40-GODIŠNJA žena privukla je pažnju na rivi u Supetru kada je glasno i uznemireno počela dozivati svoju petogodišnju kćerkicu, koja je na trenutak ispustila roditeljsku ruku i izgubila se u masi.

Žena i suprug počeli su panično tražiti malenu, a uskoro je majka počela i plakati, što su primijetili slučajni prolaznici. U trenutku kad su majčini očajni uzvici "Isabel, Isabel" nadjačali buku, sve oko nje je utihnulo.

Ljudi su brzo shvatili da se nešto događa i priskočili njoj i njenom suprugu u pomoć.

"Žena je bila u totalnom šoku, vrtjela se oko sebe, ona, kolica, malo dijete. Suprug oko njih. Stalno je ponavljala 'Isabel, Isabel'. Odjednom se počela histerično derati, bila je u totalnom kaosu, izmučena, uplašena. Teško za gledanje", ispričao je za Slobodnu Dalmaciju jedan Supetranin.

Prvi joj je pristupio Robert Barilla, koji je saznao da se radi o švedskoj obitelji te da je njihova mala, plava Isabel, obučena u bijelu haljinicu, nestala u gužvi.

Odmah je pozvana policija

"Jednostavno nismo imali više vremena, otkrili su mi da je traže bezuspješno već 40-ak minuta. Odmah sam zvao policiju, istog trena su poslali patrolu. U tom jednom trenu djevojčicu je počela tražiti masa ljudi. Naši, stranci, jedno 50-ak ljudi, je samoinicijativno krenulo u akciju", ispričao je.

"Tu su riva, more, brodovi, konopi, dubina, opasno za dijete koje je zalutalo. Nisu je više tražili samo roditelji već cijela međunarodna skupina, koja se podijelila u dvije grupe. Jedna je krenula prema centru grada, druga prema hotelu, i svi su uzvikivali njeno ime. Obaviješten je i hotel."

"Majku smo pokušali smiriti, bila je u totalnom grču, uplakana, strašno je bilo gledati tu tugu. Iz restorana su stigli ubrusi da se obriše, skočila je i gospođa sa štanda s palačinkama. Donijela je bocu hladne vode da se žena osvježi. Znate što, to su situacije u kojima ljudi postanu solidarni, jer znaju da se to i njima samima može dogoditi. Sad smo samo trebali čekati vijesti", dodao je.

Priča sa sretnim završetkom

Malenu je u konačnici sasvim slučajno pronašao Marko Vuljetić, Zagrepčanin koji već deset godina živi u Supetru. On je tu večer krenuo u pravcu Rive u društvu trogodišnjeg sinčića te je krenuo u pravcu resorta, do kojeg je bilo svega 200-ak metara.

"U jednom trenutku uočim odmah ispred sebe djevojčicu, išla je sama, taman ispred nas. Gužva je bila oko nas velika, računaš to je dijete nekog od ljudi iz tog mnoštva. Onda sam je uočio opet, išla je i dalje sama, kao da nas je pratila. A opet kao da je išla svojim putem. Opet sam je pogledao, sad mi je to već bilo čudno, vidim da plače, kao da je u šoku. Plače i govori 'mama, mama'."

"Malo je bila starija od mog sina. Promislio sam da nešto nije u redu, zapitao sam se što dijete tu samo radi. Noć je, kasno je. Prišli smo joj i pitam je na hrvatskom pa na engleskom kako se zove, gdje su joj roditelji. Samo je plakala i klimala glavom. Tužno, znate. Moj ju je sin uhvatio za ruku, vidim ima onu narukvicu resorta u kojoj i ja radim. Onda je ona stegnula njegovu ruku i krenuli smo tako nas troje prema prvoj recepciji", ispričao je Marko.

"Mogu misliti što se roditeljima motalo po glavi. Pitanja gdje je, je li dobro, što radi, s kim je, hoće li je putem sresti, zaustaviti neka dobra osoba koja će je dovesti na sigurno? Znao sam da joj moram pomoći, bila je skroz u šoku, stalno je tražila mamu. Odmah je uhvatila tu sinovu mi rukicu."

"Čovjek je čovjeku ipak čovjek"

Barilla je opisao i reakciju Isabelinih roditelja kada su čuli da im je kći pronađena.

"Kad je to majka čula, samo je spustila mobitel. Bez riječi. Pogledala me je i zagrlila. Taj trenutak ću pamtiti, 40-ak ljudi je oko nas počelo pljeskati svom snagom. Nije mi to bila sreća samo zato što je djevojčica došla na sigurno. Sreća je vidjeti taj trenutak masovne ljudske solidarnosti. Taj lanac. To je bila jako emotivna scena, još i taj pljesak, to masovno oduševljenje. Čovjek je čovjeku ipak čovjek. Nije ipak sve tako crno", zaključio je.