Kad je 8. ožujka 1960., povodom komemoracije za žrtve eksplozije teretnog broda “La Coubre” (brod je prevozio 76 tona streljiva iz Antwerpena, a nesreća se pripisuje CIA-i), kubanski fotograf Alberto Diaz Korda fotografirao Ernesta Guevaru, poznatijeg kao Che, ni sanjati nije mogao da će jedna od 31 okinute fotografije tog argentinskog revolucionara postati bez sumnje najslavnija fotografija u povijesti, simbol koji je i danas, nakon više od 50 godina, itekako prisutan.

 

Maryland Institute College of Art je baš tu fotografiju proglasio najvažnijom fotografijom dvadesetog stoljeća, Victoria and Albert Museum priznao je da nema u čitavoj povijesti fotografije kao umjetnosti ni jedne fotografije koja je toliko puta reproducirana kao ova Kordina, a Jonathan Green, ravnatelj UCR/California Museum of Photography ističe kako je baš ona u povijesti umjetnosti nazvana Guerrillero Heroico, jedina fotografija koja ima moć da govori svim svjetskim jezicima – da se poput nekog hijeroglifa, alfa-numeričkog znaka i instant simbola, gotovo pa misteriozno pojavljuje baš tamo gdje započinje sukobe u cilju da ih okonča.

 

Od rata u Vijetnamu i “Veselog pariškog svibnja” 1968. pa sve do danas, u bilo kojem kutku svijeta nema buntovnika s razlogom ili bez njega, anarhista, studenta filozofskog fakulteta koji traži svoja prava pred mrskim dekanatom, koji bi izašao na megdan neprijatelju bez “Guerrillera Heroica”, prisutnog tu negdje u bilo kojem aranžmanu (je li riječ o tetovaži, zastavi, slici, šalu, majici, bedžu, zakrpi…). Che je Che svugdje. Jednak i u Argentini, i na Kubi, i u SAD-u, i u Rusiji, i u Hrvatskoj i u Srbiji. Che je neosporna ikona dvadesetog stoljeća i kao takav je postao neizbježan dio pop kulture, bok uz bok s Peleom, Muhamedom Alijem, Elvisom, Beatlesima, Jamesom Deanom, Bruce Leejem ili Andyjem Warholom.

 

 

''Bakunjine, ne nose te na majicama, malo što te ne znaju, al više što si ružan. Ne može se u revoluciju s takvom njuškom na ulicu. Prije fotografiranja, Bakunjine, morao si na liposukciju'', stihovi su genijalnog trubadura anarhizma, Damira Avdića, koji možda najtočnije pogađaju u srž problema. To je točno. Che je bio zgodan muškarac, naočit, karizmatičan. Dušu je dao da bude pop-ikona, da bude na posterima, majicama, šalicama. Kao što je točna i izjava jednog glazbenog novinara, mislim NMA-ja, koji je rekao da su tinejdžerice širom svijeta u devedesetima na zidove svojih soba lijepile plakate Kurta Cobaina, a ne Franka Blacka iz legendarnih Pixiesa samo zato što je Kurt bio lijep, a Black debeo i proćelav. Jebiga, izgled prodaje proizvod. Tako je uvijek bilo i tako će uvijek biti.

 

E sad, razlozi postojanja tog fenomena, tog alternativnog kulta ličnosti, mogu biti sporni i o njima bi se dalo polemizirati. Ono što je zanimljivo, ono što totalno bode u oči jest činjenica da o jednoj tako eksponiranoj i eksploatiranoj povijesnoj ličnosti kao što je Che Guevara zapravo znamo jako malo, a gotovo sve informacije o životu i smrti tog argentinskog revolucionara svode se na čistu špekulaciju.

 

No kakav je naš zbiljski stav o Cheu? Imamo li ga uopće? Tko je uopće Che? Romantični revolucionar koji je za bolivarski idealizam žrtvovao vlastiti život ili loš političar, katastrofalan ministar i okrutan revanšist? Simbol komunizma ili najveći kapitalistički brend? Sve su to neke teze koje se spominju kad se za temu uzme Che, no istina je valjda, kao u svemu, negdje između.

 

 

Nekako mi se čini da priči o Cheu mnogi pristupaju više s mitske nego s realne strane te sam dojma da većina onih koji na prsa stave njegov lik ni ne idu dalje od najpovršnijih legendi o Cheovom liku i djelu, a ponajviše sumnjam da tu istu većinu njegov lik na majici motivira da nešto zbiljski promijene u sustavu u kojem se kreću. Možda se varam, možda to samo cinik iz mene rogobori, no zaista mi je smiješno kad vidim radikalno lijevo orijentirane studente kako s Cheom na prsima, lulom u ruci i bradom na licu zajapureno objašnjavaju pogrešno shvaćene, a do pola pročitane (i napamet naučene) antikapitalističke teze Noama Chomskog ili Slavoja Žižeka. Možda je do mene, ali nekako u takav anarhizam ne vjerujem. Cheov lik je eksploatiran preko svake mjere, toliko da je on nažalost danas postao samo lik bez ikakvog sadržaja, tipičan konzumeristički proizvod.

 

No to je problem za koji je Che najmanje kriv. Istu sudbinu dijele i mnogi drugi simboli poput anarhističkog zaokruženog A, no to ne znači da ćemo zato taj simbol odbaciti. Puno se simbola ustanka i revolucije danas prodaje i na njima se dobro zarađuje. Autoritet, pogotovo kapitalizam, sklon je sve, ali baš SVE okrenuti u svoju korist. Primjerice, nakon krvavih prosvjeda u Seattleu 1999. na kojima je masa Nike trgovina bila razrušena i spaljena, Nike je isfurao svoje reklamne plakate s fotografijama tih devastiranih trgovina i njihovim uobičajenim sloganom: “Just do it!” Pa neka se to shvati kako hoće. Usput, iste godine su čak pokrenuli liniju majica na kojima piše “Anarchy” i “Revolution”. Neoliberalni kapitalizam je takav po prirodi, zato i jest tako težak neprijatelj, izuzetno prilagodljiv i sklon izokretanju.

 

 

Osobno poštujem Ernesta Che Guevaru. Ako ni zbog čega drugog, onda zbog činjenice da je udobnu ministarsku stolicu, s koje se mogao mirno debljati, zamijenio bolivijskom prašumom. Mogao se s Titom igrati Nesvrstanih, piti najskuplji viski i bariti filmske dive. Ma mogao se, na koncu, držati svoje profesije i biti liječnik u nekoj argentinskoj vukojebini, a svi vrlo dobro znamo što znači biti doktor u malom mjestu. Ipak, on je imao ideju, viziju, istina naivnu i promašenu, no ipak viziju slobodne i ujedinjene Latinske Amerike za koju je bio spreman dati život. I dao ga je.

 

Poštujem ga. Ali ga nipošto ne idoliziram. Jer svaki čovjek koji je spreman umrijeti za svoje ideale samim time ne zaslužuje automatski moje divljenje (evo banalnog primjera vjerskih ekstremista), a još pogotovo ako je osim sebe spreman i druge odvući u smrt. Više sam za to da, ako prepoznajemo Cheove ideale kao svoje, naučimo nešto od njega i ne ponavljamo njegove greške. Inače će se povijest (gle, kako zvuči otrcano) stalno ponavljati.

 

 

Che je ubijen 9. listopada 1967. u bolivijskom selu La Higuera, a godinu dana kasnije, 1968., Buenos Aires oblijepljen je plakatima koji najavljuju objavljivanje "Chea", biografije koju su napravila najveća imena argentinskog stripa, scenarist Hector German Oesterheld i crtač Alberto Breccia, uz suradnju sina Enriquea. Uspjeh je bio munjevit, a strip se širio među mladima, prelazio je iz ruke u ruku i postao neka vrsta revolucionarnog evanđelja. Kriza je 1974. u Argentini kulminirala vojnim udarom, a na vlast je došla vojna hunta generala Jorgea Rafaela Videle koja je u svoju stravičnu spiralu zločina ubacila i Chea koji biva zabranjen. Sve table stripa bile su uništene, sve osim jedne koja je bila zakopana u vrtu ispred kuće Alberta Breccie. On nije dozvolio da Che umre po drugi put. Tek 1987., nakon pada diktature, ovaj zabranjeni klasik izlazi na vidjelo, a ovaj tekst je zapravo posveta njemu i njegovom scenaristu, jednom od najznačajnijih stripaša u čitavoj povijesti stripa, Hectoru Germanu Oesterheldu kojeg je, između ostalog, baš ovaj strip i koštao života. Strip koji će nam na neki način otvoriti oči i donekle pružiti neke odgovore na pitanje tko je zapravo Che.

 

‘’Nakon čitanja Oesterheldovih stripova više si nismo mogli dozvoliti čitati bilo što’’, bile su to riječi velikog humorista Roberta Fontanarosse, koji je u Argentini, zemlji stripa i nogometa, bio ekspert i za jedno i za drugo. E pa, upravo on je rekao:  “I što nakon Osterhelda?”

 

 

Hector German Oesterheld, sin njemačkog Židova i majke Španjolke rodio se u Buenos Airesu 23. srpnja 1919. Datum njegove smrti je nepoznat, baš kao i datum smrti bilo koje od njegove četiri kćerke – Else, Diane (bila je trudna), Estele i osamnaestogodišnje Marine. Da priča bude jezivija, prije nego što su ga smaknuli, krvnici su Osterheldu pokazivali fotografije pobijenih mu kćerki. Kao što je nepoznat i datum smrti bilo kojeg od oko 30 tisuća "desaparecidosa" (nestalih) smaknutih za vrijeme Videline diktature. Svi su oni nakon dugotrajnih tortura zrakoplovima bacani u more. Čim je preuzela vlast, vojna hunta je odmah, bez oklijevanja, odlučila pokazati svoje pravo lice. Inspirirani nacizmom (tisuće nacista iz čitave Europe su nakon Drugog svjetskog rata spas pronašli baš u Argentini, gdje su se vrlo brzo inkorporirali u vrh argentinskog vojnog establišmenta), frankizmom i neopisivom mržnjom prema lijevom i progresivnom svjetonazoru, odmah su počeli primjenjivati tehnologiju pakla industrijskih razmjera. Među tisućama nestalih bile su na stotine lijevih intelektualaca, pisaca, pjesnika… Svima onima koji su se usudili misliti i ne slagati se s otvorenim fašizmom kojeg je propagirala Videlina diktatura, stavljena je meta na leđa.

 

 

General Luciano Mendez, odgovoran za najveće javno spaljivanje knjiga izvršeno 29. travnja 1976., izjavio je dok je lomača još gorjela: “Na isti način na koji smo vatrom uništili subverzivnu dokumentaciju koja šteti intelektu i našem kršćanskom biću, bit će uništeni i neprijatelji argentinske duše.”

 

Izjava generala Iberica Sainta Jainea, guvernera provincije Buenos Aires u kojoj javno, bez ikakvih eufemizama kaže da će “prvo ubiti subverzivne, pa onda njihove simpatizere, a na kraju sve one koji su ravnodušni” identična je mantri fašizma, koja je bila službena politika u NDH.

 

 

Jedan od ideologa ustaškog pokreta, Mile Budak, ''slavu'' je stekao po užasu čuvenom tvrdnjom kako trećinu Srba treba preseliti, trećinu pokrstiti, a trećinu pobiti. Ta izjava u svojoj jezovitosti neodoljivo podsjeća na ovu Sainta Jainea i nije slučajno da je sudbina Osterhalda i mnogih drugih “subverzivnih” elemenata bila identična sudbini Augusta Cesarca, Otokara Keršovanija, Ognjena Price ili Božidara Adžije. 

 

 

Argentina je nakon Drugog svjetskog rata bila stripovski El Dorado, obećana zemlja koju su pohodili i u kojoj su stvarali mnogi europski velikani poput Huga Pratta i mnogih drugih. Hector German Oesterheld bio je na čelu tog El Dorada, prvi među jednakima. S bratom Jorgeom pokrenuo je izdavačku kuću Frontera čija su izdanja uskoro totalno promijenila povijest stripa. Neka su dosegnula nakladu od preko 100 tisuća primjeraka, a i sam Borges bio je očaran Oesterheldovim univerzumom. Jednostavno, tada je u Argentini, zemlji nogometa, tanga  i stripa, upravo stripaš bio najveća zvijezda. No, nakon što je 1957. izašla prva epizoda “El Eternauta”, Hector German Osterheld i službeno dobiva mjesto bok uz bok samom Borgesu. Nitko tko je pročitao “El Eternaut” ne može više čitati bilo kakav strip. Jer taj strip otvara čitatelju jednu sasvim drugu dimenziju, onu koja strip stavlja u red onih djela visoke literature što su u različitim režimima bila smatrana opasnim i subverzivnim. “El Eternaut” ispunjava zahtjev francuskog pisca Emila Ciorana da knjiga mora predstavljati opasnost. “El Eternaut” predstavlja nevjerojatno točno proročanstvo tragedije koja će zadesiti Argentinu dvadeset godina kasnije.

 

Već tada je Oesterheld bio označen, a rad na biografiji legendarnog argentinskog revolucionara Che Guevare bio je konačni dokaz koju je stranu u toj politički nestabilnoj i podijeljenoj zemlji on izabrao. Ta biografija objavljena je 1968. za vrijeme Onganijine diktature. Izdavač je predlagao da se knjiga objavi kao anonimno djelo, no Oesterheld je odgovorio: “Lik kao što je Che ne zaslužuje da se knjiga o njemu objavljuje u anonimnosti.” Zamišljen i stvoren u revolucionarnom žaru svoje epohe kao duboko emocionalna reakcija na gerilčevu smrt, “Che” je trijumfalno dočekan u Buenos Airesu i prva je naklada gotovo trenutačno nestala. Međutim, vrlo brzo dolazi do premetačine izdavačke kuće, a Oesterheld i Breccia dobivaju prijetnje smrću. Nedugo potom, nakon vojnog puča, argentinski vojni režim prevrnuo je nebo i zemlju kako bi sakrio apsolutno sve tragove djela čije je posjedovanje predstavljalo opasnost.

 

 

 

Ako zanemarimo povijesni kontekst ovog stripa i posvetimo se analizi samo njegove umjetničke vrijednosti, doći ćemo do zaključka da je “Che” biografija, no nimalo klasična i najamnička biografija o nekoj važnoj ličnosti. Ona je mučna, ona je spora, ona je teška. Kako i za same autore, tako i za čitatelje. Osterheldov scenarij zauzima mjesto negdje između poezije i proze toka svijesti. Taj tok je gust, grub i oštar. Razgranatim i zamršenim linijama pripovijedanja, potpomognutim brojnim ubačenim scenama iz prošlosti, Oesterheld smješta Chea u njegov politički, kulturni, povijesni i ekonomski okvir. “Che” nije novinska priča prerušena u formu stripa, ona je izuzetno teško štivo koje paralelno dok vas “prebija” donosi predavanje o marksizmu i argentinskoj povijesti, monolog o socijalizmu i revoluciji. Oesterheld i Breccia žele da svakom sljedećom stranicom osjećamo Cheov bijes, njihov bijes, očaj i krik svakog Južnoamerikanca koji želi biti slobodan. U tome i uspijevaju. Ovaj strip nam pruža približno jasnu sliku Chea kao osobe od krvi i mesa te objašnjava korijene njegovih ideala koji dovode do lakšeg shvaćanja razloga njegove borbe. “Che” Hectora Germana Oesterhelda, i oca i sina Breccie, totalni je antipod odvratne posterske estetike kojom su Sjeverna Amerika i Europa prostituirale Guevarin lik, stvorivši od njega vulgarni konzumeristički proizvod.