JOSIP RADELJAK DIKAN jučer je objavio snimke na kojima ga zaštitari iznose iz stana te najavio da napušta Hrvatsku. Objavio je poduži tekst s raznim uvredama i optužbama te dramatično najavio da odustaje od "ove septičke jame od zemlje".

U suradnji s Yugopapirom donosimo tekst iz 1974. o Dikanovoj diskoteci koja je radila probleme Splićanima.

Lipanj 1974.godine: I pored nevjerojatne upornosti stanara Kružićeve ulice broj 4 u Splitu da se zaštite od bučne muzike u diskoklubu "Semafor", ovaj noćni lokal uspio je ostati sa "zelenim svjetlom". Zašto sudac za prekršaje nije uzeo u postupak ni jednu od stotinjak prijava?

Trinaest obitelji i dva kućna savjeta u Kružićevoj ulici u Splitu više godina pokušavaju pronaći mir u svojim domovima. A mira nema, jer čim padne mrak, buka iz diskokluba "Semafor" ne da im oka da sklope.

Prijave sucu za prekršaje do sada nisu dale rezultate. Takvih prijava bilo je točno 131! Ali vratimo se tri godine unazad.

Rad bez dozvole

U strogom centru grada, u Lavčevića ulici, Josip Radeljak (poznatiji u nas kao muž Bebe Lončar) otvorio je u siječnju 1970. godine diskoklub. Počeo je rad bez dozvole nadležnih, a u dva maha čak mu je i zabranjivana djelatnost. To je uslijedilo poslije nalaza Instituta za sigurnost iz Zagreba, koji je preciznim mjerenjem utvrdio da "buka prelazi dopuštenu granicu od pet decibela u svim prostorijama, a posebno u stanu obitelji Jurišić, gdje iznosi devet do dvanaest decibela! Buka ometa noćni san koji pri otvorenim prozorima nije moguć."

Sve to nije omelo Radeljakove namjere i on je ilegalno radio punih osam mjeseci. Ponovo je zatražio dozvolu za rad i dobio je uz uvjet "da diskoklub radi od 20 do 1 sat , ali od 20 do 22 sata muzika može svirati jačinom deset decibela, a kasnije samo pet decibela". To je, praktično, muzika koja se ne čuje u susjednim prostorijama. (Nije nam samo jasno kako se to može kontrolirati.)

To rješenje, međutim, Radeljaku kao da je dobro došlo da se osveti stanarima, koji su se žalili protiv nesnosne buke u njegovom lokalu. Muzika je treštala i poslije ponoći, često do zore. Tada je iz Kružićeve ulice broj 4 otišla prva prijava sucu za prekršaje. U njoj je, između ostalog, pisalo:

"Vlasnik diskokluba 'Semafor' Josip Radeljak reproducirao je u noći između 17. i 18. kolovoza 1970. godine muziku od 22 sata do 2 sata i 30 minuta i time nam omeo javni red i mir. Vlasnik se oglušio i o usmene proteste stanara, kojima mjesecima ometa san i time krši Odluku o redu i miru, koju je donijela Skupština općine. Predlažemo da se protiv njega povede  administrativno-kazneni postupak i da se kazni po zakonu."

Brdo prijava

Poslije te prve prijave sucu za prekršaje stanari zgrade u Kružićevoj ulici broj 4 podnijeli su još 130 prijava, ali ni po jednoj nije doneseno rješenje. Zato su krajem 1973. godine digli ruke od podnošenja prijava.

U međuvremenu diskoklub je promijenio vlasnika. Josip Radeljak otišao je sa suprugom Bebom Lončar u Rim, a lokal ustupio svom bratiću Željanu Radmanu. Lokal je promijenio vlasnika, ali ne muziku i običaje.

Zbog čega splitski sudac za prekršaje nije ni otvorio te predmete, zašto nije uzeo u zaštitu nedužne građane? S tim pitanjem obratili smo se predsjedniku Gordanu Krstuloviću.

"Tvrdim da razlog nije u nekom favoriziranju jedne od stranaka, već nama jednostavno svake godine ostane neriješenih više od 4000 predmeta. Vršimo selekciju predmeta i u slučaju 'Semafora', po našem mišljenju, stanari su krenuli pogrešnim putem. Kazna koju bismo mi izrekli bila bi bez svrhe. Mislim da su se stanari trebali obratiti organu koji je izdao dozvolu za rad diskoklubu i od njega tražiti da ga zatvori", kaže Gordan Krstulović.

"Semaforu" svijetli zeleno

Kada su vidjeli da u Splitu ne mogu riješiti svoj problem, ugroženi stanari obratili su se Republičkom vijeću za prekršaje u Zagrebu. Uskoro je iz Zagreba stigao odgovor u kome se traži od splitskog suca za prekršaje "da ispita činjenično stanje, zašto se ukupno 131 prijava zaledila i nije pokrenut postupak protiv prekršitelja i tko je za to kriv".

U svom odgovoru pretpostavljenom Vijeću splitski sud za prekršaje obavijestio je nadležne "da ovaj sudac za prekršaje, nakon što je odbacio ili će odbaciti prijave stanara Kružićeve ulice broj 4 kao neosnovane, smatra da se ovim putem ne može riješiti ovaj slučaj". Taj akt svojeručno je potpisao sudac Gordan Krstulović.

Muke stanara ne prestaju, već se samo uvećavaju. Isti vlasnik diskokluba otvorio je i vrt u neposrednoj blizini pa tek sada u tom kraju ne može nitko zaspati. Mada propis kaže da vrt može raditi do 22 sata, u njemu se toči piće do "sitnih sati".

"Pijani i bučni gosti svađaju se, galame, smiju se, glasno se dovikuju, dozivaju se sirenama iz automobila", kaže Marko Franić, odbornik Privrednog vijeća Općinske skupštine. 

"Osobno sam nekoliko puta intervenirao i kod stanice policije, ali bez uspjeha. U Sekretarijatu javne sigurnosti rekli su mi da i sami ne znaju što da rade s tim diskoklubom. Kada sam intervenirao jednom kod Sekretarijata za inspekcijske poslove, vlasnik lokala Radeljak bio je obaviješten još istog dana da sam ga tužio pa mi je poručio "da se zabadava trudim, jer njemu nitko ništa ne može". O svemu sam obavijestio Skupštinu općine i upozorio na nepoštovanje Odluke o javnom redu i miru, ali ni to nije pomoglo.

Tako "Semaforu" i dalje svijetli samo zeleno svjetlo. U Splitu, izgleda, nema tog organa koji bi mu mogao i htio upaliti crveno svjetlo. Što bi bio red.

Tekst: Marinko Božić (Revija 92, 1974.)