.7 milijuna dolara AUC-u kako bi osigurala zaštitu svojih plantaža i radnika. Međutim, ovi novci korišteni su za financiranje nasilja i terora nad lokalnim stanovništvom.  

Kompanija je na kraju kažnjena novčanom kaznom od 25 milijuna dolara što je za kraljeve banana... kikiriki. Iako je to bila jedna od najvećih kazni ikada izrečenih korporaciji za kršenje zakona o borbi protiv terorizma, budimo ozbiljni.  

Continental

Ako posjedujete automobil, velika je šansa da ste barem jednom u vlasništvu imali nekoliko "kontinentalki".   

Naime, Continental AG, njemački proizvođač guma i automobilskih dijelova, jedan je od vodećih svjetskih dobavljača u automobilskoj industriji. Iako je danas Continental poznat po inovacijama i visokokvalitetnim proizvodima, njegova prošlost obilježena je kontroverzama. 

Budući da se radi o njemačkoj kompaniji, dajemo vam kratku pauzu da sami pokušate odgonetnuti u kojem su periodu postali kontroverzni. 

Spremni?

Da, točan odgovor je "sudjelovanje u ratnoj proizvodnji tijekom Drugog svjetskog rata". 

Tijekom Drugog svjetskog rata, Continental, kao i mnoge druge njemačke kompanije, bio je uključen u ratnu proizvodnju za nacistički režim. Continental je proizvodio gume i druge komponente za njemačku vojsku, uključujući vozila i avione korištene u ratovima i okupaciji drugih zemalja. To samo po sebi i nije vrijedno spomena, ali prisilni rad jest. 

Sama kompanija na svojim stranicama piše: "Mnogi prisilni radnici, na primjer, smještani su u kolektivne logore gdje su uvjeti ponekad bili kaotični i nehumani - što je imalo dramatične posljedice za stanare tih logora." 

Detalji su daleko brutalniji. 

Naime, jedan od glavnih proizvoda Continentala 1930-ih i 40-ih godina bili su potplati za cipele, što ga je činilo ključnim dobavljačem vojske. Testirali su ih u koncentracijskom logoru Sachsenhausen blizu Berlina, gdje su zatvorenici bili prisiljeni marširati 30 do 40 kilometara dnevno po središnjem dvorištu.

One koji bi zbog iscrpljenosti pali, pogubili bi SS-ovci. Continental je čak naručio prisilne testne marševe na snijegu i ledu, pri čemu su neki zatvorenici prešli i do 2200 kilometara. Uprava tvrtke bila je aktivno uključena, ali vrlo malo ih je uhićeno nakon rata. Kompanija je kasnije priznala svoju ulogu u korištenju prisilnog rada i sudjelovanju u ratnoj proizvodnji.  

U novije vrijeme, Continental je popravio način poslovanja i danas rade isto što i svaka poštena kompanija u svijetu: imaju loše radne uvjete u svojim tvornicama, izrabljuju zaposlenike, optužuju ih za nedostatak sigurnosnih mjera, ograničavaju sindikalne aktivnosti, zastrašuju koji pokušavaju organizirati sindikate, zagađuju okoliš, optužuju ih za korupciju i neetičko poslovanje, bili su optuženi za podmićivanje kako bi osigurali poslovne ugovore u zemljama s visokim stupnjem korupcije i ostale radosti korporativnog djelovanja.