U POSLJEDNJIH pet godina potpisnik ovih redaka proveo je ukupno nešto manje od 24 mjeseca smucajući se latinskom Amerikom te Azijom, a netom što je odzvonila 2020. prvi put otisnuo se na afrički kontinent. Sljedeća tri mjeseca na Indexu ćete imati priliku čitati njegove putopise iz Tanzanije, Ruande, Ugande i Kenije pod zajedničkim imenom "Swahililand - za šaku šilinga". 

>>> Otok fejkera na kom se bjelkinje otimaju za tamnopute nomade

>>> U gradu koji tjera strah u kosti ljudi se množe brže od bakterija

>>> Okružena bijedom, zlatna mladež živi u balončiću vrijednom stotine tisuća eura

Prilično dugo trebalo mi je da shvatim koliko je filmska industrija utjecala na moje poimanje svijeta. I dandanas kad na trenutak ostanem sam u nepreglednom morskom plavetnilu, teško mi polazi za rukom utišati one jezive tonove Williamsove tube što u Spielbergovim Raljama prethode napadu velike bijele psine. Istovremeno, nikad mi ništa nije na tako brutalan način srušilo dječju viziju kao pogled s bruklinskog mosta na Kip slobode koji je na Grundig ekranu u obiteljskom dnevnom boravku desetljećima djelovao kao najimpresivnija i najveća građevina koju će ljudska ruka ikad sagraditi. Ipak, možda najbolji primjer vještog iskrivljavanja ljudske percepcije može se pronaći u vječnoj holivudskoj borbi dobra i zla u kojoj su kauboji konstantno prikazivani kao junaci i mirotvorci, a Indijanci kao zli divljaci koji pljačkaju, siluju, muče i ubijaju.

Prokleti jurski park 

S istim onim razočaranjem kojim sam prije petnaestak godina prišao Brannu grofa Drakule, shvativši da se radi o dvorcu kakvih na svijetu valjda ima na stotine, s izuzetkom da pred ovim seljani prodaju kajmak i tako vješto zatiru svaku možebitnu mističnost, na sjeveru Tanzanije buljio sam u Ngorongoro, ponajbolju safari lokaciju na zemlji. Teško je to racionalno objasniti, ali pogled na pedeset tisuća životinja koje žive u utrobi ovog ugaslog vulkana zamišljao sam potpuno drugačije. Iz nekog razloga, jednom kad smo stigli na njegov rub bio sam uvjeren da ću uz epsku muziku u svojoj tintari ugledati desetke spektakularno ogromnih životinja, valjda kakvih Brontosaurusa. Kad ono - ništa! Odozgo sve je izgledalo mrtvo. U trenu mi je došlo da kao Jerry Seinfeld stisnem šaku i kroz zube ljutito procijedim: "Spielberg!"

U društvu sam Elie, druga iz Dar Es Salaama, koji je bez puno nagovaranja uzeo godišnji odmor pa cijelu noć vozio do Arushe kako bismo sljedećeg jutra krenuli na 1200 km dug put do Kigalija. Kako je donedavno sudjelovao u zabranjenim noćnim utrkama na ulicama Dara, Elia je predstavljao jedinog civila u čijem bih se autu usudio spustiti u divljinu Ngorongora. Pajero iz 2000. nije djelovao odveć pouzdano, ali poznavao ga je u dušu i vješto izbjegavao situacije koje mu ističu mane. Jedino što se u Tanzaniji nikako ne da izbjeći jest policija koju vlasti svakog jutra, poput izbornih letaka iz aviona, razbacuju ovdašnjim pustopoljinama. Može ih se zateći na najsuludijim mjestima, a baš kao pokvarena lica s propagandnih listića, pogreške nikada ne opraštaju. U nepunih pola sata vožnje na startu Elia je zaradio čak tri kazne, a kad je posljednjeg u nizu pokvarenjaka upitao zašto mu to radi, odgovor je glasio: "Želim da patiš."

U raju nema žirafa

Financijske nevolje koje su nas zatekle na početku nastavile su se i kad smo stigli pred Ngorongoro. Mlada dama na šalteru tražila je daleko više novca no što smo računali. Jednodnevni agencijski izlet košta između 150 i 220 dolara, ovisno o tome koliko se grimasama znate približiti mrkom licu Williama Munnyja, a kako nismo plaćali prijevoz (od Arushe do Ngorongora i natrag više je od osam sati vožnje), očekivali smo da ćemo na ulaznicama ponešto uštedjeti. Čuj, stranac pa uštedjeti? Svetogrđe u Tanzaniji! Na isprintanom računu stajalo je 360 dolara. Deset za Eliju, 30 za auto, 70 za mene i još 250 za dozvolu spuštanja u krater. Baš zgodno! Kad sam je pitao zašto naplaćuju posebno ulaz u nacionalni park, a posebno spuštanje u krater, s obzirom na to da on predstavlja nacionalni park, a s vrha se ne vidi baš ništa, osmjehnula se u stilu - ubuduće nemoj pokušavati zaobići utabane turističke staze.

Zna to ona dobro, lako im je biti bezobrazan, kad sve tako lako padne u zaborav čim se krda divljih životinja stanu nazirati u daljini. Kad onda još na isposnici dobiješ do zuba naoružanog rendžera, čije prisustvo neobično snažno povećava uzbuđenje, znaš da te čeka provod života. Uramljena padinama, odozgo se kraterska udolina čini relativno malena, no koliko je zapravo grandiozna, možda najbolje opisuje to da u nju stanu tri cijela Manhattana. Unatoč toj nezamislivoj veličini, cijelim svojim obujmom izgleda kao najpažljivije smišljeni vrt čiji tvorac nije propustio aranžirati ni najmanju sitnicu. Potočiće, bare, šumice, uzvisine i jezera kao da je tu rukom postavio samo da bi zadovoljio potrebe svih životinjskih vrsta kojih se možete sjetiti, od slonova i nosoroga do vodenkonja i leoparda, s izuzetkom žirafa, čije krhke nožice nažalost nisu građene da izdrže strminu.

Kazališna predstava koja traje već milijunima godina

Pomalo nevjerojatno zvuči, ali većina životinja koje krater Ngorongoro nazivaju svojim domom u njemu svjesno pristaje obitavati usprkos svakodnevnoj smrtnoj opasnosti. Da kojim slučajem odšetaju iz kratera, zebre, gazele i bivoli možda bi i ostali bi uskraćeni za svakakvo izobilje, ali bi živjeli daleko spokojnije. Ovako su konstantno na ciljniku lavova i inih mačketina koje leže ni dvije stotine metara dalje i samo čekaju da ih opet uhvati glad, slijedom čega sve izgleda kao kakva morbidna kazališna pozornica, čija predstava neprekidno traje već milijunima godina. Ono što me posebno dodirnulo iskonska je tišina koja vlada ovim mjestom. Kako je Gert Maak to lijepo opisao u svom putopisu Putovanje s Johnom, ono po čemu se ljudi najviše razlikuju od životinja jest monstruozna buka kojom su još od industrijske revolucije potpuno zagušili i zatrovali zemaljsku kuglu.

Većina safari-parkova nepregledne su stepe koje se prostiru stotinama kilometara u svakom smjeru, što viđenje čini prilično otežanim. Dobar primjer tome slavni je Serengeti kojim smo se znali voziti i po više od pola sata prije no što bismo zamijetili pojedinu životinju. Serengeti je čudesno velik i predstavlja Afriku u svojoj punini, međutim krater Ngorongoro je baš poput supermarketa u kojem posjetitelj može dobiti što god poželi, a što je najbolje, sve je tu, nadohvat ruke. U pojedinim trenucima znali smo biti na metar, dva od stotina zebri i gazela pa svega pola kilometra dalje zaći u nepregledno krdo prijeteće crnih bivola, na čijim moćnim tjelesima lješkare snježnobijele ptice. Igralište Ngorongora na mjestima je pravi mravinjak životinja, a na drugima začuđujuće pusto. Pretpostavljate, na takvim područjima valja tražiti njihova kralja oko kojeg se, kao oko četvrtog černobilskog reaktora, pruža zona sigurnosti.

Ništa tako bogato i intimno ne nagrađuje svijetom divljih životinja kao krater Ngorongoro

Ono što svemu tome daje dodatni avanturistički čar, staze su koje su obilne kiše na dijelovima sasvim razrovale i pretvorile u metar duboke kaljuže. I najiskusnije vozače to stavlja na paklene muke te nije rijetkost da duboko zaglibe u blato nakon čega ih se jedino sajlama može izvući. Kako su to jedini trenuci kad posjetitelji mogu pa i moraju nakratko iskoračiti iz sigurnosti svojih vozila te, osvrćući se oko sebe, pojmiti savršenstvo u kojem se nalaze, obližnji džipovi u najkraćem vremenu okružuju mjesto "nesreće". Ovisno o specifičnosti lokacije, rendžeri tada pristupaju pomnom osmatranju okolice, kako bi ponekim pucnjem u zrak prestrašili predatore koji u gustoj travi ni nogometni teren dalje strpljivo čekaju možebitni krivi korak. Salo kakvog gnua, raznovrsnosti radi, rado bi zamijenili onim debelog Amera.

Nakon svega što sam doživio u tih pet, šest sati, mogu reći da sam istinski oduševljen. Krater Ngorongoro bez ikakve je sumnje jedno od svjetskih čuda. Ako imate novca ili vremena za samo jedan safari na tlu Afrike, toplo preporučujem da to bude upravo ovo mjesto. Nisam stručnjak, ali ne mogu se oteti dojmu da na zemlji ne postoji mjesto koje tako bogato i intimno nagrađuje svijetom divljih životinja. Daleko od tog i da mi Serengeti neće ostati u živom sjećanju, ali to mogu zahvaliti isključivo činjenici da se zbog spasilačkih intervencija posjet Ngorongoru jako odužio pa smo na vrata najslavnijeg tanzanijskog parka stigli u noćnim satima, kad je pristup centralnom dijelu zatvoren. Naravno, za sva vozila osim ona što prevoze "bogate" Mzungue koji problem mogu riješiti tako da grupi razdraganih rendžera u baraci koju neskromno nazivaju barom okrenu rundu tople pivuše.

Opasnije od vodenkonja jedino su hijene noću

Zbog karaoka, čiji su nezgrapni tonovi dopirali sve do pedeset metara udaljene kapije, upozorenja nismo shvatili ozbiljno pa smo potpuno nepripremljeni ušetali na set afričkog horor filma. Sat i pol vremena, koliko je trajao put do srca Serengetija, nasmrt sam se prepao barem tucet puta. Zašto? Cestu kojom smo se vozili, u pastelno crnom mraku, konstantno su pretrčavale brojne životinje, ponekad jedinke, a ponekad cijela krda. Nenavikle da noću tu itko prolazi, nije im bilo lako odlučiti je li pametnije propustiti auto ili protrčati ispred njega. I dok su zebre i antilope još nekako i uspijevale riješiti jednadžbu, gnuovi su priča za sebe. Jednom kad bi se iznenada susreli s bliještećim očima našeg Mitsubishija, ukipili bi se nasred ceste i samo smo ih pukom srećom izbjegavali. U par navrata neodoljivo su me podsjetili na onog blesavog kojota što pred željezničkim tunelom vreba pticu trkačicu.

Nešto kasnije i sam sam se našao u sličnoj situaciji te zaključio da nisam puno pametniji. Naime, kad smo nešto iza deset sati stigli na cilj pa se rastrčali imanjem u potrazi za kućepaziteljem koji je valjda izgubio svaku nadu u naš dolazak, vrlo brzo shvatili smo da smo okruženi s najmanje dvadesetak hijena. Njihove krupne okrugle oči uporno su nas promatrale iz tame. Čas bismo ih vidjeli, a čas bi sasvim iščezle, ispuštajući pritom onaj prepoznatljivi koktel cereka, laveža i zavijanja. Ukipio sam se od straha i tko zna koliko bih tako stajao da Elia već nije potrčao u auto i sirenom mi dao do znanja da se smjesta vratim. Razmišljao sam koliko je pametno okrenuti im leđa i staviti na sebe masku klasičnog plijena pa na koncu ipak potrčao koliko su me noge nosile. Srećom, nisu me slijedile. Zabarikadirani u autu dugo smo trubili, a onda se odnekud pojavio menadžer i uz osmijeh ustvrdio da se nemamo čega bojati.

Prozorčić u stvarni svijet divljine

Sljedećeg dana na rasporedu je bio obilazak Serengetija i lagao bih kad bih rekao da nas i on nije nagradio s pokojom izvanrednom slikom. Vidjeli smo gotovo sve čuvene primjerke koje smo propustili dan ranije - nojeve, žirafe, pa čak i nekoliko vrsta majmuna, a vrhunac doživljaja predstavljala je lavica što je čuvala bivolju lešinu. To je bio onaj National Geographic moment koji je baš začinio cijeli doživljaj. Iako sam ih cijelo vrijeme gledao u njihovu prirodnu okruženju, i dalje sam imao osjećaj da sam u jednom velikom zoološkom vrtu i da je sve namješteno. Nedostajala mi je prava manifestacija života, neki bijeg, neka potjera, neka slučajnost koja se ne da fintirati. Za mene je ta lešina, koliko god nebitna bila, predstavljala svojevrsni prozor u ono što se u ovim stepama događa jednom kad se kamere ugase i uzvanici odu.

Koliko god su me na koncu dva nezaboravna safari dana kritički oslijepila, nisam mogao ne zamijeiti u kako se očajnom stanju nalaze prilazne ceste Ngorongoru i Serengetiju. Na mjestima su rupe toliko duboke da vrlo brzo prestaje biti smiješno. Da se razumijemo, ne govorim o puteljcima kojima se traga za Velikom petorkom, već o dvije glavne i jedine prometnice koje s juga i zapada vode u ove strašne tvornice novca. Kako ih godišnje posjeti preko 300 tisuća ljudi, a procijenjena zarada prelazi 50 milijuna dolara, čovjek se mora zapitati na što točno odlazi silni novac i koliko halapljivo ga tanzanijski vlastodršci guraju u džepove, kad u više od dvadeset godina nisu bili u stanju uložiti nekoliko pišljivih milijuna dolara u asfalt.

Heureka - Mwanza!

Nakon cjelodnevnog jurcanja Serengetijem, u kasnim večernjim satima napokon smo se dovukli do najveće slatkovodne mase na kontinentu - jezera Viktorija. U Mwanzi, gradu na njegovoj obali, prvi sam put na afričkom tlu osjetio groznicu koja prati otkrivanje bisera što na turističkoj mapi svijeta još nije dobio pozornost. Mwanza je daleko najčišće, najorganiziranije i najurbanije mjesto koje sam posjetio u mjesec dana Tanzanije, a što je posebno impresivno, smještena je među tisuće kamenih gromada na kojima su lokalci dizali svoje nastambe. Panorama neodoljivo podsjeća na indijski Hampi, s tim da ovdje nije riječ o seocetu, već o gradu s dva milijuna stanovnika. Mislim da ni najmanje ne pretjerujem kad kažem da je Mwanza uz Rio de Janeiro, Porto i novozelandski Queenstown scenski jedno od najspektakularnijih mjesta koje sam ikada posjetio.

Njena najveća atrakcija je stijena koja strši iz jezera pedesetak metara od obale. Ime je dobila po prvom kancelaru njemačkog carstva Ottu von Bismarcku koji je predvodio osvajanje Istočne Afrike koncem 19. stoljeća. Legenda kaže kako je na njoj desetljećima živio "kralj svih lokalaca", neobično snažni i bogom dani Tanzanijac, koji je vodio pokret otpora, a čiju "utvrdicu" Nijemci nikada nisu uspjeli osvojiti. Danas se mjesto može posjetiti dvominutnom vožnjom čamcem, a na moje nemalo iznenađenje tamo sam zatekao Fredija, beskućnika koji je tu još 1988. po uzoru na legendarnog kralja, odlučio prebaciti svoje prebivalište. Kada sam stupio na otočić, bolje rečeno nakupinu većih i manjih stijena 60 puta 20 metara, s neskrivenim oduševljenjem proveo me svojim imanjem.

Dvadeset godina života na stijeni u jezeru Viktorija

"Već sam više od dvadeset godina na ovoj stijeni i danas se više ne bih mijenjao ni s kim. Valja mi umrijeti tu. Ovdje sam završio nakon što su me braća po očevoj smrti razbaštinila. Preko noći sam ostao bez ičega, a nakon što sam mjesecima tumarao ulicama, zaključio sam da bi najbolje bilo doći ovamo. Ni u jednom trenu nisam požalio. Evo, vidi, ovdje spavam. U procjep dvije stijene nabacao sam dosta kartona i stare robe, tako da mi je prilično udobno. Kako se hranim? U rano jutro hvatam ribu koju spremam sam sebi ili prodajem. Ne znam jesi ga vidio, ali ondje držim brodić koji sam napravio. Konopcem sam privezao pet stotina plastičnih boca. Dobra ideja, huh? Presvukao sam ga platnom pa sad kad idem na plac, sjednem na njega kao na jet-ski i odveslam do kraja. Da ti pravo kažem, sretan sam i zadovoljan, naravno koliko jedan beskućnik bez ikoga i ičega svog i može biti. Ali barem ne prosim niti spavam po ulicama."  

U težoj situaciji od tanzanijskih beskućnika nalazi se jedino albino populacija koja predstavlja najugroženiji dio društva. Od albinizma u Tanzaniji pate najmanje 33 tisuće ljudi, što je navodno posljedica opetovanog incesta u ruralnim dijelovima. Kao što je poznato, već su desetljećima meta lovaca na glave zbog uvjerenja da dijelovi njihova tijela donose sreću i bogatstvo. Situacija je i danas vrlo dramatična, o čemu svjedoče brojni slučajevi u kojima su nesretnike prodavali i članovi vlastite obitelji. Pojedini udovi koštaju i do nekoliko tisuća dolara, a cijena cijelog čovjeka dostiže nevjerojatnih 75 tisuća. Kako ovaj iznos rijetko tko može platiti, postoji opravdana sumnja da iza svega stoje neki od najbogatijih ljudi Tanzanije koji usprkos visokom položaju i dalje vjeruju u paganske običaje.

"Ne možemo vjerovati ni svojim najrođenijima"

Samo u posljednjih nekoliko godina zabilježena su 74 smrtna slučaja (službene brojke tek su vrh sante leda), a ono što dodatno doprinosi ionako užasnoj priči, jest činjenica da ni kad su mrtvi nemaju mira jer je čak 16 njihovih grobova iskopano. Albinosi nestaju na dnevnoj bazi, a jedan od najpoznatijih slučajeva je onaj četverogodišnje djevojčice Emanuele Nundi koja je oteta iz vlastitog doma, a za čiji su nestanak osumnjičeni otac i ujak. Ništa manje morbidan nije ni slučaj Mvigulua Matonage koji je imao svega deset godina kad su ga dvojica muškaraca napala dok se s prijateljima vraćao iz škole. Sabljom su mu odsjekli lijevu ruku i pobjegli u šumu. Stravičnih primjera ima napretek. Tako je jednu 38-godišnjakinju napao muž dok je spavala. Njihova osmogodišnja kći gledala je kako otac izlazi iz spavaće sobe noseći majčinu ruku.

"Nerijetko se i naši roditelji okreću protiv nas, spremni za par tisuća dolara osakatiti vlastitu djecu. To je gore od bilo kojeg rata. Strahujemo od najrođenijih, a kamoli stranaca. Nikome ne možemo vjerovati, a tako je nemoguće živjeti. Što je najgore, problem je postao regionalan. Lovci na glave počeli su ulaziti u Keniju i okolne države, a sve zbog toga što Tanzanija nije uložila dovoljno napora. Treba prije svega stati na kraj vračevima koji se ponašaju kao bogovi i očajne ljude tjeraju na svakakve grozote, od incesta s djecom, braćom i sestrama do sakaćenja i prodaje svojih najbližih. Ljudska glupost i primitivizam uistinu ne poznaju granice", reći će gorko Josephat Torner, jedan od začetnika kampanje Kraj ubojstvima albina, koji je zbog posla kojim se bavi primio bezbroj prijetnja smrću te je čak tri puta bio fizički napadnut.