MNOGIMA se život posljednjih tjedana preokrenuo naglavačke. Stroge mjere za sprječavanje širenja zaraze utječu na svaki aspekt života i većini građana ovakva izolacija teško pada. Kad bi vam netko rekao da ste još super prošli, vjerojatno biste pomislili da je ta osoba luda, no nakon ovog ćete možda promijeniti mišljenje.

Iako su mnogi ostali bez posla i čeka ih neizvjesna budućnost, vrtići i škole ne rade te smo fizički razdvojeni od mnogih dragih ljudi, još uvijek imamo na raspolaganju brojne mogućnosti koje ne bismo imali da se koronavirus počeo širiti prije samo 15 godina. 

BBC-jev novinar Rory Cellan-Jones zapitao se kako bi nam život izgledao da se koronavirus dogodio ne tako davne 2005. godine, netom prije nego što je započela era društvenih mreža i pametnih telefona. 

Brojna digitalna rješenja koja nam pomažu u svakodnevnom životu tad uopće nisu postojala ili su bila dostupna samo rijetkima. 

Facebook je tek stvoren i bio je ograničen na studentsku populaciju u Americi. Instagram i WhatsApp nisu još postojali ni u ideji.

Te godine se YouTube tek pojavio, Twitter je uslijedio tek iduće, a tek dvije godine kasnije iPhone je pušten u prodaju. 

Pametni telefoni, koji su nam danas glavni način spajanja na internet, nisu postojali. Prije 15 godina, većina kućanstava se na internet spajala putem dial-up veze koja je bila mnogo sporija nego veze na koje smo danas navikli. Rad od kuće i videokonferencije mogli smo samo sanjati. 

U to je vrijeme doduše postojao Skype koji je pokrenut 2003., no on je bio samo telefonski servis. Videopozive uveli su tek 2006. Danas su nam FaceTime i WhatsApp u svakom trenu na dohvat ruke i putem njih svoje najmilije u bilo kojem dijelu svijeta možemo vidjeti kad god poželimo. 

Mnogim roditeljima danas ne pada lako činjenica da, dok oni rade od kuće, njihovi klinci istovremeno od kuće prate nastavu. Prije 15 godina takvo što ne bi bilo moguće i obrazovanje bi se našlo u ozbiljnoj krizi. 

Odlasci liječniku su danas također ograničeni, ali prije 15 godina nam obiteljski liječnik ne bi mogao putem interneta dostaviti recept u najbližu ljekarnu, već bismo se prvo morali izložiti mogućoj zarazi kako bismo ga posjetili u ordinaciji gdje bismo morali dobiti fizički recept. 

Naručivanje hrane ne bismo mogli obaviti s nekoliko klikova po ekranu, već bismo vjerojatno morali satima čekati na telefonu kako bismo došli na red da ostavimo svoju narudžbu. 

Naposljetku, danas postoje brojni načini ubijanja dosade u karanteni koje tad nismo imali. Nisu postojali video i glazbeni servisi s kojim smo mogli streamati sadržaj, nije bilo e-knjiga, omiljene serije nismo mogli gledati preko interneta, a vježbanje uz neki video mogli smo prakticirati samo ako bismo ga prethodno kupili na CD-u.