CHRIS Hemsworth osvrnuo se na prolaznost života i rekao da je postao svjesniji koliko je sve krhko nakon što je njegovom ocu Craigu dijagnosticirana Alzheimerova bolest. Australski glumac (42) u novom intervjuu govorio je o tome kako su mu se promijenili prioriteti, koliko mu znači obitelj i na čemu radi dalje.

"Otac neće biti zauvijek tu"

"Moja potreba da stalno guram dalje znatno je popustila", rekao je Hemsworth u razgovoru za The Guardian, koji je vodio s Bartom Laytonom, redateljem i scenaristom njegova novog filma "Crime 101". Glumac, najpoznatiji po ulozi Thora, kaže da ga je očeva dijagnoza natjerala da zastane i razmisli. "Počnete razmišljati o tome kako otac neće zauvijek biti tu."

Dodao je i da djeca, koju ima sa suprugom Elsom Pataky, rastu nevjerojatno brzo. "Djeca mi sad imaju 11 i 13 godina. Prošla su ona vremena kad su se svađali tko će spavati u našem krevetu", ispričao je.

Promijenio je prioritete u životu

Hemsworth kaže da mu se s vremenom promijenio pogled na uspjeh. "Nekad sam mislio da bih se osjećao ispunjeno kad bih dobio nominaciju za neku nagradu. Ili da snimim najveći film svih vremena, ili pokrenem još jednu franšizu", priznao je.

"Kad to kažeš naglas, zvuči besmisleno. Moja vrijednost više ne bi trebala ovisiti o tim vanjskim stvarima, iako se i dalje moram na to podsjećati." U tome mu, kaže, pomaže i supruga Elsa (49), koja ga vraća na ono što mu je stvarno važno. "Sve mi je lakše usporiti, donositi svjesnije odluke i raditi s ljudima kojima se divim."

"Ljubavno pismo ocu"

U dokumentarnom serijalu "Chris Hemsworth: Putovanje za pamćenje", koji je izašao u studenom 2025. godine, glumac je publici dao intiman uvid u očevu borbu s ranim stadijem Alzheimerove bolesti. U serijalu se vidi i terapija koja potiče prisjećanje, kojom su pokušali usporiti napredovanje bolesti.

"Pitao sam se otvaram li se ljudima previše", rekao je o odluci da podijeli tako osobnu priču. "Hoće li prestati vjerovati u akcijskog junaka ili Marvelovog junaka? I želim li uopće da ljudi vide moje strahove i nesigurnosti na toj razini?"

Ipak, kaže da je dokumentarac bio "ljubavno pismo ocu". "Ljudi se ponašaju kao da Alzheimer ne postoji jer je neugodno suočiti se s tim, pa onda patiš u tišini. Pričaju s tobom o nogometu, vremenu i sličnim stvarima, a nitko te zapravo ne pita: 'Kako si? Bojiš li se?'"