NA DANAŠNJI dan 1938. rođen je jedan od najvećih hrvatskih glazbenika, legendarni Arsen Dedić.

Tim smo se povodom, u suradnji s Yugopapirom, prisjetili dana koji je s pravom mogao slaviti kao svoj drugi rođendan jer je tog dana, 6. ožujka 1985. Arsen zamalo izgubio život.

Od gotovo sigurne smrti na dnu hladne rijeke gdje je završio nakon prometne nesreće, spasio ga je njegov kum Davor, a za Yugopapir Arsen je svojim riječima opisao što se dogodilo.

"Ne sjećam se događaja koji se vremenski odvijao toliko dugo da bi mogao da se ispriča. Neprijatne stvari, koje su već poprimile izgled baksuznog, odnose se na sveukupnu životnu situaciju u kojoj se nalaze svi ljudi mog grada i moje zemlje. To me čini vrlo nesretnim i vrlo zbunjenim, i, iskovat ću jednu novu riječ, vrlo nadrljanim. Stvari su postavljene naopačke. Ne idu pravim putem, već ćorsokacima, dovodeći ljude i okolnosti do kaosa.

To je moje življenje s mojim narodom koje je primarno. Kad sam lično ja u pitanju, onda se godina 1985. može nazvati prijelomnom godinom mog života.

Sve se odjednom promijenilo. Sve je dobilo druge dimenzije i značaj. Ono što je bilo nepojmljivo i zastrašujuće, iznenada se svelo na nevažne sitnice.

Stavili smo glavu u torbu

Tog dana, 6. ožujka 1985. vidio sam smrt i s njom se uhvatio ukoštac. Zima je trajala nešto duže. Bilo je hladno i snježno, temperatura se spustila na deset ispod nule. Krenuo sam s prijateljima na koncert u Beč, mojim autom.

U Zagrebu nam putovanje nije izgledalo tako opasno, kao kad smo stigli u Sloveniju. Najprije je snijeg počeo sitno da pada, a onda smo uletjeli u monstruoznu mećavu. Smračilo se i zamaglilo, a put je bio sve neprohodniji. Neraščišćen i zaleđen kao klizački teren.

Dražo Vrdoljak, moj ortak, i moj kum Davor, pokušavali su da duhovitošću i štosevima olakšaju situaciju, međutim lijepa i bijela planina bila je filmski tragična. Čitavi smetovi sijnega na samom putu, stakla zaleđena, brisači sve manje od koristi - sve u svemu, nastavljajući naprijed, stavili smo vlastite glave u torbu, jer ni za povratak više nismo imali šanse.

Na jednoj, dosta opasnoj okuci, moj kum Davor vikne: "Pazi! Grana!"

Ogromnu granu koja je ležala na putu, primijetio sam, ali kasno. Za nekoliko sekundi počeli smo da slijećemo. Dalje je sve bilo gužva.

Na dnu rijeke

Sjećam se da sam, dok smo još letjeli, primijetio ispod sebe rijeku. Nije bila velika, ali je svojom vodom prekrila cijeli auto. Jedan samo, zadnji kotač, virio je otpola, nagore - uspio sam da vidim kasnije, sutradan tek.

Na moju veliku nesreću, bio sam vezan. Taj prokleti crni kaiš možda me je spasio, ali mi je i otežao cijelu stvar oko borbe za živu glavu.

Tu, na dnu rijeke, našao sam se na samoj granici do koje ide život. Nastao je veliki košmar. Tama je smjenjivala svjetlost, svjetlost je smjenjivala tamu. Munjevitom brzinom su se smjenjivale slike iz života i rastanci, i ono što bi moglo biti poslije mene. Ništa nisam čuo, ni vidio. Bio sam negdje, tamo, s one strane.

Za onu dvojicu, koji su već bili spasili lične glave, bio sam, po svoj prilici, veliki problem. Za nekoliko sekundi trebalo je izvršiti vrhunski umješno operaciju - izvući me iz mulja ledene rijeke.

Prijatelji, pravi, ne moraju samo da nam budu oni za koje nam se čini da nam čine samo lijepe stvari. Moj kum Davor me je dovodio toliko puta u neprilike, ali, u odsudnim trenucima se pokazao kao rijetko čovječan, i bio uz mene na pravi način. Tog kobnog dana, on mi je spasio život.

Dok sam svu tu lomljavu, taj kaiš, i tu ledenu vodu sve više osjećao kao vlastitu grobnicu koja se pretvarala munjevitom brzinom u kamen - Davor me je vukao nazad, u život. Nije mu bilo lako. Sa smrću se, u stvari, borio on, a ne ja.

Bio sam bez svesti dok su me vukli po snijegu, šamarali me da progovorim, i da promrdam. Međutim, smrt je još neko vrijeme bila vladala u meni da bih je na kraju ipak otkačio. Otvorio sam oči i shvatio da sam u autobusu za Maribor.

Tog dana desilo se, u stvari čudo. Ja sam ugledao drugi život, vječni život, prostran. S onim kaiševima, spali su s mene mnogi preteški lanci koji su me sputavali, vezivali i onemogućavali da mislim kako treba i idem naprijed. Osjetio sam se kao pobjednik. Ničega se više nisam plašio što je u kontekstu života. Sve stvari su zauzele svoje mesto.

U Mariboru su tek nastale komplikacije, oko mog oporavka i snalaženja oko izvlačenja auta iz rijeke. A i oko neodržanog koncerta. No, sve je to, u odnosu na onu "granicu" na kojoj sam prethodnog dana proboravio čitavu vječnost, zanemarljivo i neinteresantno za priču.

Gospoda čuvaju lijepe stvari

Najčešće sam, inače, nadrljao od svojih, takozvanih, kolega koji su u umetnosti, u svakom slučaju, samo zalutali meci. Meci koji pogađaju, nanose ranu, ili samo profijuču pored glave. Zabole, ili ostaju zauvijek da lutaju tijelom i podsjećaju na sebe. Pošto sam još, hvala bogu, živ i zdrav, nisu uspeli da mi raznesu nijedan deo, a duša je, kako sam već u prethodnoj priči rekao, samu sebe nadživjela.

Lova me neće, no meni je draži ovaj žulj od olovke na desnoj ruci, pa makar i upaljen, nego na lijevoj od mikrofona.

Sad kad su ljudi u općoj depresiji i neurozi, moja mjera što se tiče života u materijalnom smislu, je stančić i provincija. Provincija je nešto dobro i što će ostati. U provinciji je "gospoda" koja čuva lijepe stvari, jer žive udobno i imaju uvjeta za to.

Mnogo volim Beograd, volim Zagreb, ali sam sve bliži Zadru. Danas, na primer, imam nekoliko sastanaka, poslovnih i privatnih, najmanje pet izvođenja moje muzike, ili mojih tekstualnih dela, u kazalištu, televiziji i na radiju. Uvečer imam koncert.

Sve to imponira ali i stvara osjećaj da živim nekoliko života istovremeno, a ja sam ipak samo jedan čovjek - jedan.

Zabilježila: Rajka Radivojac (Sabor, 1987.)